U istoriografiji se kapitulacija Crne Gore u Prvom svjetskom ratu locira u 1916. godinu, što je faktografski tačno. Ali prije ove kapitulacije pred nadmoćnijim neprijateljem, desila se crnogorska kapitulacija i pred moćnim saveznikom, „vjekovnom zaštitnicom“ i „našom majkom“, obožavanom Rusijom. Do te kapitulacije došlo je 1910. godine, kada su Crna Gora i Rusija potpisale tajnu vojnu konvenciju.
Crnogorska strana parafom na ovaj dokument odrekla se skoro svih prava, između ostalog i prava da bez prethodnog sporazuma i odobrenja Rusije sprovodi ofanzivna dejstva i sklapa vojne ugovore sa drugim državama bez saglasnosti Rusije
Ovom konvencijom faktički je izvršena kapitulacija Kraljevine Crne Gore pred imperijalnim interesima Rusije i njome je Rusija vezala ruke Crnoj Gori i predala je, tako svezanu, Srbiji. Ako Podgorička skupština ima neku ishodišnu tačku, onda bi tu tačku mogli locirati upravo u parafu koji je stavljen na vojno-politički sporazum Crne Gore i Rusije 1910. godine.
Simbolički, konvencija je označila i političku smrt kralja Nikole, koji je pedeset godina naivno vjerovao da će uz rusku podršku postati car svih Srba na Balkanu. Ali, nećemo sada o mudrosti vladara koji je pola vijeka živio u zabludi.
Tajna vojna konvencija između Crne Gore i Rusije potpisana je na Cetinju 17. novembra 1910. (30. novembar – po novom kalendaru), a ratifikovana u Petrogradu 2. decembra iste godine od strane ruskog ministra vojnog - Vladimira Aleksandroviča Suhomlinova.
Potpisivanjem konvencije, koja je imala samo deset članova, Crna Gora je pristala da u zamjenu za vojnu i finansijsku pomoć u potpunosti preda komandu nad vojskom i dozvoli Rusiji da u skladu sa svojim interesima odlučuje o ciljevima i načinu angažovanja crnogorske vojske: „Kraljevska vlada obavezuje se da stavi na raspolaganje na prvi poziv Njegovog Imperatorskog Veličanstva sve oružane snage Kraljevine po naredbi Njegovog Imperatorskog Veličanstva.“
Ova je odredba značila da Crna Gora mora zaratiti čim je u rat pozove ruski imperator. Ruski rat je i naš rat. Crnogorska vlada se obavezuje i da će prihvatiti za načelnika glavne komande vojske oficira kojeg predloži ruski car. Taj načelnik vojne komande mogao je biti neki ruski general, međutim, ispostavilo se da će to biti srpski general koji je komandovao crnogorskom vojskom u Prvom svjetskom ratu.
Način organizacije vojske i ratnih planova takođe je prepušten ruskoj strani, konstatacijom da će se crnogorski ratni plan sačiniti na osnovu prijedloga ruskog vojnog agenta. Konvencijom je institucionalizovan položaj ruskog vojnog agenta u Crnoj Gori i uspostavljena mreža ruskih vojnih instruktora.
Crnogorska strana parafom na ovaj dokument odrekla se skoro svih prava, između ostalog i prava da bez prethodnog sporazuma i odobrenja Rusije sprovodi ofanzivna dejstva i sklapa vojne ugovore sa drugim državama bez saglasnosti Rusije.
Potpisivanje vojne konvencije označilo je početak posljednje etape uspostavljanja političke, finansijske i vojne kontrole Rusije nad Crnom Gorom. Crnogorske javne finansije već ranije su bile u potpunosti zavisne od ruske pomoći, dok je konvencija vojnom agentu Nikolaju Mihailoviču Potapovu omogućila da uspostavi kontrolu nad ključnim političkim i finansijskim procesima u državi i postane jedna od najuticajnijih ličnosti u zemlji.
U dnevnicima o svom boravku na Cetinju (N. M. Potapov, Ruski vojni agent u Crnoj Gori,Dnevnik: 1906–1907, 1912, 1914–1915. Istorijski institut Crne Gore, Podgorica, 2003.) Potapov je detaljno opisao na koji način je kontrolisao najbliže okruženje kralja Nikole i kako je ostvario uticaj na najznačajnije predstavnike finansijskog i političkog života u Crnoj Gori.
U politici velikih sila prijateljstva su privremena, a interesi trajni
Ambiciozni planovi crnogorskog suverena urušavali su se pred njegovim očima. Vladar sa tobožnjom sabljom kralja Milutina u rukama, kojeg su Rusi uvjeravali da će biti obnovitelj srpskog carstva na Balkanu, završio je kao pomoćni radnik u izvršavanju tog zadatka, ali u korist Srbije.
Kada je počeo Prvi svjetski rat, Crna Gora i kralj Nikola nijesu imali izbora. Na osnovu obaveze iz Vojne konvencije Crna Gora je morala ući u rat i komandu nad vojskom predati Srbiji. Tu leži i odgovor zašto je samo trećina crnogorske vojske branila ključni front na Lovćenu, dok je najveći dio crnogorske vojske navodno branio odstupnicu srpskoj vojsci, u trenutku kada je njen najveći dio već bio evakuisan. Mojkovačka bitka i slom fronta na Lovćenu bili su neposredna posljedica odluka srpske vojne komande i načina vođenja crnogorske vojske.
Naivno i neracionalno je iz današnje perspektive osuđivati i kritikovati postupke ruske politike prema Crnoj Gori. Uspjeh crnogorskog oslobodilačkog pokreta protiv Osmanskog carstva u značajnoj mjeri je rezultat ruske finansijske i diplomatske podrške. Međutim, to ne znači da je ta podrška bila rezultat posebne naklonosti, ljubavi ili posebnog odnosa velikog carstva prema Crnoj Gori.
Naprotiv, Rusija je imala jasno definisane geopolitičke ciljeve, a Crna Gora je u tim ciljevima do određenog trenutka imala svoje mjesto. Kada su prioriteti promijenjeni, ruskoj diplomatiji nije bilo strano da pitanje Crne Gore tretira kao unutrašnje pitanje Srbije. Upravo zato, u politici velikih sila prijateljstva su privremena, a interesi trajni.








