U ime Kraljevske crnogorske Vlade u egzilu Jovan S. Plamenac je uputio, kao njen premijer, ministar spoljnih poslova i zastupnik ministra unutrašnjih poslova Memorandum Predsjedniku SAD dr Vudrou Vilsonu, iz Neja na Seni kod Pariza 7/20. jula 1919. godine o crnogorskom pitanju sa zahtjevima za obnavljanjem Crne Gore. U tome memorandumu Jovan S. Plamenac podvlači i sljedeće: »U odbrani časti Crne Gore, njenog prava na život i njenih legitimnih aspiracija, potpisani je, u ime Vlade Kraljevine, imao čast podnijeti Konferenciji mira u Parizu memorandum, kao i mnogobrojne protesne note čije rješenje mi nestrpljivo očekujemo.
Zvanična Srbija, međutim, i dalje se služi nedostojnim i najnemoralnijim sredstvima, samo da se na jedan ponižavajući način uništi individualnost crnogorske države. Njene klevete i intrige imale su, nažalost, velikog uspjeha kod predstavnika velikih sila, jer ona i dan danas vojnički posijeda crnogorsku državnu teritoriju, vrši u svakom pogledu suverenu vlast na našim sugrađanima, provodeći je sa najvećom zločinačkom brutalnošću, i to bez protesta od strane velikih sila, i na osnovu istih tih njenih obmana i kleveta, nema na Konferenciji mira crnogorskih delegata, te o sudbini Crne Gore izriču presudu na toj Konferenciji, što više, i dojučerašnji sluge i robovi turske i austro-ugarske monarhije.
Osjetio sam ozlojeđenost i gađenje prema zaslijepljenim i bezosjećajnim političarima u Parizu, koji sebi dozvoljavaju da u internacionalnoj "trampi i trgovini konjima" unište jedan starodrevni i ponosni narod
Što ne mogaše silne Osmanlije vjekovima počiniti sa svojim armijama, zvanična Srbija uspje intrigama i drugim nedostojnim operacijama, a to je da zgazi slobodu i čast savezničke Crne Gore, blagodareći posebnim interesima i dekadenci, koja je nastupila kod izvjesnih moćnih političkih krugova i procjeni shvaćanja međunarodnog morala i plava«[1], navodi, pored ostalog crnogorski premijer Jovan S. Plamenac u memorandumu američkom predsjedniku Vilsonu
O stradanju Crne Gore, Crnogorki i Crnogoraca, pod vojno-žandarmskim i bjelaškim terorom, organizovanim, planiranim i sprovođenim pod egidom beogradskog režima KSHS i njemu podvlasnih struktura, pisao je konstantno i emigrantski list “Crnogorski glasnik” iz Detroita. Između sijaset tekstova o tome, “Crnogorski glasnik”, oficijelni organ Saveza nezavisnih Crnogoraca u Americi, Detroit, Mičigen, SAD, broj 34, godina VIII, od 1. aprila 1924. godine, na strani 1 objavljuje članak pod naslovom “Viteške Crnogorke”, u kojemu veli i ovo: “Saznajemo da je ovih dana stigla u Rim žena komandira Ivana Bulatovića, junačkog Crnogorskog oficira, sina viteške kuće Bulatovića iz Rovaca, koja je vazda bila prva đe se gine za čast i slobodu otadžbine. Komandir Ivan sa svojim bratstvom i plemenom tome je ostao vjeran i ovoga puta. Rovca su spomenik njihovih junaštava. Njegova vjerna domaćica iz ponosite i junačke kuće Lazovića iz plemena Kuča, ostala je vjerna amanetu svoga doma, svoga roda. Ona je pored svoga muža, braće i đevera borila se i stradala. Ništa drugo da nije postradala, nego to što je bila otkako su Srbijanci zauzeli Crnu Goru, hapšena četiri puta. Prvi put je bila devet mjeseci u ledenoj tamnici, a zatim ponovo šest mjeseci, pa tri i dva mjeseca. A i kad je bila na slobodi, nalazila se pod policijskim nadzorom, dok im je kuća bila sva popaljena i sva imovina bila uništena”.
Jovan Simonov Plamenac je, nakon povratka iz emigracije, u beogradskom listu »Balkan« napisao i ovo: »U 1918 i 1919. godini Crna Gora je bila svedena na groblje. Zapaljeno je hiljade kuća i pobijeno na hiljade Crnogoraca... Žene, đeca i nemoćni starci bacani su živi u vatru: Djeca koju su bacali sa prozora padala su na bajonete koji su ih spremni čekali. Nesrećnicima koji su davali znake života, kidane su uši, jezik i nos... Žene su silovane; pa su im vezivaliispod suknje mačke koje su, podivljale zbog udaraca štapom, kidale tijela ovih nesrećnica. Formirane su bande koje su kao Huni pustošile oblasti jednu za drugom pljačkajući sirotinju crnogorsku, skrnaveći grobove predaka, vukući i prljajući po blatu kosti Sv. VasIlija Ostroškog i Sv. Petra Cetinjskog samo zato što su bili svečevi crnogorski«[2].
