Namjerno nisam napisala naslovnu riječ jug j s majuskolom. Nek' se zna da mislim na geografski jug. A nikad ne znam gdje je. Posebno ne na sjeveru. Na Jugu, uvijek znam gdje je jug. Prema Otrantu, Siciliji, Malesiji, Ciprosu, čempresima. Jug svih jugova, onaj bliskoistočni.
U zemlji s koje smo protjerani, jer je istočna i rajska, ali ipak, bolje da je ona tu negdje, Bliski Jug. Znalci kažu da se zapad sunca mijenja, pa ne pada uvijek, za istom gorom.
Svjetlost
Meni se čini da sunce uvijek zalazi u Crnoj Gori. Kad pada sjeverozapadno od Zagreba prema slovenskom Dolenjskom, kao da me vuče za sobom silom diska, silom lakoće. Pa sam odmah na onom svom jugu gdje sunce tone u more a ja se kupam nezasitna slanosti, modrine, gustoće mirisa i pjene valova. Plivam, ronim, uskačem glavom bez obzira, željna mora i ljeta jer se bilo ispunilo 27 godina mog izostajanja s juga. Da namirim želju živu. Za mene je jedan od zaljeva Sredozemlja, Jadran, tada ocean.
Ipak, ono što sam od ranog djetinjstva posvojila, i što smatram osobnim zavičajem to je od Boke do Paštrovića prema jugu, sve do Velike plaže, do utoka Bojane. Taj je moj jug sa mnom u svakoj mojoj pori, u svakoj bori, u svakoj misli, u primisli, u snovima, u sjećanjima, u predjelima gdje graniči s Jezerom svih jezera, onim Skadarskim. Kad lanac planinski gromovit i sivomrk, Crnogorci kažu sur, razdvaja ga od praga, treba li reći, očinske kuće.
I moja majka koja je recitirala francuske stihove: La fenetre de la maison paternele, a ja nadopunjujem: La porte de la maison, la maire de maire, igrajući se riječima kao u rebusima koja je ona tako pridno ispunjavala da bi zaboravila na životne enigme koje joj je postavljala igra sudbine.
Nema drugog sinonima za jug osim svjetlosti u mojoj maloj ikonografiji. To resko i blistavo svjetlo ne može se naučiti nigdje drugdje nego tamo, na domu, na jugu. Badava vam dokazivanja da svjetlo Juga, Podneva, rekli bi Talijani, ima od neke zastrašujuće zvonkosti kristala, nešto od potpune trezvenosti, koja graniči s opajanjem.
Na jug ne možete okačiti hegelijanske enigme o istoku i zapadu, kako putujući na istok možete stići na zapad, i obratno. Kad putujete ka jugu vi stižete samo na još veći jug, na još solarniji, topliji, naravno.
Jug je utješitelj prirodniji od boga, neka mi oprosti dragi Bog. Zacjeljuju sve rane brže, svi se rezovi slijepe, jedinstveni postajemo i laki kao poslije južne kiše, kao poslije juga.
Kolorit života
Jugo je opće mjesto, kao i ludost, i nitko se ne osjeća odgovornim ni krivim, jer svi su ludi, svi opijeni, svi bujni u dijalektici, logici, matematici, muzici. Nitko nije neosjetljiv. Ili, jao si ga tome tko nije osjetljiv za te drastične razlike među sjevernjacima i južnjacima. Naravno, vi sad tražite drugu stranu medalje, janusovsku sliku juga. Neću vam je dati. Znate je i sami.
Odmah ćete je puhnut' u ovaj tekst, da ne kažem pljunut', svojom teutonskom zahtjevnošću. Počet ćete s neobjašnjivim smjerovima seoba, koje nisu uvijek prema Dolje, nego i prema Gore, put Sjevera. Ili ćete zasjeć' s nekom moralizatorskom pljuskom o levantincima, bizantincima, trgovini i zlu. Pa naravno, nećete nikako moći zamisliti Mefistofelesa plavog kao anđeo, on je taman kao strasti i snovi, a ona Carmen kojom se liječite, prodavačica je ljubavi u svoje slobodno vrijeme, na cigaretama se više ne može zaraditi. Ma tko vam je kriv što nikad niste vidjeli kao cvate duhan na duvaništima ili se šepuri divlji šipak u rumenim bombama u mojim nahijama.
Niste okusili od nesreće, jer vi imate smisla samo za ljuljaške i pekmez. Za glazure i ocakline, za slikarstvo kojem vas uče oni što nisu nikad zamrljali ruke majstorijom.
