Osim što znači neko jelo nalik musaki, pastiš u izrazu „kakav sam pastiš napravio“ označava u talijanskom jeziku neugodnu situaciju koja odgovara otprilike našem „kakvu sam svinjariju napravio“.
I ne bi tu bilo zabune da pastiš nije postao sinonim za žanrovski melange najprije u glazbi i književnosti, pa potom i u političkom djelovanju.
Od žanrovske zbrke do političke stvarnosti
Jedan enciklopedijski izvor napominje kako je ovaj termin u talijanskom jeziku nastao najprije u glazbi, za opere koje su kompilirale fragmente djela različitih autora, prilagođena novom ili već postojećemu libretu.
Praksa sastavljanja pasticcia započela je u XVII stoljeću, no naziv se rabi nakon 1730-ih, u početku i pežorativno, kao opis ozbiljne ili komične opere. Najviše mu je porasla popularnost u 18. stoljeću, kad je pasticcio stekao popularnost, a donekle i ozbiljnost.
U našim govorima u kojima često i radije koristimo posuđenice nego vlastite riječi, čuje se često izvorno francuska riječ galimatijaš, koja u našem jeziku označava zbrku riječi, besmislicu ili nejasnoću u govoru. Za pisanu formu najprije joj odgovara naša žargonska riječ kupusara.
U stvari, nije teško u našem i regionalnom i europskom političkom životu pronaći nevjerojatan broj galimatijaša i pastiša. Pogledajmo samo sjednice Sabora ili bilo kojeg drugog parlamenta na našim prostorima.
Način na koji zastupnici izražavaju političke ideje, predlažu zakonske izmjene ili dopune, skiciraju našu aktualnu situaciju, način na koji saobraćaju jedni s drugima često je ispod svake elementarne pristojnosti.
Sve se to može svrstati u neku vrst političkog galimatijaša u kojem ne samo što nisu jasne razlike lijeve i desne političke opcije, nego se na najneukusniji način odobrava ono što je za svaku kritiku - na primjer, slučaj Thompson. Koliko je uzaludne žuči prosuto na račun HDZ-a koji je i službeno i privatno pokušao iznegirati fašisoidni karakter scenarija i predstave, nedavno na zagrebačkom hipodromu.
No ni u tome niti u sličnim slučajevima ništa se nije promijenilo, samo se podigla prašina. Tek je gradonačelnik Tomašević obećao javnosti kako se za njegova mandata više neće moći ostvariti sličan događaj, misleći na njegovu posjećenost.
Evropska desnica u usponu
Pogledamo li europsku situaciju poimence po zemljama, vidjet ćemo da nijednaparlamentarna stranka u Njemačkoj ne želi ni u kakvoj formi, dakle ni u rukavicama, suradnju s desničarskom Alternativom za Njemačku. Njemački Savezni ured za zaštitu ustavnog poretka proglasio je AfD „provjereno ekstremno desnom strankom“. Ta je odredba ponovo inicirala raspravu o zabrani AfD-a.
Njemački slučaj gotovo da nitko drugi ne rabi niti pokušava aplicirati, naprotiv, Slobodarska partija Austrije ima naklonost kancelara Štokera, koji smatra da ne treba austrijskoj javnosti nikakav protupožarni zid prema toj stranci.
Jasno, jer je ova stranka bila već dva puta u koalicijskoj vladi s austrijskim narodnjacima. Početkom dvadesetih ovog stoljeća to je u europskoj javnosti izazvalo skandal i većim dijelom njene su je članice izolirale, izražavajući nespremnost za kompromise ili suglasnost za reinstalaciju neonacističkih ideja.
Francuska je situacija oko Nacionalnog okupljanja, RN, od njenog osnivanaja 1972. do danas prošla poluvjekovni put. Očevo mjesto naslijedila je Žan-Mari Le Pen. Preimenovala ju je u Nacionalni front, i pomakla stranku ka desnom centru. No njene „ideje“ usmjerene su protiv homoseksualnosti i kritici useljavanja, posebno islamskog stanovništva.
Na parlamentarnim izborima postala je najjača francuska stranka, što znači moguću pobjedu na sljedećim izborima.
I u talijanskom je slučaju na desnici jedna žena koja je usto, i premijerka Italije. Đorđa Meloni čini se da je najuspješnija premijerka radikalne desnice u Evropi. Članovi Braće Italije gledaju blagonaklono na fašizam a nitko se od njih nikada nije distancirao od Mussolinija i njegove rasističke politike.
U Švedskoj, jednoj od najrazvijenijih zemalja, na sceni su Švedske demokrate kojima je izvor u krajnje desnom pokretu Švedska Šveđanima koja je dobila parlamentarnu kvotu.
I tako dalje, i tako bliže. Nizozemska, Velika Britanija, ređaju se u apsurdni i paradoksalni niz krajnja desnica i blijedi izdanci evropske ljevice.
Jedan je analitičar duhovito postavio retoričko pitanje: Europo, jesi li to ti?
Možda je trenutak da se pitamo, jesi li to ti, Europo, koja si usnula kao utopija a budiš se kao Jugoslavija pred rasap?
