Kad su godinama nakon okončanja agresije na Bosnu i Hercegovinu načelnika Uprave bezbjednosti Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu (popularnog KOS-a) Aleksandra Vasiljevića pitali je li visoki oficir KOS-a Fikret Muslimović, čovjek od njegova najvećeg povjerenja, tokom agresije nastavio da postupa po njegovim direktivama, lakonski je odgovorio: „On je, jadan, posle toga, kol'ko sam čuo, prodavao zeleniš neko vreme po pijaci da bi preživeo u Sarajevu i posle toga se priključio na poziv otkud znam koga, verovatno Alije Izetbegovića, i, koliko znam, on je imao visoke ocene od njega i veliko poverenje.“
Pokušao je, dakle, bivši šef najmoćnije službe bezbjednosti u SFRJ da pričom o tome kako je njegov – po sopstvenoj ocjeni – „najbolji kadar“ radio na pjaci demantuje informacije da ga je 1992. godine Aliji Izetbegoviću preporučio upravo on, nakon čega je Muslimović izabran za Izetbegovićeva savjetnika za bezbjednost i preuzeo taj sektor u Armiji BiH.
Za Muslimovića – koji je, prije no se preselio na pjacu i dok mu je formalno bio nadređen Vasiljević, vodio neke od ključnih akcija KOS-a u Hrvatskoj (afera Špegelj) – tokom agresije na BiH vezuju se brojne kontroverze: od utemeljenja „Ševe“, paramilitarne jedinice za „specijalne zadatke“, odnosno za likvidaciju političkih neistomišljenika, do formiranja zloglasnog odreda „El Mudžahedin“.
Što vam sve ovo pričam!?
Prije svega 4-5 dana u kolumni „Crnogorska Zona sumraka u dvije slike“ podśetio sam na to da sudija Zoran Radović ni cijelih 11 mjeseci nakon što je u tzv. slučaju Državni udar oslobodio optužene – nije sročio presudu, iako ga je zakon obavezivao da to učini najkasnije 2 mjeseca od odluke. Kad, navrat-nanos, dobismo presudu.
17A u toj ćete presudi, zalud tražeći pravo i pravdu, naći i ovaj stav sudije Radovića: „Za sud je nelogično i neživotno da prodavac sa buvlje pijace, sa Bubanj potoka, kakvim se predstavljao Sinđelić, a za koga se iz mjera tajnog nadzora utvrđuje da je neorganizovana i neodgovorna osoba, sa haotičnim ponašanjem, koja ne zna gdje se nalazi rezervoar u automobilu, niti ima koga da pozove u pomoć kad ostaje bez goriva samo dva dana pred izvršenje najtežih krivičnih djela, kao i Mirko Velimirović koji ne zna da upotrebljava smart telefon, ne zna šta je to dron, ne razumije polovinu stvari o kojima mu govori Sinđelić, budu baš osobe koje bi bile izabrane od strane neke specijalne službe bezbjednosti, kao glavne spone u organizaciji i to kriminalnoj organizaciji koja bi imala za cilj rušenje legitimne vlasti u nekoj evropskoj državi, koja se u tom trenutku nalazila na korak do pridruženja NATO savezu.“
Sudija Radović je transparentan – ništa pravo, priznanja i dokazi, njemu lično ključni je kriterij logičnost i životnost. A zbilja, ko bi očekivao od prodavca s buvlje pjace da se bavi terorizmom!? Ili – ko bi očekivao od prodavca zeleni sa sarajevske pjace Fiće Muslimovića da je visoki oficir KOS-a!?
Radoviću se tako učinilo zgodnim da za potrebe po svoj prilici naručene presude plagira naslov ND Vijesti objavljen koji dan nakon pokušaja Državnog udara – „Na državu udarili krojač, ribar, bravar...“ I dok mu je sasvim „nelogično i neživotno“ bilo da bi neorganizovani i haotični Sinđelić mogao pokušati državni udar u Crnoj Gori, zakunjao je pred činjenicom da je taj prodavac s buvlje pjace dvije godine prije pokušaja državnog udara u Crnoj Gori, od početka novembra 2014. godine, bio na čelu dobrovoljačke čete „Srpski vukovi“, koja se u u istočnoj Ukrajini borila na strani ruskog agresora, zbog čega ga je ukrajinski provladin portal „Teror u Ukrajini“ proglasio teroristom.
No naš se veselnik u togi predśednika Višega suda ne zadržava s logikom i životnošću samo na buvljoj pjaci. Riješen da pomete sve dokaze koji bi mogli inkriminisati njegove poslodavce (jer, vidite, za predśednika Višega suda izabrao ga je, pored ostalih, advokat Andrije Mandića, više bradom nego glavom), sudija se Radović upustio i u aviosaobraćajna vještačenja, pa veli: „Sinđelić je u svom svjedočenju tvrdio da se u više navrata sastajao s navodnim organizatorom ove kriminalne organizacije, Eduardom Šišmakovim, da mu je ovaj predočio kriminalni plan o nasilnom svrgavanju vlasti u Crnoj Gori i predao značajnu količinu novca i opreme za izvršenje planiranih djela.
Međutim, ključna tvrdnja o susretu 27. septembra 2016. u Moskvi – na kojem je navodno izložen plan za terorističke aktivnosti – dovedena je u pitanje zvaničnim dokumentima ruske države, koji pokazuju da Sinđelić te večeri nije ni napustio tranzitnu zonu moskovskog aerodroma Šeremetjevo. Drugim riječima, sud zaključuje da ako sastanak nije mogao da se desi, nije moglo doći ni do kriminalnog plana.“
Eto, sudiji Radoviću zvanični dokument „ruske države“ koji potvrđuje da je Sinđelić 27. 9. 2016. boravio u Moskvi demantuje Sinđelićevu tvrdnju da je 27. 9. 2016. boravio u Moskvi. Jer niti je logično niti je životno, tolkuje Radović, da se boravak u tranzitnoj zoni Aerodroma Šeremetjevo može tumačiti kao boravak u Moskvi. Vidite, od Šeremetjeva do centra Moskve je oko 30 km i ako Sinđelić tvrdi da je stigao u Moskvu, a ruske vlasti tvrde da je bio samo na aerodromu, e to neće moći proći kod našeg logičara, jer nije Šeremetjevo isto što i Moskva, baš kao što ni vino nije pošto priđe bješe!? A ni poziv sudije, očigledno.
No nije zalud to pravo „duboka voda“, kako jednom lijepo reče Bane Radulović. Između nevještih pretrčavanja između rovova logičnosti i životnosti sudija Radović će ipak morati izaći na čistinu pa objasniti jedan ni logičan ni životan a ni u pravu održiv momenat – kako to da postoje priznanja i pravosnažne presude o tzv. Državnom udaru iz 2017. godine i u – paralelnoj dimenziji s njima – njegov traktat o logici i životu u formi presude da toga Državnog udara nikad bilo nije.
Moraće, dakle, crnogorsko pravosuđe da raščivija jesu li ona priznanja iz 2017. godine bila lažna, a sudije koje su na osnovu njih donijele presude dovedene u zabludu (a možda i korumpirane) ili je, gluho bilo, korumpiran sudija Radović. Treće opcije ni po logici ni po životu a ni po slovu zakona – ne može biti.