A kad oko Gospođindnevi budete snivali stare filmove, ukradene u laboratorijima skandinavskim ili srednjoevropskim, vi ćete uzalud tražiti, u retuširanim izdanjima, moje boje, kolorit moga života: on je neiscrpan, kao crnilo očiju mojih predaka, kao vrele žarke skulpture koje iskrsavaju iz crljenice, kao šumovi ljetne noći što jednom su smeđi i baršunasti a drugi puta mjedeni i tajnoviti kao ona vrata od medenih ustiju koja ne otvaraju ni bijesni ljubomornici ni hladni kritici.
Jer njih je izmislila sva silina bijelih noći i potraga kostobolnih sredovječnih buržuja koji su vjerovali da će kupujući pržinu naići na zlato. Da, ono stvarno postoji, ali morate ga znati vidjeti u sedimentima stijena na mogrenskoj plaži u kasan avgustovski dan kad su se pokupile sve turističke stražnjice, a vi, izbjegavajući domaće špije, s naočarima na prgavome nosu, zurite u svoju blisku, toplu, tajnu, malu enigmu postojanja. Ne trebaju vam ni biblijske knjige ni proročanstva. Dovoljni ste sami sebi jer ste se pomiješali sa supstancijom, jer ste okusili od vječnoga.
U iskonskom domu
Ipak, nakon zima koje više nigdje nisu ledene, nakon sjevernih navika koje su vas naučile radišnosti, nakon trenutka vremena kao traga u prostoru od kojeg ste zagrabili u svom sjevernom domu, vas čeka na jugu veličanstveni prizor zvjezdanog neba svake vedre večeri i noći. Tada vi znate da vas neće naljutiti ni sve sličniji prizori pretprazničkih sajmova na sjeveru i jugu, ni drangulije koje se tamo prodaju, niti posvemašnji kič kojim se oblači dnevna politika u svojoj populističkoj dopadljivosti. Vi ste tu, na iskonskome domu, odakle su svi vaši preci.
Lazareva je subota. I prisjećanje na familijarnu priču: očev je otac, moj djed, jedne godine na taj blagdan, unatoč razuvjeravanju, popustio jednom seljaninu i posudio mu vola za oranje. Nakon nekog vremena čula se vika s terasastihimanja. Rasjeklina u zemlji u koju je vol propao potvrdila je drevno vjerovanje da se na taj dan ne dira u zemlju. Djed je bio mudar i blag, prava ilustracija latinske Nomen est omen: Blagota. Nije se žestio, nije htio da mu se namiri šteta. Upozorio je kao drevni prorok na nevolju.
Tako i mi, koji vjerujemo da je ruka oštrica uma, kazujemo ljudima pisanjem svoje nade i strepnje, žudnje i strahove, svoje misli i spoznaje. No one nisu samo lične. Za njima stoje stoljeća ljudskog iskustva.
Zar žudnja za moći nije samo jedan od oblika ljudske gluposti? Moćnici koje smo posvojili ili čak prigrlili jer ih svakodnevno zapažamo, opisujemo ili zbog njih glavoboljamo, žive jedan od nas posve nezavisan život. Samoproizvedeni u elitu, oni su nedodirljivi. Tjelesno i duhovno. Blindirana kola, brifinzi, konferencije, letovi s kraja na kraj regije ili kontinenta, dvorske dekoracije, skupocjena odjeća, sve ih to čini, u njihovim mislima, polubogovima.
Ničija nije dovijeka
No, kažu mudri Crnogorci: ničija ga nije dovijeka. I ako je spuznula aureola s jednog od dojučerašnjih državnika, nije pala na tjeme nijednom od suvremenih. Oni su mahom neiskusni i vrlo neobrazovani, unatoč inozemnim diplomama. Sve što čine, čine za svoj ćeif, ne za narod u koji se kunu. Pa ni oni koji su u proevropskim pokretima.
Aktualni predsjednik crnogorski kaže da je došao na vlast da bi Crnu Goru uveo u Evropu. Kao da je pola miliona stanovnika slijepo. Elem, zar to nije previše od jednog junoše kojem bih najradije poklonila gramatiku materinjeg jezika. Da svlada elementarno. Pa potom udžbenik iz logike. Retorike, filozofije, psihologije. I nakraju, priručnik iz bon-tona.
Nepristojno je u zemlji sve vidljivijeg siromaštva plesati u kraljevskim kostimima, ne samo gardi već i svoj javnosti naočigled. Jasno je bilo svima kakve su fantazije novoga predsjednika: vladarske, suverenske, možda i monarhističke.
Namjesto da kaže: Crna Gora je oduvijek bila Evropa svojom poviješću, kulturom, umjetnošću, historijom štampe i literature, socijalističkim i liberalnim uređenjem, konačno i industrijom, ali i prednjačila u mnogim oblastima, on se postavlja inferiorno tražeći pristupnicu u klub sve maglovitije, sve nejasnije, sve proturječnije evropske politike.
