Bilo je vrijeme u Crnoj Gori kada su imućni ljudi, bilo da su bili pomorci, trgovci, učitelji ili sveštenici, znali da njihovo bogatstvo ne pripada samo njima, već i zajednici iz koje su potekli. U toj staroj moralnoj osobini, čast se nije mjerila veličinom kuće, brojem dukata, niti statusima i titulama, nego spremnošću da se odvoji dio truda, dio imanja, dio srca, i preda narodu.
Kad je dobrota bila zadužbina, a ne povraćaj
Zadužbina je bila izraz čestitosti, a ne sentimentalni hir, bila je čin odgovornosti, a ne privilegije, bila je zavjet, a ne povlastica.
Takva djela nijesu bila uokvirena zakonima nego običajem; nijesu bila vođena ambicijom, nego pristojnošću; nijesu bila testament bogatstva, nego testament savjesti.
I zato su ostala upisana u gradovima duže nego imena političara, vladalaca ili poslovnih ljudi, jer ono što se daje, traje duže od onoga što se uzima.
Postoje mnogi primjeri prošlosti, premalo sadašnjosti, izdvajam ova četri primjera, ne kao najznačajnije, već kao ljudsku potvrdu koja zauvijek ostaje u sjećanju, bez obzira na odnos države prema njima.
Zadužbine koje su oblikovale i oblikuju školstvo i kulturu Crne Gore
Škola u Srbini - zadužbina Bošković-Đurović-Laketić
Na brežuljku iznad Herceg Novog, u naselju Srbina, stoji monumentalni svjedok vremena u kojem su ljudi razumjeli da se bogatstvo potvrđuje ne gomilanjem, već ulaganjem u znanje. Jovan Bošković, Đuro Đurović i Jevrosima Laketić podigli su školu o svom trošku, ne da bi se slikali ispred nje, ne da bi im se zahvaljivalo u govorima, nego zato što su vjerovali da se obrazovanje ne ostavlja državi na milost i nemilost, nego se brani vlastitim rukama.
Ta škola bila je prosvjetiteljska tvrđava iznad mora, mjesto gdje se siromašan dječak mogao vinuti više nego što je njegova porodica mogla sanjati. Bila je simbol jedne filozofije: da zajednica nema budućnost ako joj se ne pokloni dar znanja.
I kada danas vidimo tu zgradu poluostavljenu, birokratski zagušenu, u sjenci investicija i političkih igara, shvatamo koliko smo daleko od vremena u kojem je škola bila najljepši spomenik jedne porodice.
Muzej Mirka i Olge Komnenović - kuća poklonjena narodu
Mirko i Olga Komnenović, jedna od najuglednijih novskih porodica, učinili su nešto što u današnje vrijeme zvuči gotovo nevjerovatno: svoju prelijepu kamenu kuću sa bibliotekom, slikama, baštom i porodičnim bogatstvom, zavještali su gradu. Ne rodbini, ne djeci, ne privatnicima, nego narodu Herceg Novog.
Kuća je postala gradski muzej, sa jasnom odredbom da prihod bude namijenjen djeci bez roditelja, siromašnima i kulturnim potrebama zajednice.
To je gest koji pokazuje da su pojedinci u jednoj kući imali više vizije, kulture i empatije nego cijeli savremeni politički krug.
Komnenovići su razumjeli nešto što danas gotovo niko ne razumije: da se ime porodice čuva dobrotom, a ne titulama.
Zadužbina Nikole-Nika Džanjevića - fond za obrazovanje siromašnih
Nikola-Niko Džanjević iz Igala nije bio plemić, nije bio aristokrata, nije bio milioner. Bio je skroman čovjek, penzioner, koji je u tišini odlučio nešto što mnogi bogati danas ne bi ni pomislili: svoju imovinu ostavio je, djeci koja nijesu imala ništa.
Zavještao je kuću i sredstva za stipendiranje siromašnih učenika, vjerujući da je znanje najljepši poklon koji čovjek može dati.
Njegov fond je trebao da traje generacijama, da svake godine omogući bar jednom djetetu da ne prekine školu. Ali tokom godina dio imovine je nestao, dio je prepisan, dio rasprodat.
Zadužbina jednog skromnog čovjeka nije nadživjela pohlepu sistema.
To je ogledalo onoga što smo postali: narod koji se ponosi prošlošću, a zanemaruje ono što mu je ostavio najplemenitiji među njim.
Fondacija Blaža Sredanovića - svijetli dokaz da zadužbinarstvo još živi
U vremenu kada se čini da je tradicija zadužbinarstva iščezla, Fondacija Blaža Sredanovića stoji kao dostojanstven podsjetnik da u Crnoj Gori još postoje ljudi koji razumiju da je bogatstvo obaveza, a ne privilegija. Formirana iz ostavštine čovjeka koji ne želi slavu nego djelo, fondacija danas, tiho i uporno, ulaže u ono što je najdragocjenije.
