Kada je preminuo mitropolit Amfilohije znali smo da je to kraj jedne ere. Slagali se sa njegovim stavovima ili ne, radilo se o čovjeku izrazitog intelekta i obrazovanja, ali i mržnje prema svemu crnogorskom. Mržnje do granica negiranja crnogorske nacije, njene samobitnosti, brutalnog posrbljavanja Crnogoraca kroz manipulacije vjernim pravoslavnim dušama, pa sve do ''zakivanja'' Crnogoraca čekićem za Vezirov most.
Ali, Amfilohije Radović je bio i Crnogorac. Možda ne deklarativno, ali je bio Crnogorac u karakternom smislu te riječi. I imao je određene, ako bismo ih mogli tako nazvati, ''nalete crnogorstva''.
Ti ''naleti crnogorstva'' se ogledaju u onom njegovom držanju oko referenduma 2006. godine kada se nije miješao, ili bolje reć kada nije opstruirao, obnovu crnogorske državne suverenosti.
To se ogleda i u njegovoj težnji, od te zlatne majske zore naovamo, da od eparhija Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori napravi nekakvu Pravoslavnu crkvu u Crnoj Gori, fiktivno, bez nacionalnog predznaka. Iskreno, ne vjerujem u iskrenost tih navoda i radnji, ni onoj priči Gojka Perovića da je Srpska pravoslavna crkva crkva svih nacija, pa i Crnogoraca (iako im ta vjerska organizacija ne priznaje samobitnost i postojanje), i da to nije baš idealan naziv, te da treba ukloniti taj prefiks ''srpska''.
Smatram da je to veoma vješto razrađen marketing, a u cilju tihog posrbljavanja Crnogoraca kroz nekakav ''dualni identitet'', kao da su Crnogorci mobilni telefoni sa dvije kartice, jednom srpskom i jednom crnogorskom. Iako marketing, nekima u glavnom gradu ''matice svih Srba'' to smeta.
Amfilohija nije to njegovo ''crnogorstvo'' ponijelo toliko da ide do granica traženja formalne samostalnosti kakva je bila u Ukrajini, u slučaju Ukrajinske pravoslavne ckrve-Moskovske patrijaršije, a još manje traženja crkvene autokefalije. Ali, kako god, ta samostalnost je postojala u određenim elementima. Samim tim što on nije priznavao vlast iznad sebe, pa ni nadležnost samog srpskog patrijarha, ko gođ on bio. Amfilohije je bio gospodar srpske crkve u Crnoj Gori i iznad sebe je priznavao samo Gospoda Boga Svevišnjega.
To je najmanje odgovaralo vlastima u Srbiji koje su tradicionalno još iz vremena početaka crkvene organizacije među Srbima željeli da zagospodare tim najjačim oruđem za manipulaciju javnim mnjenjem u dominantno pravoslavnoj državi. Zbog toga je i kralj, praunuk prvoga vožda, od naroda Katunske nahije odakle mu je ujčevina prozvan, vjerovatno zbog svoje plemenitosti, kao ''Aca palikuća'', na nasilan način ukinuo duhovni cetinjski prijesto crnogorskih vladika.
Amfilohije Radović nije bio jedan od onih koji bi igrali kako voždovi iz Beograda sviraju.
Zbog toga im nije odgovarao. Pogotovo Vučiću i njegovim dvorskim ludama.
Sukob Amfilohija i Vučića dobro je poznata stvar. Još od 2013. Vučić je za njega bio izdajnik Kosova, zbog istog Kosova za njega je bio izdajnik i Milo Đukanović. Teško da bi danas imao drugačije mišljenje i o Aleksi Bečiću. Te je godine čak održao i opijelo živim ljudima u srpskoj Vladi, na čelu sa Ivicom Dačićem, zbog izdaje ''najsvetijeg polja Srbinovog''.
Vučić, doktor propagande kako ga je svojevremeno opisao njegov ideološki otac Šešelj, na Amfilohija je tada zbog ovih riječi puštio svoje kerove, u vidu tabloida i svojih vjernih glasnogovornika.
