Prošlo je pet godina od tog tridesetog avgusta. U vreloj ljetnjoj noći naslušali smo se raznih euforičnih priča slavljenika i pobjednika na tadašnjim izborima. Obećavane su kule i gradovi, pomirenje i procvat, Švajcarska i Singapur... Obećavana je sloboda, meritokratija, doba znanja, meda i mlijeka. Obećavano je svašta, a ostvareno je ništa.
Te noći je isto kroz Podogricu zalepršao crni četnički barjak sa mrtvačkom glavom i ukrštenim kostima. Još jedno obećanje što će nas čekati u budućem vremenu i koje je doba došlo. Njihove pet minuta i vrijeme da se svete za poraz iz vremena kad su zajedno sa nacifašističkim hordama zla žarili, palili i klali po Crnoj Gori. Sve u cilju ostvarenja njihovog zlog velikorspskog nauma.
Pet godina nakon, ne znaju ni oni koji su te noći slavili što su to tekovine tridestog avgusta. Ne znaju jer ih skoro pa nema. Od te silne proslave i najava, ostao je samo zarđali trajekt lošeg imena i crni barjak koji se svakoga dana kroz Crnu Goru leprša. Njegovu tekovinu smo imali priliku da vidimo prije par neđelja, kad su bradati željeli da kamama zakolju novinare koji su samo radili svoj posao. Jer, najveći protivnik tog zla koji crni barjak simbolizuje je istina i pravda, a novinari su nosioci istine u svakog demokratskom društvu.
34U suštini, trideseti avgust je imao namjeru da u Crnoj Gori ubije svaku slobodu.
Pogotovo slobodu crnogorskog naroda i da ga podčini velikosrpskom naumu, kojemu je i cilj upravo uništenje crnogorskog naroda u cjelini. Trideseti avgust je samo dio jednog mnogo šireg plana, novog velikosrpskog projekta, samo prilagođenog vremenu u kojem živimo i metodama 21. vijeka. U suštini, ništa se on ne razlikuje mnogo od Načertanija ili četničkih planova o etnički homogenoj velikoj državi sa početka rata.
Uloga glavnog izvođača radova na tom projektu povjerena je Crkvi Srbije, ili slobodno je od sad mogu reći četničkoj crkvi, jer je priznala da ona to i jeste. Povjereno je njoj jer dobar dio Crnogoraca živi u zabludi da ona nije takva. Ne zaboravimo, Crkva Srbije je 2020. godine izgubila izbore. To je bio njihov veliki poraz. Da nije bilo deklarativno crnogorske partije i Crnogoraca punih mržnje prema bivšoj vlasti, ne bi njene snage nikad došle na vlast. No ,bilo je što je bilo.
Naravno, postavlja se pitanje kako se protiv toga svega boriti. Istina je jedna, a to je da se protiv jake četničke crkve može boriti jedino jakom Crnogorskom crkvom, i na tome treba raditi. O tome je pisano stotine i stotine tekstova, ali Crnogorci očito to ne mogu da ukapiraju. Na kraju, podjela unutar CPC dodatno otežava posao, ali nesloga je davnašnji crnogorski problem, a ne nešto što je nestalo unazad pet godina.
Sa druge strane, ja vjerujem vazda u krajnju crnogorsku pobjedu. Nije ovo prvi put da se Crna Gora našla na udaru sila mraka, nego hiljadu i prvi. Neko je davno rekao da i sunce u svojoj borbi sa pomračinom svaku noć odmara, a da Crna Gora u svojoj borbi sa mrakom ne odmara nikad. I tako će biti dok je svijeta i vijeka, a pobjede će biti dok ima i nas Crnogoraca. Dok gođ postoji i jedno crnogorsko dijete koje će iznijeti sveti crnogorski barjak na poprištu, sve borbe će biti pobjedonosne.
