Masakar koji se desio u srijedu u beogradskoj osnovnoj školi na Vračaru, a koji je do temelja uzbunio sve sa prostora Balkana, kažem Balkana je ovo nam je, nažalost, svima zajedničko, uzrokovalo je nešto za šta je teško naći pravi termin, ali ono što je sigurno jeste da živimo u ozbiljno oboljelom društvu.
Slučaj koji sam po sebi može biti dijagnoza društva na površinu je izbacio ono za šta su skeptici sumnjali da postoji, naivni odmahivali rukom, ali niko nije mogao vjerovati da ga ima u ovolikoj mjeri. Nepatvoreno zlo oslobođeno svih saosjećanja, i to kod djece.
Naime, neposredno nakon masakra u školi djeca su, čak i ona koja su bila prisutna, i srećom ostala nepovrijeđena, komentarima i statusima na društvenim mrežama ostavili sve nas bez nade. Količina viralnih sadržaja kojima se glorifikuje maloljetni ubica od strane vršnjaka nevjerovatna je, zbunjujuća i krajnje zastrašujuća. Reagovanja djece na tragediju nevjerovatni su primjeri nedostatka empatije, tuge i bilo kakvih saosjećanja sa mrtvim drugarima iz škole.
23
Narednog dana situacija je bila još gora. Samo u Srbiji su se desila četiri incidenta čiji vinovnici su bila djeca. Učenik iz Obrenovca vitlao je plastičnim pištoljem i to nakon minuta ćutanja za nastradale, imitirajući svog “idola”. U školi "Desanka Maksimović" u Beogradu, devetogodišnji đak je pravio "spisak za odstrijel" po uzoru na đaka koji je ubio drugare na Vračaru.
U osnovnoj školi na Kaluđerici učenik je napravio čitav plan masakra. Posljednji incident dogodio se u privatnoj školi "Ruđer Bošković" gdje je bivša učenica, odlučila otići korak dalje pa je nožem izbola nastavnicu i jednog đaka.
Zbog čega su nam djeca postala sociopate
Slična dešavanja zabilježena su i u ostalim balkanskim državama. U Crnoj Gori već odavno svako jutro počinjemo vijestima o vršnjačkom nasilju. Djeca su nam postala sociopate, problem je u tome što svi znamo zbog čega, znamo i kako smo ih zatrovali i čime. Sve znamo, ali za neke je sada već kasno.
Količina ogavnih, društveno neprihvatljivih, toksičnih sadržaja koji se bjesomučno plasiraju u javni prostor kroz televiziju i internet, toliko je velika da se čak i djeca koja to ne žele ne mogu od njih odbraniti. Dijete ujutru dok se priprema za školu može odabrati, bez ikakve zabrane, da odgleda sljedeće sadržaje:
- Može, ako želi, gledati jutarnji program na TV Pinku gdje voditeljka koja je socijalno i društveno neprihvatljiva i upitnog mentalnog zdravlja, govori o opskurnim temama dok se polugola valja po patosu.
- Može, ako želi, gledati i live prenos “Parova” na Happy televiziji gdje će vidjeti kako se tuku, psuju, povraćaju jedni po drugima pripadnici najgoreg društvenog šljama.
- Može, ako želi, gledati scenu na crnogorskom javnom servisu u seriji “Klan” gdje, zasnovano na stvarnom događaju, kriminalci melju svog ubijenog druga i od njega prave gulaš.
- Može, ako želi, gledati i internet sadržaje bez ikakvih zabrana i nadzora.
- Može, ako želi, igrati igricu sličnu onoj koju je igrao maloljetni K.K. koja je urađena do te mjere realno da ne čudi što se dječji mozak često izgubi u tom međuprostoru realnog i imaginarnog.
I na kraju, dijete u Crnoj Gori ako želi može gledati i parlamentarni kanal 24/7.
Oni dolaze
Svako je dijete produkt cijelog društva. U njegovom formiranju, socijalizaciji i kultivisanju podjednako participiraju sve društvene institucije. Od porodice, preko škole, kulturnih sadržaja, pa do svijeta zabave djeca se formiraju i postaju odrasli ljudi. E, ti odrasli vrlo brzo će doći i preuzeti da vode ovu, i ove, države. Mi koji danas upravljamo odrasli smo uz Branka Kockicu, Rašu Popova, Muzički tobogan i stihove Vita, Lesa, Desanke i Šantića i vidite kako nam ide. Šta mislite kako će “ići” djeci koja odrastaju na Pinku, Happy-u, TikTok-u, na stihovima Raste, Granda… A,evo, moći će da čuju brzo i BG sindikat uživo, a ako budu imali “sreće” možda će takođe uživo vidjeti kako neko nanovo vandalizuje spomenik Ljuba Ćupića.
Postoje načini, postoje i instrumenti da se sve ovo spiječi. Država Crna Gora ima Agenciju za elektronske medije, imamo i Ministarstvo kulture i medija, i prosvjete takođe… Imamo mi sve, ali čemu to ako ne radi? I ne zaboravite da smo imali i jednu što je radila. Imali smo, pa srećom više nemamo, ministarku prosvjete koja je dekretom smijenila oko 500 (slovima: pet stotina) direktora škola i da od tada bilježimo porast vršnjačkog nasilja u školama. Slučajno, zar ne?
I dok ovo pišem stižu posljednje vijesti: “Maskar u Mladenovcu, mladić usmrtio osmoro ljudi”, “Uhapšen dječak u BiH, prijetio da će pobiti sve u školi”, “U beogradskon naselju mladić šetao sa puškom preko ramena”…
Najveći masakar u nekoj školi desio se u Teksasu kada je tinejdžer ubio 19 učenika i dva nastavnika. Gradonačelnik grada u kojem se desio masakar rekao je da će škola biti srušena do temelja jer "niko više ne može da zatraži od djeteta ili nastavnika da se ikada vrati u tu školu”
I škola je srušena. Da li da mi srušimo državu?! Eh, da, na tome se već uveliko radi.