Vjerujem, da je vladika onog dana mogao ustati sa odra i viđeti ko nad njime bdije, u svome stilu bi prokleo i njih i one koji ih na to mjesto puštiše.
No, vratimo se na njegove nalete ''crnogorstva''. I, na ono kako se on svojim vjernicima, koji su ga od milošte u posljednjim godinama života prozvali ''Đedo'', predstavljao.
Na njegovom grobu piše:
Amfilohije
Arhiepiskop cetinjski
Mitropolit crnogorsko-primorski
Egzarh sveštenog trona Pećkog
Krenimo redom.
Titula arhiepiskopa cetinjskog - ne postoji. Kao ni cetinjska arhiepiskopija. U Srpskoj pravoslavnoj crkvi postoje samo Arhiepiskopija beogradsko-karlovačka i autonomna Ohridska arhiepiskopija koja u državi Śevernoj Makedoniji ima problematičan pravni status.
Znači, mitropolit Amfilohije se krivo, da ne kažem lažno, predstavljao kao arhiepiskop cetinjski i svojoj eparhiji davao veći rang nego što ga ima.
Cetinjska arhiepiskopija je nekada stvarno postojala i postoji i danas, ali u sklopu autokefalne Crnogorske pravoslavne crkve na čelu sa mitropolitom Mihailom. Ustavom svetoga sinoda u Knjaževini Crnoj Gori iz 1904. godine u članu 2 stoji da AUTOKEFALNU pravoslavnu Mitropoliju u Crnoj Gori sastavljaju na prvom mjestu Cetinjska arhiepiskopija i da njom upravlja cetinjski arhiepiskop koji je ujedno i poglavar sve pravoslavne crkve u Crnoj Gori sa naslovom Mitropolita crnogorskog, brdskog i primorskog. To piše i Atinska sintagma iz 1855. koja na spisku autokefalnih pravoslavnih crkava na 9. mjestu pominje autokefalnu crnogorsku mitropoliju i arhiepiskopiju cetinjsku.
Ovo stanje prestalo je da djeluje onog trenutka kada je Crnogorska crkva nasilno i nelegalno i protivno svojim pravnim aktima ušla u sastav novoformirane Srpske pravoslavne crkve čijim ustavom iz 1931. koji je i danas na snazi, ona postoji samo kao Mitropolija crnogorsko-primorska i ništa više.
Predstavljao se i kao mitropolit skenderijski tj. vjerski poglavar regije oko grada Skadra, iako tamo nije imao jurisdikciju već je to teritorija Albanske pravoslavne crkve.
Takođe, ni titula egzarha sveštenog trona pećkog ne postoji u Ustavu Srpske pravoslavne crkve.
Sasvim je jasno da je mitropolit Amfilohije ove titule ''preuzeo'' od vladike Vasilija Petrovića Njegoša na čijem grobu u Sankt Peterburgu stoji da je bio ''Mitropolit skenderijski i primorski Crne Gore i patrijaškog trona serbckog egzarh''. Za razliku od Amfilohija, vladika Vasilije je bio poglavar autokefalne Crnogorske crkve. Crkve koju Amfilohije nije priznavao.
Ove radnje upućuju jedino na zaključak da je mitropolit Amfilohije težio ka određenoj samostalnosti u odnosu na centralu u Beogradu i inat, a oni nijesu smjeli (ili bolje reći nijesu mogli) da ga u tome spriječe. Drugi zaključak je - da je bio prevarant koji se lažno i suprotno najvećem pravnom aktu Srpske pravoslavne crkve predstavljao - i sebe zakitio nepostojećim titulama. Meni je ova druga opcija manje vjerovatna.