Blažo Sredanović, čovjek skromnog javnog profila, ali velikog moralnog horizonta, ostavlja za sobom zavjet da se dio njegovog truda, zaradjenog u tudjini, znojem, zalaganjem i uz velika odricanja, mora pretočiti u priliku za one koji dolaze nakon nas. I upravo zato njegova fondacija danas stipendira studente, podržava obrazovne i kulturne projekte i čini ono što bi neko pomislio da više ne pripada ovom vremenu: vjeruje da se Crna Gora gradi znanjem, a ne povlasticama.
U moru potraživanja, povraćaja i zahtjeva, Fondacija Blaža Sredanovića djeluje kao dokaz da dobrota nije nestala, samo je postala tiša. Ali tamo gdje se dobrota javlja, makar i tiho, društvo još ima nadu.
Od zadužbina - do povraćaja: Moralni pad jedne tradicije
Ako se ovi primjeri stave naspram današnjice i onoga čemu nas politika priprema, slika je bolna.
Dok su preci davali narodu, potomci mnogih nekadašnjih porodica danas traže od naroda i to ne malo, nego mnogo. Traže povraćaj dvorova, palata, ogromnih zemljišta i imanja, iako nijesu učestvovali ni u njihovoj izgradnji, ni u njihovom održavanju, ni u njihovoj modernoj sudbini.
Ono što je nekada služilo narodu, danas žele da služi njima.
Kritički osvrt: Zahtjevi potomaka Petrovića i Karađorđevića
Primjeri potomaka Petrovića i Karađorđevića postali su simbol ove nove filozofije u kojoj se privilegija tumači kao pravo, a istorija kao privatno vlasništvo.
Dinastija Petrovića je, tokom vladavine, gradila škole, ustanove, crkve, arhive, bolnice i državne strukture. Njihova uloga u modernizaciji Crne Gore ne može se osporiti.
Ali njihovi potomci danas ne nastupaju kao zadužbinari, nego kao povjerilac države.
Sa druge strane, potomci Karađorđevića, koji nikada nijesu izgradili ništa u Crnoj Gori, zahtijevaju povraćaj ogromnih površina i objekata, iako su iz Crne Gore otišli u trenucima kada joj je bilo najteže. Obje loze insistiraju na istorijskim privilegijama, ne na moralnim obavezama.
A najvažnije pitanje je: zašto se njihovi zahtjevi tumače kao državna obaveza, a zadužbine velikodušnih ljudi kao kulturni višak?
Nije problem u tome što oni traže, problem je u tome što politika pristaje.
Jer država koja poklanja dvorce, a zatvara škole i muzeje, ne gradi budućnost svoje djece, već budućnost tuđih loza.
Gdje su nove zadužbine?
Dok potomci nekadašnjih aristokratskih porodica traže više nego što im pripada, današnji bogati u Crnoj Gori uglavnom ćute. A mnogi bogatstvo nisu steklu radom i velikim odricanjima, već sticajem okolnisti, raspadom države i umjećem biti na pravom mjestu u pravo vrijeme.
Ne grade se nove škole. Ne otvaraju se novi domovi za starije. Ne stvaraju se fondacije za talente. Ne poklanjaju se objekti kulturi. Nema novih stipendijskih fondova, nema trajnih djela koja bi nadživjela svoje osnivače. Stvara se kultura uzimanja, umjesto davanja. Kultura privilegije, umjesto odgovornosti. Kultura povraćaja, umjesto zadužbine. (Kao i uvijek, čast rijetkim izuzecima).
Zavjet koji moramo obnoviti
Zadužbina nije bila dekor, nego zavjet. Zavjet prema narodu. Zavjet prema budućim generacijama. Zavjet da se bogatstvo ima samo dok koristi drugima.
Ako želimo novu Crnu Goru, ne treba nam povratak aristokratijama, nego povratak zadužbinama. Ne treba nam nostalgija, nego odgovornost. Ne trebaju nam dvorci, trebaju nam škole.
A pomenute zadužbine, među mnogima koje su nestale ili se povratile uz dobit onih koji su sudskim postupcima izborili materijalnu korist za sebe:škola u Srbini, muzej Komnenovića, fond Nikole Džanjevića i danas Fondacija Blažo Sredanović, pokazuju nam šta smo bili i šta bismo opet mogli postati, ako prestanemo brinuti o tome ko šta nasljeđuje i počnemo se pitati: što ostavljamo?
