Svakome tko je studirao ili podučavao naš jezik, ili neki od slavenskih, bilo je interesantno kako u svojoj gramatičkoj praksi ovi jezici imaju za pomoćne glagole - kojima tvore glagolske oblike i vremena -biti i htjeti, za razliku od romanskih jezika koji koriste glagole biti i imati, odnosno engleskog jezika koji uz ova dva kao pomoćni glagol koristi i glagol raditi.
Muke s jezikom
Moje samoborsko društvance iz vremena naših studija mahom lingvističke profiliranosti znalo se šaliti na ovu temu. Mi bismo htjeli ali nemamo, a oniimaju ali neće…
Od toga vremena prošlo je puno godina, a mlađe generacije koje su u međuvremenu stasale primjećujem da nemaju često ni elementarna znanja iz gramatike jezika koji nazivamo materinskim. Jedan od najiritantnijih primjera, čak i među štokavskim govornicima sadržan je u ovome: Znaš, on odlično priča hrvatski, srpski ili francuski jezik.
Umjesto govoriti, neophodnog glagola u ovom primjeru, mladi ljudi ne govore nego pričaju. Meni se tu kao i kod drugih primjera gdje je neukost tako očita, diže tlak ali i potreba da ih podučim elementarnome. Često rade i još jednu temeljnu grešku: kad žele reći da je netko kod svoje kuće, kažu: On je kod sebe. Pitam se tada, kako su ti mladi ljudi uopće završili i osnovnu a nekmoli srednju školu.
Da ironija bude veća iz ove se slaboobrazovane garde regrutiraju iseljenici uevropske države, najčešće u vrijeme vlastitog psihofizičkog sazrijevanja. Odu Njemačku ili Irsku, i tamo rade fizičke poslove za koje im i ne treba sprema.
Ako i jesu majstori svoga zanata, ne prijavljuju tu prednost odmah nego tek kad se uhodaju u postojeće zadatke. Iako su im plaće bolje nego u Hrvatskoj, Srbiji ili Crnoj Gori, veći dio daju za stanovanje i režije, pa tako u ekonomskom pogledu dođu na isto.
Svi smo listom parafraza i ostvarenje novozavjetnih legendi o progonu i razapinjanju
Ipak, ima nešto što ublažava ove gorke činjenice: u zemljama iz kojih su otišli počela se smanjivati nezaposlenost.
Krajem rajem marta ove godine u evidenciji Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje (HZZ) registrirano je 90.729 nezaposlenih, što je 16,8 posto ili 18.363 manje nego u martu prošle godine, pokazuju službeni objavljeni nedavno. U odnosu na februar broj nezaposlenih uHrvatskojsmanjen je za 5,8 posto ili 5.584 osobe.
U prvom kvartalu 2025. u Srbiji je zabilježena stopa nezaposlenosti od 8,1%, što je manje za 0,9 procentnih poena u odnosu na prethodni period.Ukupan broj zaposlenih je bio 2.887.100, a broj nezaposlenih 289.400 ljudi.Stopa zaposlenosti je iznosila 51,9%, što je porast od 1,4 procentnih poena.
Registrirana stopa nezaposlenosti u Crnoj Gori u aprilu iznosila je 9,91 posto, što predstavlja najniži nivo otkako postoji evidencija Zavoda za zapošljavanje i prvi put u historiji Crne Gore je jednocifrena.
Pretpostavljam da je osim kalkulacije iznosa plaće i troškova života, za ostanak u vlastitoj zemlji prevagnulo još nešto: znatno povećanje broja stranih radnika, najčešće iz dalekoistočnih prostora. Oni su prisutni u svim sektorima, od građevinarstva do turizma.
Poslodavci ih ne obuče ni elementarnoj gramatici, pa su nesporazumi neizbježni. Najbolje ih znaju putnici u javnom prijevozu, koji muku muče da objasne nazive stajališta ili broj traženih karata.
Nove nevolje u susjedstvu
U svakoj od država bivše Jugoslaviji na dnevnoj, sedmičnoj i mjesečnoj razini raste broj žrtava u saobraćaju. Policija očito ne poduzima dovoljno mjera kojima bi se ograničili prestupnici.
Među ugroženima i stradalima nisu samo mladi. Većina sudionika u prometu koristi mobilni telefon za vrijeme vožnje. To ometa i rukovanje i vozačku pažnju. Kazne su izgleda preblage. Možda bi ih trebalo postrožiti.
Austrijanci oplakuju nedužne žrtve nedavnog zločina usred bijela dana u jednoj školi u Gracu. Nitko ne zna kako bi se mogla spriječiti ovakva zlodjela. No, koliko su austrijske vlasti pokazale tolerancije u odobravanju dozvola za oružje. Očito previše. Ispada da svaki četvrti Austrijanac legalno posjeduje oružje. Zemlja koja je izgubila svjetski rat da naoružava ovoliko civila?
