Bilans posljednjeg udara na antifašističke vrijednosti Crne Gore, kao i na državotvornu samosvijest, etnički i građanski mir, bio je jasan svakome ko objektivno sagledava djelovanje srpske crkve u Crnoj Gori, barem od pobjede AB revolucije. Nenormalno je i civilizovanom čovjeku teško shvatljivo graktanje oko totema zločincu i sladostrasno veličanje zločina upravo na mjestu gdje je isti i počinjen. U politici, odavno je poznato, nema slučajnosti.
Čin paganskog unošenja te statue u pravoslavnu crkvu nova je potvrda da je zapravo Crkva Srbije najmanje crkva, a zapravo parapolitička organizacija čija se agenda više ne kroji ni u samom Beogradu.
99Nažalost, koordinisanom akcijom srpskih i ruskih obavještajnih i parobavještajnih službi, njihovih medija, razgranate mreže tzv. pravoslavnih bratstva i jurišnika uvijek spremnih da udaraju na temelje Crne Gore, crkveno pitanje nikada nije riješeno. Ono je samo zagrebano onog trenutka kada je tadašnja vlast, predvođena DPS, predložila zakon koji je trebao da stane na put samovolji crkve i njenih oficira. Oficira – jer su tu popovi u značajnoj manjini.
Država je, u odnosu na Crkvu Srbije, kapitulirala mnogo puta. Pokazala je svoju nemoć, nefunkcionalnost institucija i manjak političke volje. Ovo što danas gledamo zapravo je posljedica toga. To što je agent u mantiji Ostojić na čelu ovih akcija, nije objašnjenje, već posljedica. On je najbolji proizvod velikosrpskog klerikalnog nacionalizma koji se kali duže od 150 godina.
Država je pokazala svoju nemoć i kada je Amfilohije, koristeći vojsku tzv. državne zajednice, izvršio desant na Rumiju. Slično je bilo i sa krstionicom na Prevlaci.Nije to bio ni prvi ni posljednji put da Crkva devastira kulturno blago Crne Gore, ali je prvi put da se totemski kliče četništvu, koljaču i zločincu. Toga nije bilo ni u Ugandi pod Idi Aminom.
Kao što smo vidjeli u beranskom selu Gornje Zaostro, Crkvom Srbije upravljaju velikosrpski politički komesari, koji, prerušeni u mantije, umjesto Jevanđelja šire teoriju krvi i tla. Građanska i multietnička Crna Gora ne zna kako da tome stane na put. Trenutna politička elita – to i ne želi.
Zanijemio je svaki civilizovan čovjek pred užasom veličanja zločina i fašizma. Od obnove nezavisnosti 2006. godine, od crkvenog parcelisanja Crne Gore na četiri eparhije, pa sve do kontinuiranog negiranja njene samobitnosti do 2020. godine, izvjesno je samo jedno: ako Srpska crkva opstane u ovom obliku, bez emancipacije i oslobađanja od političkih uzdi u kojima je drže ruske i srpske obavještajne službe, Crna Gora neće preživjeti.
Treba podsjetiti na upad u makedonsko Sobranje 2017. godine, kada je tokom tog pokušaja državnog udara nazočan bio službenik BIA-e Goran Živaljević. Makedonska država tada je ozbiljno reagovala i diplomatskom notom upozorila državu Srbiju na takvo skandalozno ponašanje. Slično je bilo i prilikom podizanja spomenika Pavlu Đurišiću, kada je među okupljenima bio službenik BIA-e Janković. Međutim, od crnogorske države – ni glasa. Kao da bezbjednosni aparat ne postoji.
Da li bi rješenje podrazumijevalo obnovu autokefalne pravoslavne crkve, u ovom trenutku je manje bitno. Ono što je presudno jeste da se Srpskoj crkvi i njenoj podružnici koja djeluje na teritoriji Crne Gore oduzme militarističko-parapolitička komponenta. To je jedina prepreka daljoj degradaciji i razbijanju Crne Gore.
