Neobično putovanje jednog proljeća

Uvijek se radujem prolaskom kroz Istanbul u svako godišnje doba, a naročito u proljeće kada lale cvjetaju i raskošno razliju svoje boje po čitavom gradu. Malo je poznato da lalama koje su sada simbol Holandije, domovima je Istambul.

Istanbul je bio polazna tačka da bi se domogli Azerbejdžana, a jedini način da tamo stignemo te godine bio je da preko Istambula i Trabzona, komplikovanim putem spuštamo se južno hiljadama kilometara vrletinim predjelima sjeverne Turske, potom ponovo prema sjeveru ka tromeđi Turske, Irana i Jermenije. Nastavili smo put granicom Jermenije i Irana, čas smo bili u jednoj a čas u drugoj državi, što je inače dozvoljena ruta, upravo zbog vrijedne baštine. Prešli smo u Azerbejdžan iz Astare, graničnog mjesta na Kaspijskom moru.

Trabzon

Prva tačka na putu nakon Istanbula je grad Trabzon na obali Crnog mora, a u blizini Gruzije, značajan i po legendi o Argonautima i Jasonu koji je tragao za zlatnim runom. Kao i mnoge legende i ova sadrži zrno istine. U dalekoj prošlosti, tragači za zlatom su se dosjetili da kožu odrane ovce potapaju u brzake zlatonosnih rijeka u slivu Crnog Mora i tako su se komadići zlata lijepili za gusto runo. Kad se runo osuši, zlato su otresu i na taj način ga sakupljali. 

Mira Folić sa prijateljicama

Trabzon su osnovali u 7 vijeku kolonisti sa ostrva Milet, stara Grčka koje je kasnije postalo dio Vizantije, pa otomanske imperije. Jedan, nadaleko poznat manastir je Sumela posvećen Djevici Mariji, sagrađen na stijenama, na visini 1300m.

Mira Folić, pravoslavni manastir Sumela posvećen Djevici Mariji

Od zidarskog umijeća zastaje dah, što i nije nešto neobično, kada se radi o pravoslavnim manastirima. Ovo područje visokih planina je i izvorište biblijskih rijeka Tigrisa i Eufrata. A da bi susret sa Biblijom bio kompletan imali smo sreću da obiđemo tri značajne tačke: izvorišta rijeka Tigrisa i Eufrata i podnožje planine Ararat, koje omeđavaju trougao na kome su se odvijale biblijske priče. Prostor u kome se nalaze ove tri tačke je veoma nepristupačan, morali smo preći dugi niz kilometara tokom nekoliko dana, iako su vazdušnom linijom prilično blizu.

Dolina plodnog polumjeseca

Još jedna činjenica je da se ove tri veoma značajne biblijske lokacije nalaze u zoni Plodnog polumjeseca, sto znači da smo proputovali i praistorijskom regijom. 

Erzurum

Nastavak puta ka Erzurumu je preko Zigan planina, inače dijelom rute ogranka Puta svile. Sve istorija za istorijom. Erzurum je prijestonica istočne Turske i glavna veza sa Iranom. Prolazimo kroz planinski predio na visini 1950 m, putem vrlo vijugavim, okruženim planinskim vrhovima i padinama izbrazdani trakama još neotopljenog snijega, nalik tigrastim šarama. 

Procvjetali badem

Kraj puta su se rozili cvjetovi badema. Nestvaran ambijent kao nagrada za dug i rizičan put koji je spretni vozač lakoćom savladavao. Saznajemo ekskluzivu da je bio tenkista u iračkom ratu.

Lijevo vozač, desno vodič Neša

Duga vožnja ima prednosti da se putnici upoznaju međusobno, malo popričaju, saslušaju informacije o zemlji i kraju kojim prolazimo. Opušteni smo jer ne brinemo gdje ćemo prenoćiti, gdje ćemo objedovati..... Mahom smo svi raspoloženi za priču o nekim prošlim putovanjima. 

Grupa na okupu

Uvijek se nađe neko duhovit i za čas postaje omiljena osoba oko koje se u talasima širi dobra energija. Takav dar, ovog puta smo dobili od našeg Dragana, ekonomiste koji poznaje ovaj prostor jer je službovao u Bagdadu.

Može li postojati većeg zadovoljstva od urnebesnog smijeha? Ali, uvijek se nađe i neki putnik koji se ne uklapa u atmosferu radosti. To je bila jedna gospođa u godinama, kao uostalom i mi ostali, ali koja nije ni sa kim komunicirala i uvijek joj je nešto smetalo. Prozvali smo je Namćorko. 