BiH, Sj. Makedonija, Srbija – priče bez kraja
Pogledajmo situaciju u zemljama regije. Najkompliciranije je čini se u Bosni i Hercegovini: tamo se prepliće borba za politički interes s borbom za ekonomsku prevlast. Zapažamo kako se po potrebi dana posvećenih sjećanju i priznavanju žrtava, prestrojavaju jedni uz druge ili jedni protiv drugih Hrvati i Bošnjaci, Srbi i Hrvati, Bošnjaci s oba etnosa.
U Makedoniji o kojoj manje saznajemo iz medija nego o Gvineji Bisau, niti znamo kakva se politika vodi, koliko je samo morala kompromisa Makedonija proći. Najprije pitanje useljavanja tzv. Gorana, etničke skupine albanskog porijekla.
Većina evropskih poslanika u svojim objavama ističe kako je ta i ta balkanska zemlja „lider u regiji u istinskoj posvećenosti vrijednostima EU. „Tako je Makedonija postala Sjeverna Makedonija a odredba o jeziku koji se naziva makedonski polako se istiskuje iz evropskih dokumenata, jer je jedno od najosjetljivijih pitanja identiteta.
U Srbiji je situacija posve šizofrena: na vlasti je čovjek i njegovi narodnjaci koji se u vanjskim relacijama predstavljaju kao eurofili, a u stvari su temeljni rusofili. Vode desničarsku politiku, nadsvođuju i kontroliraju sve oblike vlasti, i izvršnu i zakonodavnu i sudsku.
Protiv njih je gotovo sav srpski narod, ponajviše omladina i penzioneri. Međutim, ništa nisu postigli svojim dugim upornim marševima i prosvjedima. Njihov vođa pokazuje izvrstan osjećaj za biznis, a srpsku zemlju doživljava kao vlastitu djedovinu iz koje crpi sva moguća bogatstva i tako priskrbljuje prodavanjem prava na eksploataciju litija na pr. i pravo ove zemlje da se kandidira za ulazak u EU.
U svojim kolonijalističkim ambicijama nije se odrekao Crne Gore koju smatra naslijeđem karađorđevićevske politike. U zajednici s Rusijom planira osvojiti crnogorsku obalu, naseljavanjem mnogih srpskih i ruskih stanovnika, tako da u doglednoj budućnosti oni budu biračka većina, što se već dogodilo u Kotoru i Herceg Novom. U Baru ruski učenici imaju svoje razrede. I dakako nastavu na svom, ruskom jeziku.
Crna Gora u retoričkom rovu
Crnogorska je politika puna žuči, i crnogorski političari nikako da se okanu međusobnih optužbi: izdajnici, separatisti, komite, ustaše, četnici... sa svom lingvističkom pripadnom artiljerijom. Upravo je degutantno slušati kako se raspravljaju u Parlamentu i s koliko animoziteta govore jedni o drugima javno. A privatno ispijaju kave ili objeduju za istim stolom u Skupštini.
Nikad se nitko od svih ovih silnih i dičnih parlamentaraca nije udostojio da promijeni politički diskurs ili platformu s kurentnih tema na elementarn, na primjer, umjesto da se neprekidno priča već dva desetljeća o ženskim pravima, a ona još uvijek nisu na visini jugoslavenskih zakonskih standarda, nikome ne pada na pamet da pogleda živu stvarnost i suvremene građane većih ili manjih gradova.
Ta oni većina, bez obzira na nominalnu vrijednost plaća i penzija, izgledaju ojađeno, bijedno, apatično, i u najmanju ruku siromašno. Virus defetizma ih je ophrvao i daleki su od onih tradicijskih ideja slobodarstva i bratstva, jednakosti i solidarnosti kojima se dičila ova zemlja.
Potonuli su u smoli zbilje koja im se nameće kao neprekidna smjena korupcijsko-mafijaških afera i nedjelotvornosti sudstva. Aktualna službena politika u Crnoj Gori koja će ove godine vjerojatno pompezno slaviti petu godišnjicu dolaska na vlast, ničim nije zaslužila da bude glasnogovornica europejstva u ovoj zemlji niti nositeljica ikakvih vrijednosti.
Sve dok se javno ne bude odrekla desničarske prakse, dok se ne distancira od izjednačavanja krvnika i žrtava, dok se ne odrekne desničara među svojim junošama, sve dok bude pledirala da se zajedno obilježe partizanski i četnički vođe ili paradirala na litijama zavodeći omladinu pravoslavnom ikonografijom.
I što je možda najvažnije: dok ne shvati koliki je rascjep u ideji da se piše Rezolucija za Jasenovac a istodobno negira genocid u Srebrenici. I da se umjesto političkog i idejnog pastiša i galimatijaša, okrene zbiljskim i velikim problemima koje ova mala zemlja ima: iseljavanju, bijeloj kugi, nezaposlenosti, neobrazovanosti, socijalnoj politici.
Jer je ogrezla u međunarodnom kriminalu, pranju novca i korupciji, pa je zadnji čas da se trgne i probudi u realnosti. Jer, Crna Gora protivno izreci, ne zaslužuje ovakvu politiku. Organizirajmo se dok smo na vrijeme, jer netko će reći: zaslužuje i goru!
