Ima raznih nezavisnih sindikata. Baš kao u onim memovima u kojima se porede ličnosti i fenomeni iz "mog" i "tvog" đetinjstva, jedna mi je takva komparacija izazvala transfer blama. Nezavisni sindikat mog đetinjstva opisao je Džoni Štulić u antologijskoj pjesmi Poljska u mome srcu. Sindikat znakovitog imena Solidarnost navijestio je pad Gvozdene zavjese i toliko žuđenu slobodu za žrtve totalitarnoga prosovjetskog režima.
Danas u Crnoj Gori jedan drugi nezavisni sindikat, ovog puta policije, nagovještava eru u kojoj će biti normalno da nam prijete da znaju ko smo i đe radimo, eru u kojoj će udžbenici morati prolaziti kroz njihove cenzorske makaze, epohu u kojoj će pod krinkom borbe za dostojanstvo profesije nesmetano moći da targetiraju, vrijeđaju i šikaniraju sve mete na koje se namjere, onako kako su prije nekoliko mjeseci najogavnijem govoru mržnje izložili (samo) jednog od autora udžbenika u kojem su pronašli vic što im je poslužio za pokretanje harange protiv (ideološki, vjerski i nacionalno) nepodobnih.
3Elem, nakon što su nakon 15 godina otkako je udžbenik u upotrebi i nakon ravno nula pritužbi na njegov račun iz Nezavisnog sindikata policije pokrenuli harangu na vic, anonimni pisci saopštenja skriveni iza naziva Nezavisni sindikat pohrlili su u odbranu Omdudsmana. Ili Ombudstmana, kako se moglo pročitati u jednom mediju koji je prenio njihovo saopštenje.
Uzgred, tekst krcat pravopisnim greškama što bi Ombudsmanu bio povod da pisce saopštenja proglasi osobama s ograničenim intelektualnim kapacitetima, iako nepoznavanje pravopisnih pravila govori samo o neupućenosti u materiju, a ne o bilo kakvim intelektualnim limitima. Jer nije isključeno da u svakom od pisaca kolektivnog saopštenja čuči po jedan Herkul Poaro, koji možda i ne zna najbolje gramatiku jezika, ali je u obračunu s kriminalom zapravo briljantan um.
Problem s Ombudsmanom i njegovim nazovi Mišljenjem, pak, je u tome što ga nije moguće braniti pravnim argumentima, već isključivo silom - etiketiranjem i zastrašivanjem neistomišljenika. E to upravo radi Nezavisni sindikat policije.
Mada moram priznati da na nivou deklarativnih opredjeljenja stav pisaca saopštenja zvuči izvrsno: "Naš jedini nalogodavac je pošten, savjestan i profesionalan policijski službenik. Za njegova prava, dostojanstvo i ugled borićemo se uvijek, bez obzira na to ko se nalazi sa druge strane." Aferim!
Ali hajde da vidimo koliko je teorija usklađena s praksom. Nezavisni sindikat reaguje na vic koji 15 godina nikom nije proizveo ni najmanji problem ispoljavajući pritom očigledan animozitet prema autorima i ustanovi u kojoj rade. Dakle, neko ko se predstavlja kao reprezent sindikata represivnog aparata oštri zube na autore udžbenika u kojem se spornim predstavlja didaktički nesporan primjer lekcije o jezičkim nedoumicama.
A pazite sad ovo - prije svega nekoliko mjeseci u prajm tajmu najgledanije emisije u Crnoj Gori direktor Uprave policije bukvalno saopštava da bi ukoliko bi on bio smijenjen s pozicije direktora kriminalci slavili.
Što nam je saopštio direktor policije? Ustanovu kojom upravlja zapravo je okvalifikovao kao korumpiranu i povezanu s kriminalom jer ako je on jedini garant obračuna s kriminalcima to znači da su svi oko njega "prljavi". Ovakvo vrijeđanje dostojanstva ustanove i njezinih službenika, izgovoreno s pozicije moći, prećutao je i Nezavisni sindikat policije i Ombudsman. A ćutanje je, vele, znak odobravanja.
Budući da nijesu smatrali svojom obavezom da od vlastitog direktora zaštite časne policijske službenike koje je ovaj svojom izjavom uvaljao u blato kriminala, anonimni pisci saopštenja Nezavisnog sindikata glasno su nam poručili što zapravo misle o svojim kolegama. Svojom je ćutnjom učinio to i Ombudsman. Stoga je dužnost svakog savjesnog građanina ove države da časni policijski poziv odbrani od direktora UP, Ombudsmana i Nezavisnog sindikata.
Ne prvi put svjedočimo jednom bizarnom fenomenu. Dok je u nekom ranijem periodu čelnik Nezavisnog sindikata predstavljan kao žrtva progona u policiji, danas ta ista osoba ćuti pred unižavanjem policijske profesije od strane čelnika Uprave policije, nadležnog ministra i sive eminencije bezbjednosnih službi što iz poslaničke klupe crta policiji zadatke i određuje mete za represivno djelovanje.
Ni glasa Nezavisni sindikat da pušti povodom progona službenika Uprave policije, pod kodnim imenom veting, ni riječi da progovori o zloupotrebi policije na brdu Gorica čije su žrtve bili i njezini službenici, trovani baš kao i građani hemijskim otrovima od strane obijesnih nalogodavaca, ni A da beknu povodom pretvaranja policijskih službenika u obezbjeđenje huligana koji su na Zabjelu i drugim djelovima Podgorice pokrenuli hajku na turske državljane, ama niđe ništa u odbranu dostojanstva i ugleda profesije koju danas urnišu oni koje je zapalo da upravljaju sektorom bezbjednosti.
Umjesto svega toga, Nezavisni sindikat proziva visokoškolsku ustanovu i udruženje pisaca, prijeti da zna ko su ljudi koji pišu tekstove, premda im imena i prezimena uredno stoje ispod svakog teksta, i čudi se što su samo tri predstavnika državnih institucija reagovala na njihovu paskvilu, očekujući valjda da se u cijelu priču uvede i vojska kako bi poslala tenkove na problematične autore i izvršila desant na udžbenik.
Eto otkud onaj transfer blama s početka teksta. I eto otkud utisak da svakoga dana u svakom pogledu tonemo u sve dublju autokratiju, u kojoj se sloboda govora proglašava krimenom, a represivno postupanje odbranom slobode i dostojanstva.