Odatle vjerovatno i forsiranje naziva Pravoslavna crkva u Crnoj Gori. Namjeran pokušaj da se iz originalnog naziva izbaci prefiks ''srpska''. Ovo je duži proces koji su vodili mitropolit Amfilohije i Gojko Perović, a podržali ih u određenim medijskim krugovima. U želji da se ta crkva, koja je formalno pod okriljem Beograda, predstavi kao crkva svih pravoslavaca u Crnoj Gori, što je gore konstatovano da se radi o veoma perfidnoj i monstruoznoj prevari. O pokušaju tihog posrbljavanja Crnogoraca i njihovog mirnog utapanja u nekav velikosrpski povampireni pokušaj, među obožavaocima poznat kao ''srpski svet''.
Ovo je očigledno zasmetalo zvaničnom Beogradu, koji je riješio da tu ideju sahrani zajedno sa njim. Jer jednostavno tamošnja ekipa kvazi-istoričara i velikosrba, izlivenih na kalupima koje je još Slobo dizajnirao, a u stilu devedesetih, žele sve i odmah. Pa tako i da posrbe, a još više da porobe Crnogorce.
U skorijim danima se pominje da je iz tajnog Temeljnog ugovora (temeljnog jer ruši sve do temelja) između države Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve izbačen naziv pravoslavna crkva u Crnoj Gori za koji se zalagao Amfilohije.
Plan Beograda je veoma očigledan. Radi se sve da bi se ugušio i posljednji segment samovoljnosti Mitropolije crnogorsko-primorske SPC u Crnoj Gori koji je predvodio mitropolit Amfilohije. Čak su i neki anticrnogorski fašistički glasnogovornici otvoreno targetirali Gojka Perovića kao problem koji će biti riješen zbog njegovih problematičnih stavova vezano za identitet Crnogoraca. Ne, jer Gojko priznaje crnogorsku naciju i samobitnost, no jer žele da nestane i minimalno pominjanje crnogorskog imena.
Još su davno naglasili da će novi mitropolit biti biran kao i svaki drugi, na crkvenom Saboru u Beogradu, i da će na tu poziciju postaviti onoga koga oni oće, što se, s obzirom na to da se pozivaju na nekakav lažni osamstogodišnji kontinuitet i prisvojenu svijetlu slobodarsku tradiciju i autokefalnost svete Crnogorske crkve (koju prisvajaju, ali ne priznaju), kosi sa principom i zavještanjem Svetog Petra Cetinjskog da je mitropolit rođeni Crnogorac, ali i običajem, da se vladika bira na Opštecrnogorskom zboru od strane vjernog naroda, kako se to vazda u istoriji činilo, a ne iz Beograda ili Peći!
Prostim riječima, Beograd više nikada neće dozvoliti da im se ponovi Amfilohije. ''Stanuće nogom za vrat'' samovolji unutar Mitropolije crnogorsko-primorske SPC i neće dozvoliti talasanje i protivljenje vlasti u Beogradu. Pogotovo Vučiću.
Niko više neće smjeti da se drzne da se kiti titulama autokefalnih crnogorskih vladika.
Interesantno će biti gledati ''đedovu litijsku đecu'' kako će reagovati na sve ovo. Oće li ustati da brane svetinju, tj. zavještanje koje im je đed ostavio i braniti put koji im je utabao? Ja mislim da neće.
Ipak je plan da se ''ponesu svetinje u Srbiju''. I da se postavi Vučićev čovjek za novog im duhovnog poglavara. Sve je to onaj ''bezakon'', protiv kojeg su se tako srčano borili, štitio. Samo su bili slijepi, i oni i đed, od mržnje prema svemu crnogorskom - da bi to viđeli.
Kako su se đeda odrekli najbolje kazuje način na koji ga se njegovi najbliži posljednjih dana lako odriču, pogotovo, skrivanjem njegovog testamenta. Još manje će mu ostavštinu branit oni koje je doveo na vlast.
Jer, više vrijedi živ Vučić i njegove pare, nego mrtvi vladika.
Od njega više nema koristi, samo pojedinima lijepa uspomena i kožna fotelja.
Ne bi me čudilo da jednog dana osvane grafit u Podgorici, kakav je onda za Slavka, a koji je veoma jasan:
„Oprosti Đedo, posa je posa“.
