Jednog dana će nas biti sramota kako nam je malo trebalo da budemo hrabri – Momo Kapor
Ova mi je njegova misao, iako se ne mogu sjetiti razloga zbog koje je autor napisao, već par dana pred očima kao savršena slika i karakter akademske zajednice u Crnoj Gori, pogotovo one koja dolazi sa Univerziteta Crne Gore.
U utorak, 26. mart 2024. ispred Suda za Prekršaje okupilo se nekoliko desetina ljudi koji su došli da daju podršku održavanju potonjih elemenata slobodnog društva i građanske države, a to je pravo na slobodno izgovorenu (napisanu) riječ.
Ako se pitate đe je nastala slobodna riječ onda se sjetite antičke Grčke i njenih filozofa Sokrata, Platona i Aristotela. Oni su bili među prvim učiteljima, akademcima toga doba, koji su usađivali atinskoj i grčkoj omladini ideje slobodne misli i od njih stvarali slobodne ljude. Sokrat je zbog tih ideja i djelovanja dao i život, ali bilo je vrijedno žrtve jer je time pokrenut nazaustavljivi proces koji se i danas gradi i usavršava. Izgleda, svuda osim u današnjoj Crnoj Gori.
Na protestu zbog prekršajne prijave protiv profesora Bobana Batrićevića u utorak je od članova akademske zajednice bilo samo njih nekoliko. Troje, koliko sam mogao vidjeti.
49Platon je bio osnivač Akademije u Atini, prve institucije za visoko obrazovanje u zapadnom svijetu. On je rekao da je Neznanje i korijen i stablo zla. To je bio razlog zbog čega je osnovao Akademiju kao mjesto na kojem će učiti mlade i suzbijati neznanje.
Ali, šta ako našu omladinu nema ko da uči. Šta ako nemaju čemu da ih nauče? Ono što im sigurno ne mogu i ne umiju prenijeti jeste ono što sami nemaju, a to je osjećaj građanske slobode i hrabrosti. Sigurno ih ne mogu naučiti ni integritetu, a ni etici.
Ukoliko, a fakat je da akademska zajednica već duži period uporno ćuti praveći se da se ništa ne dešava onda je sasvim jasno da smo izgubili prvi od nekoliko postulata na kojem se zasniva sistem obrazovanja jedne zemlje, a to je vaspitanje.
Došli su teški dani. Prvi rektor je bio Veljko Vlahović, a posljednji u nizu je Vladimir Božović
Vaspitavaju ih da budu poslušnici sa glavom nabijenom u pijesak, da čvrsto žmure i uporno ćute, poput njih koji im trebaju biti uzori.
Nije dovoljno samo živjeti! – reče leptir. Potrebno je imati malo sunca, malo slobode i malo cvijeća! - Hans Kristijan Andersen.
Ove godine navršiće se pola vijeka od osnivanja Univerziteta Crne Gore. Univerziteta koji je te 1974. podignut iz saznanja da se bez školovanog i obrazovanog kadra ne može očekivati napredak. Osnovan je i dato mu je ime po možda i najvećem iz te ere, Veljku Vlahoviću.
Veljka, sina kapetana Crnogorske vojske i komadanta Rovačkog bataljona, koji će obrazovanje graditi od Podgorice i Beograda, preko Praga i pariške Sorbone, pa sve do Univerziteta u Moskvi, će u vremenu koje će naići nazvati prvim rektorom Univerziteta Crne Gore.
I, bio je to sve do dolaska „oslobodilaca od svega dobrog“ devedesetih godina prošlog vijeka. Povampireni nacionalizmi koji su kao ideologiju crpili onu Ljotićevsku iz Drugog svjetskog rata, upravo onu protiv koje se Veljko cijeli život borio, skinuće njegove biste, ukloniti naziv iz imena Univerziteta, pokušavajući time da izbrišu istoriju i plasiraju nam neku novu, lažnu i sramnu.
Kažu da su se, dok su to činjeli, i mrtvog Veljka plašili.
Ona koja se nije plašila i koja je jedina imala i hrabrosti i znanja, a i porodičnog utemeljenje, bila je rektorka Radmila Vojvodić, koja će za svoga mandata dati da se izradi nova bista Veljka Vlahovića. I, postavila je tamo đe je Veljku oduvijek bilo mjesto, u akademski park Univeziteta na pomen i opomenu svima koji će tuda proći i koji će vremenom doći.
A, došli su teški dani. Prvi rektor je bio Veljko Vlahović, a posljednji u nizu je Vladimir Božović.
Nije to ova visokoškolska ustanova zaslužila. Makar ne u ovoj mjeri. Akutni nedostatak integriteta akademske zajednice i studenti koji su proizvedeni svih ovih godina iz takve jedne matrice sakrivanja i ćutanja, ipak jeste bilo nešto što se naslućivalo i što je upućivalo na ovo danas. Ali, ipak ne u ovoj mjeri i sa ovakvim rektorom na čelu, kojeg niko koliko god bio u ponoru, ne može zaslužiti.
Crna Gora je zemlja najveće krajnosti – dubokog mraka i raskošne svjetlosti, slobodni zatočenik i usužnjena sloboda. To je nikad nenapisana istorija u kojoj su ljudi vjekovima plakali kriomice i svoje i tuđe suze.
Crna Gora je država koja nije znala za državne granice, kao što nije znala za granice između života i smrti. Ona je vječito otvoreni prozor slobode, koja neprekidno nosi raskinute lance ropstva, stalno u ranama koje ispira kapljicama rose...”
Ovo su neki od citata prvog rektora Univerziteta Crne Gore Veljka Vlahovića, a citate potonjeg Božovića možete čitati svaki dan na njegovom portalu, ukoliko vam nije gadno i ukoliko nemate nimalo samopoštovanja i obraza.
Srećan ti rođendan, Univerzitetu, ako slaviš?