Mira Folić, Tonka i Anđelka

Da ne propustim, bile su i uvijek duhovita Tonka profesorka iz Beograda, pedantna Jelena iz Kruševca, moja duhovita Anđelka iz Podgorice, profesor dr Stevan iz Beograda, sudija Emili, gracilna Zorica iz Podgorice...

Na putu ka jezeru Van kroz visoko gorje

Van, grad i jezero

Poslije skoro 10 časova duge vožnje stižemo u grad Van na obali istoimenog jezera. Područje oko jezera je kroz istoriju imalo mnogo gospodara - Jermene, Persijance, Aleksandra Makedonskog, Seleuidsku imperiju, Seldžuke, Otomane - sve iz razloga strategijskog položaja mjesta, veoma važnog. 

Crkva Starog zavjeta na ostrvu Agdamar na jezeru Van

Brodom, na sat vožnje od grada je ostrvo i manastir Svetog Krsta. Na pustoj bijeloj plaži jezera, pod jakim suncem, priređen nam je ručak u atmosferi nadrealnih italijanskih filmova.

Procvjetali badem na ostrvu na jezeru Van

Nastavili smo potom podnožjem svete planine Ararat na putu za Dogubajazit, ali je magla, nažalost, sve prekrila. Kada sam bila u Jermeniji, par godina ranije, posmatrala sam iz druge vizure, kada je nebo bilo vedro iz daljine, veličanstvenu planinu Ararat i sasvim se mogao dobro vidjeti sniježni vrh Masis 5.137 m obasjan suncem i malo niže drugi, nalik grbi - Sis 3930m.

Isak pašina palata, Dogubajazit 

Dogubajazit je grad blizu iranske granice, udaljen svega 35 km. Sljedeći biser istorije i arhitekture je Isak Pašina palata iz 17. vijeka na svega pola sata vožnje do granice Irana. 

Isak pašina palata

To je nekada bila carinska zona a danas, s pravom nazvana, draguljem graditeljstva, jednim od najljepših mjesta u Turskoj zbog fascinantnog pogleda na prirodno okruženje. 

Detalj Isak pašine džamije

Granicom Irana

Kada smo prešli sjeverozapadnu granicu Irana, poslije 70 km dolazimo do crkve ili bolje reći Katedrale Svetog Tadeusa, prvog apostola, najstarije hrišćanske crkve do danas. U vrijeme Tadeusa ovo područje je bilo jermenska kraljevina Edesa. To je region uz granicu sa Jermenijom, na desnoj strani rijeke Arakses, mitski Arax, nalazi se crkva Naneh (majka) Marija, pa onda usamljeni manastir Svetog Stefana, remek djelo jermenskih graditelja. Sve u svemu Jermeni i Iranci žive u izvanrednoj slozi još iz vremena Šaha Abaza I, kada su gradili bajkoviti Isfahan. 

Jermenska crkva Svetog Stefana

Tabriz 

Sjutradan odlazak za Tabriz, jednu od istorijskih prijestonica i četvrti po veličini grad u Iranu. Iako ostatke Kabud džamije još uvijek krase izuzetno lijepe keramičke pločice očekuje se proces restauracije. 

Posjeta čuvenom bazaru u Tabrizu, koji je UNESCO uvrstio u Svjetsku kulturnu baštinu bila istovremeno i stresna i očaravajuća. Stisnuti jedni uz druge, prigrljenih ranaca probijali smo se kroz zgusnutu masu posjetilaca. Nema čega nije bilo, kao što samo može biti na istočnjačkom bazaru. 

dr Stevan, Mira Folić

Premoreni od gužve, uzbuđenja, naš pouzdani kavaljer Dragan, kojeg Tonka iz milošte zove Bucile, predloži da popijemo čaj u nekoj čajdžinici. Predivna opuštajuća atmosfera uz mogućnost trgovine ranaca, domaće radinosti, u dijelu recepcije čajdžinice. Dragan u svom elementu, veoma je spretan u dogovaranju oko cijene što je rezultat njegovog višegodišnjeg poslovnog angažovanja kao ekonomiste u predivnom Bagdadu... Otprilike jedan sat je trajao pregovor i konačno je postignuta prihvatljiva cijena što nam slavodobitno, znojav i crven u licu od napora, Dragan saopštava.

