U okolini Stona, na ulazu poluostrva Pelješac, možete naći nekoliko nepoznatih ribarskih sela: Hodilje, Broce, Luka... Turisti ih rijetko posjećuju, jer većina njih nema neke značajnije turističke sadržaje, osim privatnog smještaja.
Možete li zamisliti kako izgledaju ova uspavana sela? Postoji nešto u njihovom izgledu, zvucima i mirisima koje tamo osjećate, što vas tjera da se vratite u prošlost.
Međutim, posebno iskustvo predstavlja posjeta slikovitom selu Kobaš. Iako je udaljeno samo 7 kilometara od Stona, do ovog sela nije lako doći. Okruženo je brdima, a uski put koji vodi od Broca odnosno Stona izgrađen je tek prije nekoliko godina. Dugo se do Kobaša moglo doći samo brodom i stoga se nazivao 'ostrvom na poluostrvu'. U to vrijeme, zbog jake bure tokom zime, seljani nisu mogli da putuju do Stona po nekoliko dana.
Kobaš, luka
Danas je Kobaš prije svega osamljena uvala koju posjećuju ljubitelji jahtinga, zainteresovani za dobar riblji obrok (postoje tri odlična riblja restorana) i lijepu plažu.
Osim male luke i restorana, tu ima i mnogo čempresa i cvijeća, kao i ruševine ljetnje rezidencije porodice Betondić sa malom kapelom iz 18. vijeka.
Nakon kratke vožnje kroz prelijepu prirodu, stićićete do ivice sela, gdje možete ostaviti vozilo na malom parkingu, okruženom oleandrima, čempresima i borovima. Prolazeći uskom stazom izmeđi kamenih kuća i bašta, poslije nekoliko minuta stižete u gotovo napušteni centar sela sa slikovitom lukom.
Šta se dešavalo sa ovim selom tokom vjekova? O čemu svjedoče sve te ruševine?
Istorija Kobaša se vraća do 15. vijeka, kada se mjesto pominje u dokumentima Dubrovačke republike kao lazaret, namijenjen onima koji su u Ston stizali iz gradova i luka zaraženih kugom.
U 17. vijeku, u Kobašu je živjelo 11 porodica sa 58 stanovnika, a u 18. vijeku, plemićka porodica Betondić iz Dubrovnika je ovde sagradila ljetnju rezidenciju sa kapelom.
U 20. vijeku, Kobaš je bio poznat kao skromno ribarsko selo u kojem je živjelo samo 7 porodica. A onda se dogodila strašna katastrofa. U oktobru 1943. godine, tokom Drugog svjetskog rata, Njemci su zapalili cijelo selo i ubili nevine ribare i njihove porodice. Spomenik iznad Lukine krčme i dalje svjedoči o ovom strašnom događaju.
Crkva Ljetnje rezidencije
Danas u Kobašu žive samo dvije porodice. Osim ribolova, bave se i uzgojem maslina. Ali u proljeće svi počinju sa pripremama za turističku sezonu. Gosti, koji ovdje stižu svojim jahtama, veoma cijene svježu ribu i pelješka vina koja ovdje mogu da jedu i piju.
Oko luke se nalaze tri konobe-restorani: Lukina krčma sa originalnim dekoracijama, Ribarska kuća i najpoznatiji restoran Gastromare, gdje Toni, glavni kuvar, priprema svoja izvrsna jela od ribe i morskih plodova u otvorenoj kuhinji pred svojim gostima.
Lukina krčma
Dok lutate kroz ruševine nekadašnje ljetnje rezidencije, primijetićete tablu na starom kamenom zidu sa natpisom 'Olivum'. Tu možete naći Sandru Stibor-Milovčić, hrvatsko-austrijsku ženu koja je stekla veoma čudno nasljeđe – nekoliko ruševina, parcela i maslinjaka u selu Kobaš.
Interesantna je njena životna priča: kao dijete, provodila je ovdje sve svoje ljetnje raspuste – tu je naučila da pliva, jedri i peca i kako da živi u maloj zaštićenoj zajednici. Kao odrasla osoba, vratila se u selo da ostvari svoj stari san. Prije nekoliko godina obnovila je stari mlin za masline koji je bio u vlasništvu njene porodice poslednjih 300 godina.
Mlin za masline
Kako su ljudi proizvodili maslinovo ulje u ovom drevnom mlinu? Nakon berbe u novembru (naravno ručno), masline su prane i mljevene pomoću dva velika rotirajuća točka, koje su pokretali magarci. Na taj način masline su konačno pretvarane u pastu. Zatim je maslinova pasta sakupljana iz mlina i skladištena u tradicionalnim tkanim vrećama za filtriranje koje su bile presavijene i postavljene jedna preko druge na dnu tradicionalne prese. Smješa vode i maslinovog ulja je ekstrahovana, a zatim sipana u kadu, gde je ulje postepeno moglo da izlazi na površinu. Voda je zatim ocijeđena, a maslinovo ulje je skladišteno u velikim kamenim posudama.
Sandra sada proizvodi sopstveno maslinovo ulje obrađujući stare masline na svom imanju. Takođe prodaje posebne kozmetičke proizvode napravljene od maslinovog ulja i organizuje pješačke ture kroz maslinjake. I konačno, ovdje organizuje 'retreat'-boravke. Kakva divna ideja za promociju turizma u malom, teško dostupnom selu!
(Fotografije: Marianne van Twillert-Wennekes, Paul Wennekes)
Tekst i fotografije su zaštićene autorskim pravima, prenošenje je dozvoljeno uz postavljanje linka i isticanje autora i izvora.
