Uvaženi gospodine Ivanoviću,
Pročitao sam Vaš tekst pod nazivom „Kabul je uz Cetinje“. Ta kolumna je i razlog zašto Vam javno pišem, nadajući se da na ovakav način mogu otvoriti dileme koje me već neko vrijeme proganjaju, a vjerujem i dio javnosti koji se osjetio prozvanim u vašem tekstu.
Takođe, želim da vjerujem da je dijalog lišen kvalifikacija, uvreda i overheated emocija i dalje moguć u uzavreloj političkoj klimi u zemlji, koja inače pati od odsustva manira džentlmenskog ukrštanja stavova.
Da li su stavovi iz Vaše kolumne i zvanični stavovi uredništva medija? Da li ćete stati u odbranu sekularnog i građanskog karaktera zemlje i ovog puta?
Ne znam da li znate da sam i sam od nedavno kolumnista, pišem sedmično za Analitiku. Kako sam nov u toj profesionalnoj avanturi (tako želim da gledam na ovaj angažman) tek sada i otkrivam određene mehanizme ovog zanata. Kako je vrijeme dinamično, primjećujem da se kolumnisti za čitanost bore raznoraznim sredstvima, a ono koje uvijek „pali“ ide na kartu podizanja političke ili nacionalne temperature.
Ako tog dana pero pati od nedostatka inspiracije, ne izlazi ništa suvislo, kreativno, zanimljivo - kolege raspale po bjelaško-zelenaškoj recepturi, koja suštinski ne analizira prirodu podjela u Crnoj Gori, nego potpaljuje osjećanje „nepravde“ u čitaocu, a zablokiranom kolegi obezbijedi lajkove, sherove i komentare.
Rekao sam sebi da ću stati da pišem onog trenutka kada moji tekstovi budu prestali da doprinose normalnosti, a ne raspirivanju patriotsko-političko-vjerske lobotomije.
Ja sam čovjek koji dolazi iz one generacije i društvenog backgrounda na koji ste Vi i ljudi Vama bliski u profesionalnom smislu, ostavili prilično snažan uticaj tokom odrastanja, formiranja ličnosti i onoga što čini korpus mog ideološkog identiteta.
Vjerovali ili ne, imali ili nemali tu percepciju, Vijesti i Monitor su u određenim trenucima bili bukvari mog opšteg društvenog obrazovanja i vaspitanja. Sjećam se i dalje dobro da su roditelji Monitor sklanjali sa vidnog mjesta u kolima, da ih neko ne bi razbio. Sjećam se da sam jedva čekao subote, da čitam Balšine kolumne, a onda sa „ukradenim“ forama fascinirao curice „raskošnim talentom izražavanja“.
Da, tada su još cure padale na obrazovanje, i nisu klečale po crkvenim podovima.
Osim Balše, makar 10 kolumnista i novinara Vijesti i Monitora, aktivno su vršili desant na moj radoznali, mladalački duh i od mene pravili nepopravljivog aktivistu za slobode svih vrsta. Stvorili snažan antidogmatični refleks, a suverenistički, antifašistički i liberalni politički profil dodatno zaokruživali. Slavoj Žižek, Veljko Radović, Brano Mandić, Aleksandar i Nemanja Bečanović, Teofil Pančić, Boris Dežulović i mnogi drugi, stvarali su kroz Vijesti čitalačku generaciju koja baš danas stoji u prvim redovima odbrane Crne Gore od klerikalnog, nacionalističkog i političkog turbo-folka.
Mijenjali su se lideri koje je uredništvo podržavalo, od Slavka Perovića, Đukanovića, preko Medojevića do Abazovića, ali bazične vrijednosti, u kojima je građanska, liberalna i suverena Crna Gora ostajala na pijedestalu kulta, bile su neupitne i nepromjenjive.
Danas, kada su komšijski konkvistadorski apetiti opet oživjeli, kada se ta ambicija jasno politički artikulisala i postala najveći činilac vlasti, inercija otpora Vijesti je splasla, najblaže rečeno, u odnosu na standardni kritički profil medija.
Vrlo dobro znam da su neki članovi uredničkog, i ne samo uredničkog, tima, u toku borbe devedesetih za Crnu Goru slobode, umjetnosti i antifašizma, dobijali batine zbog svog aktivizma. Mene zanima koja je to optika gledanja na stvari, bez trunke cinizma vjerujte, već iz čiste radoznalosti pitam, da u vremenu ekvivalentnom onom đe su prvaci Vijesti i Monitora prebijani, današnji borci za iste vrijednosti bivaju upoređivani sa talibanima?
Kopča Cetinja sa Kabulom, takođe, nije mi najjasnija. Analogija Avganistana i Crne Gore u nagloj promjeni sistema vrijednosti koji sa sobom nosi vjerski ekstremizam mi je jasan, ali zašto baš Cetinje i Kabul?
Šta se to dogodilo da mirni i građanski otpor moćnoj organizaciji poput SPC biva upoređen sa terorizmom?
Kada smo to kao društvo odlučili da je raširiti zastavu svoje zemlje odraz patriotskog kiča ili pećinskog nacionalizma?
Suviše cijenim baštinu medija koje vodite da bih samo uzdahnuo i preskočio na sljedeću stranu kada pročitam da ste „pisce, slikare i reditelje“ nazvali „patriotskim robotnicima koji su za debele honorare počeli da propovijedaju himnu i naciju kao vrhovne autoritete i vrijednosti ovog društva“.