Mi mu rekosmo da smo se predomislile i odustale od te kupovine jer i nismo više zainteresovane za rance. Da smo znale šta će uslijediti, kupile bi i po dva-tri ranca bez pogovora. 

Krenusmo prema hotelu jedva čekajući da se opustimo, ali ta želja nam se nije tako lako ispunila. Okolo naokolo nas je Dragan vodio dok nismo bukvalno pale s nogu, a da nijedna od nas nije ponijela kartu grada i ime hotela, tako da smo se onako nepismene, maltene vukle nepoznatim gradom strahujući da nas Dragan ne ostavi. To je bila njegova mala osveta za propali trud oko cjenkanja. Tonka je imala problem sa kičmom i tepala Bucile, Bucile, ali uzalud su bila izvinjenja i molbe, Dragan je bio kao stijena kamena.

Dan žalosti

 Da bi situacija bila još složenija, kada smo konačno ugledali hotel, našom ulicom se rastegao zmijoliki lanac sastavljen samo od muškaraca koji su se držali za ruke, obučeni u crno i koji su pritom ridali.

Šiitsko svetilište u Iranu

Bio je dan sjećanja na smrt jednog od šiitskih mučenika. Radi podsjećanja, Muhamedova ćerka Fatima je bila udata za rođaka Aliju, pripadnika šiitskog islama. Njihovi sinovi Hasan i Husein na prevaru su ubijeni kao i njihov otac od strane sunita u borbi za prevlast. Od tada postoji antagonizam izmedu šiita i sunita. Ovaj događaj zauvijek je obilježio Iransku tragiku (izvorno arijevsku tragiku). 

Nijesmo mogli prići hotelu, a istovremeno smo i mi plakale zbog naše muke, a i zbog pretužne atmosfere koja se kao plima širila čitavim kvartom.

Kada smo došli sebi, poslije „odslužene“ kazne obišli smo muzeje arheologije i antropologije i impresivnu Kabud džamiju, prilično ruiniranu. Sačuvani fragmenti govore o velelepnosti ovog remek djela islamske umjetnosti.

Kabud džamija

UNESCO baština

Takt e Solejman je sljedeći veoma interesantan lokalitet, iako najavljen, predstavljao je pravo iznenađenje i pravu ekskluzivu. 

Uvršten je u Svjetsku kulturnu baštinu od strane UNESCO –a, naziv Taht e Solejman, u prevodu je Solomonov presto, kompleks hramova Zorastrijanaca i mjesto rođenja Zaratustre. Nalazi se u blizini grada Takab, 400 km udaljen od Teherana.

Na jezeru Takt e Solejmani 

Mapa jezera Takt e Solejmani

U XII vijeku najezda Mongola učinila je da se kompleks razori, ali  veliko zlato koje je hram posjedovao nijesu našli jer su ga čuvari hrama prethodno bacili u jezero. 

Kada su nacisti sanjali o čistoj rasi arijevskoj, taj naziv su preuzeli od Iranaca, proučavali su istoriju ovog područja. Poslali su i svoje stručnjake da pronađu zlato. Uzalud su preronili dno jezera, vratili su se praznih ruku. Nijesu znali da je rijeka, koja dotiče i otiče iz jezera, ponornica. Zlato je otišlo svojim putem, neznano kud.

Grobnica mauzolej mongolskog sultana u Zanjanu - Soltanije

Sljedeći biser je, naravno, i on pod zaštitom UNESCO –a, mjesto Soltanije, u prevodu carsko u blizini grada Zanjana, gdje žive Azeri (narod koji je dobio ime po vatri). Grad je poznat po mauzoleju mongolskog sultana, sa jednom od najvećih kupola na svijetu. Inače Iranci su poznati po tome da su mnogo prije Evropljana, bolje reći perioda Renesanse, znali graditeljske tajne kako da konstruišu i sagrade veličanstvene kupole.

Kupola od cigala u Mauzoleju

Masule

Ravno sedam sati krivudavim putem, ali oazom bujnog zelenila, domogosmo se Masule. Umorni i ne baš oduševljeni prvim pogledom na Masule nijesmo očekivali da će nam boravak u ovom mjestu donijeti toliko radosti i ushićenja. Da li čisti vazduh, pozitivne vibracije u atmosferi, zelenilo divne šume, prisni susreti sa mještanima i ko zna šta još, svakako je učinilo da nam je to bio najljepši dan na ovom putu.

Masule

Hotel neugledan u podnožju brda načičkanog kućama čiji su krovovi bili terase onih iznad i sve tako do vrha brda. Sami hotel bio je vrlo skučenih dimenzija: recepcija, trpezarija, kuhinja sve u jednoj prostoriji. 

