Od kako je ova Vlada uspostavljena i od kako su na čelo svih bezbjednosnih službi zasjeli kadrovi Demokratske Crne Gore u našoj državi izdešavala su se masovna ubistva, svako-nedjeljna smaknuća osoba koje se povezuju sa kriminalnim klanovima i skoro pa nijedno hapšenje u vezi sa tim. Zato imamo pogrešnih hapšenja koliko hoćete, pogotovo ako su u pitanju mimeri, novinari ili Turci. Spinovanje javnosti i podizanje tenzija do nivoa nacionalne i vjerske mržnje... i za sve ovo nikako nisu krivi vršioci najviših funkcija u policiji već, ako baš neko mora, oni imagniarni policajci kojih nema i koji nedostaju da bi se popunili redovi.
No, za to je, kako prije nekoliko dana reče ona što je pokušala punačkoj babi na veoma smiješan način da slomi kukove – kriva prošla vlast. Nikako ne ova, jer pet godina od kako su na vlasti je i suviše malo da bi se raspisao konkurs i zaposlili ljudi. Ma, sve je to maslo DPS-a koji im je namjerno ostavio „oštrkanu“ policiju. Možda je na kraju i on izmakao onu stolicu?
Ove nedjelje smo imali skupštinsko zasijedanje na kojem su se postavljala poslanička pitanja ministrima. Veoma je simptomatično, da ne kažem sramno, što niko nije postavio (ili ja makar nisam čuo) pitanje onima koji o tome odlučuju - zašto se Crna Gora nije priključila zemljama regiona u danu tuge zbog godišnjice pogibije 16 srpskih građana u Novom Sadu. Nije se povodom ovoga oglasio čak ni Milan Knažević i njegov DNP koji na svaki zvižduk iz aktuelnog Beograda dotrče na kanabe da daju legitimitet pljuvanju po Crnoj Gori, ili uzmu svoj sendvič sa parizerom i stanu rame uz rame sa drugim sendvičarima ne bi li dali podršku Vučiću u borbi protiv srpske mladosti. Baš niko - ni glasa da pusti.
Nisu se, iako im je instruktorat na Dedinju, javile ni Demokrate. Ali od njih nismo to ni očekivali, oni prosto ne žele da daju bilo kakvo mišljenje o bilo čemu što im nije politički oportuno i dnevno korisno. No, ono što jesu govorili ovih dana, bilo je - jedni o drugima, sami o sebi u prvom licu i sami o sebi u trećem licu.
Izgledalo je to ovako.
Zdenka Popović predsjedava, staložena i mirna jer zna da je rezervoar pun, a i posao joj nije težak. U skupštinskoj sali njih dvojica poslanika i jedan ministar. Boris i Momčilo pitanjima „rešetaju“ potpredsjednika Vlade Bečića. Od svih četvoro prisutnih svi su Demokrate – tako bi u njihovim očima trebalo da izgleda idealan svijet.
26Po ličnom imenovanju – prvi zamjenik premijera, Aleksa Bečić je u Skupštini Crne Gore na pitanje o skandaloznom hapšenju turskih državljana, koje je proizvelo erupciju opštenarodnog šovinizma, izjavio sljedeće: „Čim je utvrđeno da imaju alibi, ukinut im je pritvor.“
Pa, bravo!
Ovo znači da nesrećni turski državljani kojim slučajem nisu imali alibi, a bilo je više nego moguće, oni bi i danas bili u pritvoru i na kraju vjerovatno bili osuđeni za djelo koje nisu počinili. I nikoga ne bi bilo briga za to, bitno je da su poslužili svrsi i da su Demokrate imale šta da dijele na društvenim mrežama.
Slično onoj užasnoj slici, koju je podijelio Bogdanović, na kojoj policija uz zid postrojava strane državljane kao da smo u Njemačkoj tridesetih ili Južnoafričkoj republici tokom vremena aparthejda. I nikome ništa.
