„Osjećaš li što?“
„Ne ništa, a ti“ ?
Tako je glasio dijalog u izvedbi Peđe Šuškavčevića, mislim da se predstava zvala „Prva bračna noć“, a segmentom je manje više svaki gledalac u sali bio vidno oduševljen.
Valjda mi se to, posle ko zna koliko godina od gledanja komada, aktuelizovalo kao posljedica činjenice da smo oduvijek bili više senzitivan a manje racionalan narod, tako da me taj „prosti humor“ kao i cijeli kontekst u kojem je izgovoren, neodoljivo podsjeća na ono šta nam se dešava već duže vrijeme.
Evo i konkretnog primjera za to - otvaranje rudnika olova i cinka Brskovo u Mojkovcu.
Posebno je fascinantna činjenica da se neki ljudi bave hortikulturom u rudniku Pljevlja!
Ideja da se obnovi rudnik, a samim time i „jalovište“, mjesto koje izgledom, mirisom i bojom ispunjava sve apokaliptične uzance sudnjega dana, opet je postala realnost i to taman kada je partija „zelenih“ ozbiljno zasjela na vlast. Dakle, zbog apsolutne nesenzitivnosti Vlade na ekološka pitanja, pogotovo premijera u tehničkom mandatu koji je najaktivniji promoter tog projekta, postoji realna mogućnost da se građanima Mojkovca po drugi put u srcu grada otvori „maligni tumor“, ali ovog mnogo većih gabarita od bivšeg.
Ili, pazite ovaj slučaj!
Osjeća li neko od odgovornih nešto u vezi uvoza nitratnih đubriva preko Luke Bar, a koji uvoz, ako nemate odgovarajuće znanje i uslove za skladištenje, može da „premjesti“ Volujicu taman neđe iznad Starog Bara, dok će cijeli proces kontrolisati ne Luka Bar već Pančevačka azotara, što neumitno postavlja pitanje suverniteta nad tim gradom, tj. lukom.
Osjećaju li nešto ili ih pak ekološke teme više ne „pale“ dovoljno, dok neđe, ne daj bože, ne opale!
Šta li su osjetili funkcioneri Morskog dobra i Vlade kada su kupovali trajekt koji se u tom trenutku nalazio u pripremi za rezanje u staro gvožđe
Ili me, recimo, živo interesuje da li iko ima informaciju koliko je Solar proizveo željeza, pardon struje, ili koliko je Željezara proizvela struje, pardon željeza, u prethodnom kvartalu?
Evo ja „osjećam“ da je skor isti u oba slučaja i sa pardonom i bez pardona, a kažem „osjećam“ jer ne znam. Bilo bi odista lijepo živjeti u zemlji gdje su bilansi javni, a ne fluidni, npr. da znamo koliko miliona eura su građani ove zemlje izgubili na ova dva projekta.
Posebno mi je fascinantna činjenica da se neki ljudi bave hortikulturom u rudniku Pljevlja!
Da li se zaista radi o ljubavi prema bilju ili se na taj način spašava enegetski sektor? Moram da priznam da bi zaista bilo zanimljivo čuti njihovog direktora šta ima da kaže na ovu temu tj. šta li je on osjetio u momentu kada je došao na ovu „brilijantnu“ ideju. Vjerujem da bi to bilo izlaganje decenije, možda bi ga čak trebalo obaviti u Parlamentu da svi građani mogu uživo da ga čuju. Što ono kažu „Ko sadi, zlo ne misli“.
Ili, recimo, šta li su osjetili funkcioneri Morskog dobra i Vlade kada su kupovali trajekt koji se u tom trenutku nalazio u pripremi za rezanje u staro gvožđe? Kakav li bi tek bio njihov osjećaj da su ga kupili po cijeni starog željeza kao na svakom normalnom otpadu umjesto po „ful cijeni“?
A pomislite tek kakav li je bio šampionski osjećaj „opaliti“ 19 fikseva karticom EPCG, svaki sa po hiljadu eura. Što bi Njegoš rekao, bila je to „Noć skuplja vijeka“! Nekako mi je taj filmski trenutak kada ukucavaš pin, tj. promašuješ i karticu i pin, sjajan zaplet. Srećom je glavni akter objasnio da se zapravo radilo o grešci, pa ga „vladajući mediji“ i „vladajuće NVO“ koje su godinama, sa pravom, drvile o tome ko je pušio o trošku države (kutija cigareta od četiri eura) to skapirale pa ga nijesu „razapele“ kako samo oni znaju i umiju.