Pitamo li se koliko je naraslo nasilje nad školskom omladinom. Snažno je povezano s vršnjačkim. Iako u gračkom slučaju nije bio maloljetnik, ubojica je bivši učenik ove škole. Presudio je sam sebi, kako se često dešava u takvim stravičnim situacijama.
U Crnoj Gori se upravo na planu sigurnosti dokazuje strateško partnerstvo i operativna sigurnost koju policija može pružiti. Možda je najvažnija borba protiv organiziranog kriminala. Sve su se države, sljednice prethodne, angažirale na ovom polju. Uostalom, za nečlanice, to je uvjet bez kojeg se ne može ući u EU. No još je poprilično prisutna i korupcija. Čak i kod državnih službenika. U Hrvatskoj smo postali silno revni u ovom pitanju. Kamo sreće da smo od početka krenuli beskompromisno u ovu borbu.
Zalud nam onda hamletovska pitanja biti ili ne, jer ne znamo hoće li itko više htjeti čuti našu jadikovk
Službena Srbija se i dalje pravi Toša, što bi se reklo žargonski. Kao da se negdje daleko od nje dešavalo dramatično okupljanje na ulicama. Pretežno omladine. Izgleda da je onajedina svjesna situacije u kojoj se srpsko društvo i srpska država nalaze.
Poduprli su mlade i njihovi profesori, čak i rektori univerziteta. Zašto se Vučić oglušuje i koliko će još vremena trebati da se sabere i da se odluči priznati svoj poraz kao političar i strateg? Očito želi u nedogled savijati svoju političku pitu. Zatišje pred buru uspostavio je kažnjavanjem nastavnika i profesora. Tako ih je privremeno „utišao“ dajući im mjesečne plaće od jednog dinara i 45 centi. Možete li zamisliti toliko licemjerje i takav cinizam?
Svejedno, Beograd je jedini velegrad na ovim prostorima. Odiše novim, posebno u arhitekturi. Njegovi stariji stanovnici ne vole novi kvart nazvan Beograd na vodi i smatra ga građevinskim ruglom. Meni se ta njegova svjetskost koja izbija iz hrabrih arhitektonskih ostvarenja, sviđa.
Smatram da je nemoguće izbjeći trendove u fenomenu instalacije novoga dizajna u staru fizionomiju grada. Usto, u centru zadržao je i u Zemunu i u Beogradu, svoj srednjoevropski duh. Ne samo u građevinama, ulicama, parkovima već i u navikama, prostodušnost i humor u komunikacijama.
Mučna svjetska scena
I dalje se na svjetskoj sceni, naizgled udaljenoj od nas, odvijaju stravični ratni prizori. Izrael je raketirao glavni iranski nuklearni centar oružja. Iranci još ne odgovaraju, ali se pripremaju vratiti milo za drago, moćnom osvetom.
Izraelski čelnik Benjamin Netanyahu koga nitko još uvijek ne smatra bliskoistočnim krvnikom - iako se svjetska javnost nije ustručavala nazvati Miloševića balkanskim krvnikom - izjavio je da je cilj operacije bio "neutralizirati egzistencijalnu prijetnju", ističući da Iran godinama razvija nuklearne kapacitete i otvoreno prijeti uništenjem Izraela.
Iran je zatvorio zračni prostor, a izraelska vojska je podigla pripravnost zbog mogućeg odgovora, uključujući lansiranje dronova i raketa iz Irana i teritorija pod utjecajem proiranskih skupina.
Je li egzistencijalna prijetnja Iran a ne Izrael? Što je s Palestinom, i njenim žrtvama? Koliko su ih Izraelci poubijali? Zašto skoro cijeli svijet kad je riječ o potrebi svrstavanja na palestinsku stranu drži vodu u ustima?
Na istoku Evrope, u Ukrajini i Rusiji, vodi se i dalje rat, premda su započele razmjene zarobljenika i smrtno stradalih vojnika. Mučne su te scene, i za nas koji stojimo po strani. U stvari, mi peremo ruke, kao većina Evropejaca, od ove stvari. Molitelj Zelenski ne prestaje angažirati sve veći broj svjetskih čelnika za svoju stvar. Od Evropejaca odolijeva jedino Orban.
Uz sve veće i katastrofičnije klimatske promjene, mi smo izloženi neprestanoj proizvodnji straha, koji je moćno psihološko oružje. Vrše ga nihilisti svih fela i svih prostora. Mi smo zatočnici naizgled nevidljive ali zato ne manje snažne diktature političkih samovoljnika.
Ujedno smo svi listom parafraza i ostvarenje novozavjetnih legendi o progonu i razapinjanju. Zalud nam onda hamletovska pitanja biti ili ne? Jer ne znamo hoće li itko više htjeti čuti našu jadikovku.