Bilo, desilo se, i zaboraviće se, šta ih briga. Na svu ovu sramotu i, po ko zna koji put, iskazanu totalnu nekompetentnost, neprofesionalizam i obično partijsko diltantstvo u ovom sektoru koji kontrolišu, Demokrate imaju samo riječi hvala. Naravno, za sebe i one oko sebe. Tako je Bečić pohvalio rad direktora policije Šćepanovića uz opasku da je velika sreća što se neko takvih kvaliteta nalazi na čelu policije. To je rekao za čovjeka koji je imao toliko grešaka i propusta u radu da bi u svakoj državi Evrope, osim možda u Vučićevoj Srbiji, davno podnio ostavku ili u suprotnom bio pozvan na odgovornost.
Kako je šef svega sigurnoga u ovoj državi Bečić ovoga puta zaboravio da pohvali i rad svog partijskog druga ministra policije Šaranovića, ovaj se dosjetio da ne bilo loše da pohvali sam sebe. Ono, ako neće baš niko – mogu ja, šta mi teško. Ministar naše policije je izjavio, moram citirati jer bi bilo šteta da se bilo šta izgubi u parafraziranju, sljedeće: „Jedno nedavno uhapšeno lice je reklo: „Ukoliko Danilo Šaranović ostane na čelu MUP-a ostaćemo bez logistike”.
Naravno, nije mogao reći ko je to izjavio, đe je, i pred kim je to izjavio, i da li je to samo njemu šapnuo na uvo, kao ni zašto ne može da mu otkrije identitet. Naravno, odgovor je jasan svima starijima od pet godina i sa koeficijentom inteligencije većim od onog potrebnog da samostalno pređete ulicu ili otvorite vrata.
Na kraju je sve to začinio, najškolovaniji među njima, pravna starleta, sa riječima: Kada država krene – kukala vam majka! Mi kukamo odavno. Od kako ste nas oslobodili – mi kukamo. Posebno kukaju majke svih onih koji su pobijeni u proteklih pet godina od kako nas vi čuvate.
Znam da nam, svaki dan, saopštavate kako pod vašom rukom pravde kriminlaci samo što se nisu zabili u mišje rupe i u strahu se tresu da ne dođete za njih. Sve mi to znamo, i nije bitno što svakog dana vidimo sasvim suprotno svojim očima, nije bitno ni ono šta možemo čitati u presretenim prespikama klanova u kojima se slavi vaš dolazak na vlast. Biće da su slavili što ćete ih pohapsiti, dojadio im taj život na margini pa sa srećom dočekaše da vi nastupite i vratite ih k poznaniju prava.
Pa što to ljudi nije u redu sa vama? Onako iskreno, bez kravate, u opuštenoj kućnoj varijanti đe vas ne snimaju kamere i đe ne morate da se ponašate po sekta-kodu, pogledajte se u ogledalo i postavite sami sebi pitanje: Đe je pošlo krivo, šta ovo nije u redu sa mnom?
Šta to, gospodo Demokrate, treba da se još desi u ovoj državi a da vi osjetite makar malo odgovornosti i kažete onako ljudski: Mi ovo ne umijemo. Nije sramota ne priznati. Nije sramota podnijeti ostavku ni za puno manje od ovoga što ste vi, vašim „znanjem“ prouzrokovali.
Vaši idoli, učitelji i politički šefovi, takođe kao vi onoga dana na Cetinju, ne znaju za empatiju i tuđi bol. Kao kada ste vi lažirali slike na kojima palite svijeće za pokoj duša pobijenoj đeci jer vas je mrzjelo da ustanete i to zaista i uradite, ili su vam zamagljena stakla na naočarima bila bitnija od bola i tuge koja je svuda oko vas. Bitna je samo lična korist i ništa više.
Danas majci, kojoj je stradao sin pod tonama betona u Novom Sadu, i koja glađu štajkuje za pravdu ispred Narodne skupštine u Beogradu pjevaju za 3.000 dinara pjesmu sprdalicu: „Pošla majka sina da potraži“. Jesu li to ideali kojima težite i za koje se zalažete?
Ako ne reagujete onda znači da podržavate.
„Ismevanje gubitka deteta predstavlja najniži oblik posrnuća jednog društva. Čak ni zveri nemaju tu mržnju. Sve što se radi odjekuje u večnost kao lekcija naraštaju koji se hrani tumorom društva u raspadu i nastavlja istim tim putem. Loši smo učitelji, loši smo ljudi. Dno društva više nije metafora.“ – Vladimir Vanja Grbić
Što to sa vama nije u redu?