Da li vi, gospodine Ivanoviću, percipirate rastući trend negiranja crnogorske nacije, aktivnosti na planu realizacije Srpskog sveta koje za posljedicu imaju najdublji jaz podjela od kad postoji ova zemlja, ili smatrate to samo propagandom koja služi opoziciji zarad njihovih političkih ciljeva? Iskreno vas pitam.
Da li Vam isticanje nacionalne ikonografije i pjevanje državne himne generalno, na nivou rituala, izaziva odbojnost, pa u tom smislu smatrate podjednako robotnicima i staff Ambasade SAD, na primjer, kada svi zajedno slušamo i pjevamo njihovu himnu i podižemo zastavu, kada jednom godišnje bivamo gosti u Ambasadi za Dan nezavisnosti?
Apsolutno razumijem trend površnog patriotizma, izaziva mi mučninu, koji se zaustavlja na sviranje u koloni i mahanjem jarbolima, ali me zanima da li ste baš taj fenomen pripisali „piscima, slikarima i rediteljima“?
Mislite li da su „pisci, slikari i reditelji“ motivisani debelim honorarima, kada aktivno protestuju na otimanje kulturne baštine, popularizaciju vjerskog kiča, indoktrinaciju djece u vjersko političke svrhe i izazivanje međunacionalne netrpeljivosti aktivnostima na Cetinju, na primjer?
Ukoliko imate saznanja te vrste, molim Vas da ih podijelite, jer ja nisam dobio „debele honorare“ već pišem za skromnu nadoknadu. Ukoliko je to slučaj, da makar znam da sam zaobiđen.
Osim ovih stvari, a kako bih doprinio boljem međusobnom razumijevanju i komunikacijom otvorio eventualno neku šansu za zajedničku saradnju za odbranu Crne Gore od političkih pretenzija Beograda i Kremlja, molio bih Vas da mi pojasnite i sljedeće:
Ako sam dobro razumio, Vi kao razlog za ustoličenje mitropolita na Cetinju, za revolt Cetinjana i za dramatične okolnosti kao posljedicu svega toga, navodite „grijehe“ iz prošlosti „komita“ Filipovića, Zekovića, Živkovića i Nikolaidisa? Dakle, njihove greške iz prošlosti su razlog što će se 5. septembra dogoditi ustoličenje? To nisam baš najbolje razumio, najiskrenije. Da li zaista vjerujete u to?
Kopča Cetinja sa Kabulom, takođe, nije mi najjasnija. Analogija Avganistana i Crne Gore u nagloj promjeni sistema vrijednosti koji sa sobom nosi vjerski ekstremizam mi je jasan, ali zašto baš Cetinje i Kabul?
Gospodine Ivanoviću, Vaš uticaj na crnogorsku društvenu realnost, kao vlasnika najuticajnijeg medija u zemlji je velika. Vaše riječi iz te pozicije imaju težinu. Na ovu malu državu se nameračio ozbiljan neprijatelj od vani, toliko ozbiljan da ga bez pomoći i vaše medijske mašinerije teško možemo pobijediti. Ili možda smatrate da su Vulin, Vučić & Co. manja prijetnja od „komita“?
Da li je protest to malo umjetnika koji su digli glas, baš poput one šake njih kojima su Vaši mediji dali priliku da ustanu protiv negacije svog naroda prije par decenija, veća sramota i veći problem za Crnu Goru, od suštinske kabulizacije ovog društva. Djeca koja kleče u crkvama, nacionalna i vjerska diskriminacija u institucijama, turbo podijeljenost u crnogorskim familijama, crtanje meta umjetnicima-da li su to dovoljno snažni razlozi za inerciju Vašeg aktivizma?
Da li vi, gospodine Ivanoviću, percipirate rastući trend negiranja crnogorske nacije, aktivnosti na planu realizacije Srpskog sveta koje za posljedicu imaju najdublji jaz podjela od kad postoji ova zemlja, ili smatrate to samo propagandom koja služi opoziciji zarad njihovih političkih ciljeva?
Crna Gora čeka na Vas. Svaki istorijski proces posljednjih decenija dogodio se uz aktivno učešće Vijesti, na strani Crne Gore razumije se. A danas? Da li su stavovi iz Vaše kolumne i zvanični stavovi uredništva medija? Da li ćete stati u odbranu sekularnog i građanskog karaktera zemlje i ovog puta?
Kao „dijete“ Monitora i Vijesti, mislim da imam pravo da Vas ovo pitam.
Mislim da ova pitanja, a nadam se i Vaši odgovori, doprinose boljem razumijevanju dva drugačija procrnogorska svjetonazora, čije ujedinjenje predstavlja jedinu šansu za opstanak ove zemlje, makar u evroatlantskoj koncepciji jednakih prava za sve.
Onoj, u kojoj se umjetnici neće nazivati teroristima, a aktivisti za vjerske slobode komitama. U kojoj će ateista ili agnostik imati jednake šanse za zaposlenje ili napredovanje u odnosu na one koji su vjerni ideji svetosavskog pravoslavlja. U kojima su liste „prepoznatih na terenu“ i onih koji su bili na litijama podjednako skandalozne i zabranjene.
Da li su ovo dovoljno snažni razlozi da se ujedinimo, ili će naređenja iz Beogradske patrijaršije, ipak, diktirati kako ćemo se međusobno ophoditi?