Uske, mračne, vijugave stepenice, zastrte ćilimima, vode do gornjeg sprata i spavaćih soba. Sobe male, skromne, ali čiste i sa kupatilima. 

Kroz prozore se vide čudesne zelene grane... I onda počinju da se se dešavaju čuda. Spustismo se u trpezariju na večeru i kako je ko od saputnika silazio niz one strme stepenice imao je na licu osmijeh radosti. Šta se to dešavalo na čardaku?

Jedna saputnica, kroz kikot, saopštava da je pao krevet, druga da je morala da podupre lavabo stolicom da ne padne, treći ili četvrta, da su otpala vrata od ormara, sljedeći da ne može ni da zatvori ni da zaključa vrata od sobe, da su madraci tvrdi kao kamen. Tonka je stalno sa cigaretom i u potrazi za Draganom: Bucile, Bucile... da joj nešto pomogne oko ko zna čega. Uzgred rečeno bez Dragana, ali i bez doktora Stevana za kičmu, ne znam kako bi se snalazili.

Nijesam mogla da pretpostavim da će ova lepeza "nedostataka" toliko radosti isijati. Čak i naša Namćorka sa kvakom u ruci nije prestajala da se smije. Poslije krenusmo u šetnju po terasama i krovovima, sve visočije i visočije. 

Usput pokupovasmo divnih suvenira i najljepših slatkiša koji sam ikad probala: pečeni susam sa orasima i medom u vidu kupe kao iz Glišičeve priče „Glava sećera“. Tu noć zaspasmo, kao što bi rogobatno rekao naš narod „kao zaklani“.

Rudkan zamak

Azerbejdžan

Nastavljajući put prema granici ka Azerbejdžanu, zaustavili smo se u podnožju planine na čijem se vrhu nalazi čuveni Rudakan zamak u Gilan provinciji iz vremena Seldžučke dinastije. Branili su ga Seldžuci 22 godine. Pored svih prirodnih ljepota koje danas služe kao izletište, nijesam bila u stanju popeti se do vrha. Anđelka i ja smo ostale u podnožju, lijepo uređenom prostoru sa svim pogodnostima da se izletnici opuste. 

Naše drage i kondiciono pripremljeni: Emili, Jelena, Zorica, doktor Stevan, naš vodič Neša.... ispunili su dug istoriji i bez problema se popeli na visinu od 800m. Baš sam jedna “lipsavina“, zaključila sam bez razmišljanja. Sjetila sam se tvrđave Masade u Izraelu i žrtve koje su podnijeli Jevreji.

Poslije dugog, ali beskrajno interesantnog puta, meni omiljene vožnje autobusom iz kojeg, smo bez napora, uživali gledajući nove krajeve, ulazeći čas u Jermeniju, čas u Iran ivicom granice ovih država, da bi konačno ušli u Azerbejdžan. 

Ipak nije uvijek bilo uživanje, jer su se na ulazu u svaki provincijski iranski grad nalazili bilbordi posvećeni poginulim mladićima, sa njihovim slikama i imenima. To je tragično podsjećanje na mladost stradalu u besmislenom ratu na tom iračko iranskom području.

Prvo zaustavljanje u Azerbejdžanu nakon prelaska granice bilo je kod jedne česme. Iznenađenju nikad kraja: iz česme teče voda i azer, hoću reći plamen. To je bio simboličan znak da smo na teritoriji Azerbejdžana (zemlja vječne vatre).

Dolaskom u Baku (etimološko značenje - vjetar), velelepnog grada na obali Kaspijskog mora ispunjavaju se svi elementi prastare vjere zorastrijanstva: vatra, voda, vazduh.

Još uvijek postoje hramovi u blizini jezera gdje već vjekovima plamti vatra pročišćenja. Na obali Kaspijskog mora prilično udaljeno od grada su nepregledna postrojenja crpnih naftnih pumpi koje su prije 1917. bile u posjedu prebogatih naftnih barona.

Na obali Kaspiskog mora - Zorica,  Mira Folić

Baku je prelijep, bijeli grad, sa klasičnom i super modernom arhitekturom, kao i restauriranim starim zdanjima. Ulice popločane besprijekorno, trotoari, fasade, korniš (šetaliste pored mora).  Skulpture i spomenici bliješte danju na suncu, a noću pod jakim uličnim svjetiljkama. 