Zamislite naslov koji se vrti danima „ko je igrao prelaz o trošku države“ - 'bem ti sunce.
Predsjednik države na kanabeu dočekuje političke lidere da ih upita, onako državnički, đe sebe vide ili osjećaju u novoj Vladi.
Suštinski nije to nikakvo formiranje Vlade već prosto „raskubanje“ funkcija, majbaha, platnih kartica, bordova direktora preko grbače običnog naroda koji, sav presrećan, tome aplaudira. Ne mogu a da ne pomislim šta li je, i je li išta, Spajić osjetio dok je bio na tom razgovoru - kao npr. da ga ostali učesnici doživljavaju frivolno i najrađe bi ga viđeli u Singapuru kako „muva“ Indonežanku budistkinju.
Intuicija u „balkanskim prilikama“ teško može da omane, tako da vjerujem da je zaplet nalik Zadruzi i scenama koje smo tamo gledali više nego izvjestan u ovim pregovorima - uostalom to je nešto što smo već imali prilike da vidimo.
No, kada smo već kod predsjednika koji svako malo obilazi samo određena mjesta stradanja baš se pitam hoće li mu empatija prema žrtavama i dalje biti selektivna ili će osjetiti potrebu da to uradi i na nekom drugom mjestu, npr. tamo gdje su stradali građani islamske vjeroispovjesti, a vrijeme će pokazati njegov stvarni civilizacijski kapacitet. Sama pomisao da se žrtve kategorišu prema nacionalnoj ili nekoj drugoj pripadnosti je više nego li jeziva.
Pri kraju bih dodao i da je Tviter postao X, što su mnogi tviteraši loše prihvatili iz samo njima znanih, vjerujem kranje emotivnih, razloga.
Osjeća li neko od odgovornih nešto u vezi uvoza nitratnih đubriva preko Luke Bar
Neko je tvitnuo da ga to X neodoljivo podsjeća na TV kanale za odrasle, dok bih se ja složio da me ono šta većina naših javnih ličnosti piše tamo mnogo više asocira na 18+ nego li ovo futurističko X. Što se tiče samog X, meni je to super promjena. X je sjajno slovo iako ga nema u ćirilici što ga apsolutno čini neblagoslovenim.
A sadržaja 18+ na X-u ne fali, odista...
Kao npr. da smo zaradili stotinu miliona eura od električne energije u nekom kvartalu, da nam je suficit u budžetu isto tako nekih stotinu miliona, da nam popove zanima samo resor prosvjete dok se svi ostali sjekiramo ko će uzeti sektor bezbjednosti kao da u najmanju ruku imamo atomsko dugme, da nam je „prsla turistička sezona“ sjajna, da nam omladinu vaspitava Beogradski sindikat, da će nam u KBC ubrzo najkvalifikovaniji kadar postati glavna sestra, da nam „ruka pravde“ sprovodi pravdu, da je za vrijeme DPS-a zahvaljući njihovoj politici na teritoriji naše zemlje izumrlo pet vrsta ptica itd. i tome slično - materijala baš ne fali.
Primarna ideja mi je bila da na ovu temu napišem satirični tekst, ali naša stvarnost je zapravo u toj mjeri nenormalna da je naprosto jako upitno šta je tu satiričnije, tekst ili stvarnost. Neko vrijeme mi je padalo na pamet kako bi jednom nedeljno mogla da se piše kolumna naslova „Ludila sedmice“, ali opet se neđe nije lijepo za*ebavati svojom mukom.
Činjenica je da je na sceni u Crnoj Gori obesmišljavanje svega što znači država. Ono šta je problem je apatija s kojom to jedna polovina naroda posmatra i strast druge polovine koja se tome raduje. Da nije toga ne bi nam bilo bitno će biti na vlasti, ovako uživajmo u predstavi.
Eto ukratko, to je onaj osjećaj koji ne vara. Sve ostalo je samo „X“ .