U rukopisu nezavršene knjige memoarskog karaktera pod naslovom „Izgubljeno Kraljevstvo“ (1935). američki generalštabni pukovnik i obavještajac Čarls Velington Furlong, koji je bio na čelu američke misije, po nalogu predsjednika SAD Vudroa Vilsona i Stejt Departmenta u Crnoj Gori februara i marta 1919. godine, sa ciljem da ispita stanje u njoj, kazuje: „Legalna misija saveznika bila je održavanje reda i sprovođenje uslova primirja, prije svega ublažavanjem konfliktnih situacija, a ne njihovim raspirivanjem. Moja obaveza je bila da zastupam principe zbog kojih je Amerika ušla u rat, što demagozi i izvjesni tipovi rijetko razumiju i nikada ne tolerišu, već probleme često reduciraju na čisto pitanje ličnosti kako bi se principi potpuno zamaglili"[3]. Američki pukovnik Furlong, prijatelj Crne Gore, u svojim zapisima u navedenoj knjizi u rukopisu, govori da je često sebi postavljao brojna pitanja: "Zašto su Srbi svojoj braći najgori neprijatelji, jer je druga invazija Srbije na Crnu Goru bila gora od invazije Austrije, a primirje gore od rata?"[4].
Kad je nastupilo primirje i kad je austro-ugarska vojska napustila tlo Crne Gore dogodila se njena reokupacija, odnosno, okupacija crnogorske države od strane srpske vojske. O tome Furlong piše: „Kad je došlo primirje, Crnogorci kod kuće, kao i demobilisani vojnici, iako iznenađeni okupacijom srpske vojske, što su teško mogli razumjeti, dočekali su Srbe kao braću. Mnogi su se ipak pitali zašto je francuski general poslat u Crnu Goru i zašto ove strane trupe zauzimaju strateške položaje u njihovoj zemlji. Sumnja nije dugo trajala kad su vidjeli da Srbija dovodi pojačanje da bi plijen što bolje osigurala. Tada su crnogorski patrioti otišli u planine, svoju prirodnu tvrđavu, postali, ustanici i krvavi konflikt je otpočeo“[5].
Zvanična Srbija i dalje se služi nedostojnim i najnemoralnijim sredstvima, samo da se na jedan ponižavajući način uništi individualnost crnogorske države
Oficir Furlong je objašnjavao zašto je odlučio da piše knjigu o Crnoj Gori „Izgubljeno Kraljevstvo“, te u tom smislu veli: „U knjizi "Izgubljeno kraljevstvo" koju pripremam, namjera mi je da opišem Montenegro, šestostoljetnu naciju, našu saveznicu, koja je sve izgubila, a koja je od nas očekivala spasenje i u američku zastavu i Vilsonov portret gledala kao u ikonu. Smatram da će moje svjedočenje kao očevica biti dokumenat o najtragičnijoj sudbini jednog naroda i istini sa kojom svijet treba da se upozna, ocijeni odluke Mirovne konferencije, Sporazum u Versaju i Ligu naroda. Prilika da kao jedini američki vojni posmatrač budem u Crnoj Gori i neposredno doživim tamošnja zbivanja za mene je bila jedinstvena životna šansa. Moje bilješke, dosije o događajima koje sam pratio, fotografije koje sam lično pravio, susreti, kontakti, intervjui i sjećanja čine da raspolažem opsežnim izvorom informacija o događajima u Crnoj Gori"[6].
U manuskriptu svojih memoara Furlong potom navodi sljedeće: „"Tradicija i dužnost" ne dozvoljavaju vojniku mnogo emocija. No, ja nijesam mogao zamisliti takvo podlo izdajstvo nacije i nasilje nad narodom, još više tragično zbog njegove suštinske plemenitosti i dostojanstva, a da ne ponesem nesto od nesreće i tuge toga naroda u svojoj duši. Osjetio sam ozlojeđenost i gađenje prema zaslijepljenim i bezosjećajnim političarima u Parizu, koji sebi dozvoljavaju da u internacionalnoj "trampi i trgovini konjima" unište jedan starodrevni i ponosni narod. Ali vrhunski razlog mojoj nagomilanoj srdžbi bio je fakat da je Crna Gora bila naša mala saveznica"![7].
* * * * * * *
[1] O tome viđeti: »Glas Crnogorca«, Nej kod Pariza, br. 76 od 19. VII 1919. i dr Dragoje Živković, »Politički testament kralja Nikole«,Cetinje, 1989, str. 61 i 62
[2] Dr prof. Jožef Bajza, “Crnogorsko pitanje”, prvo izdanje, na mađarskom jeziku, Budimpešta, 1927; Drugo izdanje na italijanskom jeziku, Budimpešta, 1928, treće izdanje, Podgorica, 2001, strana 43. Ove riječi Jovana Simonova Plamenca objavio je i Beogradski list “Balkan” od 12. novembra 1925. godine.
[3] Blažo Sredanović,, Blažo Sredanović, „Svijet kao zavičaj“-„Princ Milo of Montenegro“, Podgorica, San Francisko, 2007.str.333.
[4] Blažo Sredanović, c.d. str. 333-334.
[5] Ibidem. Ugledni publicista i savjesni istraživač crnogorske dijaspore i istorije, dip. ing. Blažo Sredanović, Crnogorac, dosljedni suverenista iz San Franciska, je vršio istraživanja u Arhivu Huverove institucije na Standford univerzitetu u Kaliforniji i proučavao na engleskom jeziku Furlongove hartije: u prvom redu Furlongovo izvještaj o stanju u Crnoj Gori iz 1919; te i rukopis Furongove knjige „Izgubljeno Kraljestvo“.
[6] Ibidem
[7] Ibidem, str.334-335.