Baku noću

Imala sam utisak da se nalazim u raskošnoj kristalnoj dvorani, a ne u glavnoj ulici. Na svakom koraku, fontane od bijelog mermera, raskošno rasipaju briljantne kapi vode u ritmu muzike Čajkovskog, Štrausa, Šopena, Hačaturijana.

Mira Folić, u pozadini Tri kule simbol Bakua

Jedan od upečatljivih simbola grada su tri plavetne kule koje predstavljaju plamene jezike vječne vatre. Neobično je i da svaka ulica nosi imena najpoznatijih naučnika svijeta.

Širvan Šahova palata

Restaurirana Širvan Šahova palata, rijetko je viđen kompleks sklada iz XV vijeka. Možda najljepši primjer islamskog graditeljstva ikada.

Unutrašnjost Širvan Šahove palate

Baku me mnogo zainteresovao iz sljedećih razloga: Staljin kao mlad boravio je u Bakuu i odatle je započeo svoj neobičan put ka vrhu. Možda bi istorija bila drugačija da Rusi na Volgi nijesu zaustavili prodor Njemaca ka nepresušnom izvoru nafte, ka Kaspijskom moru.

Stari Baku

Čuveni pisac Esad Bej proživio je u Bakuu svoju ranu mladost dok 1917 god. Crveni Sovjeti nijesu zauvjek prekinuli romantična noćna sanjarenja tek stasalog mladića.

Zgrada sa tipičnim balkonima - doksatima

Iskradao se iz očevog bogatog doma da bi u obližnjoj pustinji, pokriven do grla pijeskom, gledao u zvjezdano nebo i provodio najljepše sate uživanja. Taj isti dječko, kada je sudbina odlučila da napusti Baku i u izbjeglištvu je tragao za arhitektonskim formama sličnim onim iz voljenog Bakua. U Parizu je znao satima da sjedi pored Sene i posmatra gracioizne Francuskinje u kratkim čarlston haljinama, vitkih nogu u svilenim čarapama. Nostalgično su ga podsjećale na azerbejdžanske minarete.

Tipični balkoni - doksati

Literatura Esada Beja je inspirisala našeg vodiča Neša i mene da tragamo za kućom sa ravnim krovom tj. terasom, uobičajenim arhitektonskim elementom u tom dijelu svijeta koji je ukućanima omogućavao časove noćnog opuštanja naročito u ljetnjim mjesecima. 

Pretpostavili smo da bi kuća mogla biti u blizini zida Širvan Šahove palate, prilično vjerno opisane u knjizi Ali i Nino. Pomislili smo da bi  mogla biti nekadašnja jugoslovenska ambasada iz razloga što se nalazila pored samog zida Širvan Šahovog kompleksa.

Panorama Bakua, stara i moderna zdanja

Nakon Bakua put dug 400 km vodi nas obroncima Kavkaza, ka zapadu, ka gradu Šekiu. Kraljevska palata Šeki Kana iz XVIII vijeka je najčudesnija palata i najpitoresknija, koju sam vidjela. Oslikana je od poda do plafona i spolja i iznutra divnim zidnim slikarstvom. 

Enterijer kraljevske palate Šeki Kana u Šekiju 

Grad je bio odmorište na Putu svile i zato je posjedovao pet karavana - saraja i razvijenu vrlo kreativnu zanatsku radinost. 

Kraljevska palata Šeki Kana

Nigdje se nismo gostili kao u ovom, 2500 godina starom, gradiću. Taman smo mislili da smo završili sa vrlo obilnim doručkom, odmah prelazimo na ručak, pa na užinu i ko ostane živ, na večeru. 

Odmor u hotelu u Šekiju

U sali gdje je recepcija bio je istočnjački okrugli minder, velikih dimenzija, i kako je ko ušao u hol hotela, bacao se u horizontalu i još uz šolju čaja.

Istočnjačka, neprevaziđena udobnost. Onda počinju priče kojima nema kraja. Samo nam je falila Šeherezada. Ali se i među nama našla poneka.

Pretpostavljam da se i drugim turistima dešavalo da od najmanje očekivanog puta dobiju toliko velikog zadovoljstva i saznanje o bogatstvu raznolikosti zemljinog šara. Kada se vratite prepuni emocija i znanja, imate želju da podijelite sa drugim uživaocima putovanja i odužite dug prema onima koji to jedva čekaju. Posebno je zadovoljstvo osjećaj da ste nešto korisno uradili šireći vidike saznavanja.