U Srbiji je još prije više godina i sudski rehabilitovan četnički pokret i izjednačen sa partizanskim. Śetimo se samo one nakaradne proslave Dana pobjede u Vučićevoj organizaciji kada su jedan do drugog bili istaknuti džinovski portreti Tita i Draže. Srbijansko ludilo spojilo je ono što niko normalan ne bi mogao – heroja i zločinca i stavilo ih u istu nemoguću ravan.
Mnogi bi slično da urade i u Crnoj Gori. Da podvuku crtu recimo između Buda Tomovića i Đorđija Lašića, Blaža Jovanovića i Baja Stanišića, Peka Dapčevića i Jakova Jovovića. Na prvu pomisao da bi to moglo biti moguće prodrma me jeza. Iako vjerujem da u dragoj nam domovini ne postoji sudija koji bi to izravnjavanje presudio, ništa me začuditi ne može. U smutna vremena živimo, ništa blaža od onomad kad su četničke crne trojke upadale po kuća i odvodile na klanje.
76Dok se čeka pojava sudije koji bi čekićem dotukao partizane a vaskrsao četnike, Srpska crkva ne gubi vrijeme. Svako malo se organizuje nekakav pomen ili liturđija za četničke duše. Partizanske niko ne pominje, a i što bi, oni po mišljenjima visokopreosvećenih vladika gore u paklu, tako su ih i oslikali onomad u podgoričkom hramu.
Nemaju ova opijela nikakve veze ni sa dušama ni sa molitvom. Ona imaju naum da pitanje rehabilitacije koljača unesu u javni diskurs kao moralni i humani čin, iako on to nije. Oni se žele predstaviti kao žrtve, golobrada mladež i mučenici, iako ništa od toga nisu. Recimo vojska Pavla Đurišića se želi predstaviti kao golobrada, nevina i neiskusna, a ista ta vojska je nosila naziv “Gvozdeni puk”. Postavlja se pitanje jesu li bili golobradi i nikakvi ili gvozdeni?! Oboje nisu mogli biti nikako.
Nažalost, prima se to polako. Najviše među takozvanim građanistima i relativizatorima svega ikad. Oni su nam i zametnuli ovo zlo koje nas je snašlo. Tako se izmišljotina zvana “Jugoslovenska vojska u otadžbini” primila i kod nas.
U smutna vremena živimo, ništa blaža od onomad kad su četničke crne trojke upadale po kuća i odvodile na klanje
Ne, gospodo, nisu to nikakvi kraljevi oficiri ili jugoslovenska vojska. To su bili četnici, četničke zločinačke jedinice koje su neđe više, neđe manje, radile na svoju ruku i činjele masovne zločine nad svima koji nisu željeli sa njima i sarađivali sa okupatorom! Nikakva jugoslovenska vojska i oficiri nisu postojali nakon aprila 1941. jer nije postojala ni Jugoslavija.
Ovo je realnost i to treba svaki crnogorski građanin da zna budući da će ovi nasrtaji i pokušaji da se ova monstruozna priča oko rehabilitacije provuče biti još snažniji. I to se ne smije i neće dozvoliti.
Za kraj, pade mi na pamet jedna pjesmica iz ratnih dana, skovana od strane lokalnog stanovništva u Bjelopavlićima, koja glasi:
“Četri babe iz Kosića,
štab Jakova Jovovića”.
Toliko o četnicima.
