Ne pada mi na pamet!

Politička revolucija u zemlji uveliko korača svojom trećom fazom. Nakon „osvježavajućih“ izbora i „apostolske“ vlade, drugu fazu obilježio je politički fenomen znan pod šifrom Dritan Abazović (brat Dritan). Najveća „tekovina“ dritanijanske epohe je reorganizovani, recentirani i novouspostavljeni sistem, političkih a onda i svih drugih vrijednosti, čiji je ideološki, logistički i distributivni mehanizam obezbijedio koncern Vijesti.

Priču već znate: kako bi nova klasa političara obezbijedila za sebe udobnu zavjetrinu između dva moćna politička pola u koju će se slivati razočarani birači, preletači, interesdžije, karijeristi i drugi, ona je osmislila, dizajnirala, brendirala i spinovala pojam „centar između dva nacionalizma“.

Ne pristajte da ulazite u izborne glasačke torove, jer oni ne odražavaju realnu sliku onoga što vaši uzusi jesu!

Znate i to da je jedan naconalizam već postojao u čistoj formi, bez eufemizama, bez dilema u sterotipnom, izvornom izdanju u kome je navodna tradicija temelj, porodica osnovna ćelija društva, a crkva spiritualni, prosvjetiteljski, edukativni, anogami i politički centar univerzuma. 

Dakle, crnogorski je „centar“ kao odrednica karaktera političkog i filozofskog doživljaja svijeta jedini politički centar na svijetu u kom je crkva glavni „igrač“. Ne u desnom dijelu spektra, kao Sfinga stereotipa tradicionalizma i kao fabrika mitova tradicionalizma, već je crnogorski centar postao globalni fenomen time što je njeno glavno utočište. Naš centar je i nastao u crkvenim kriptama. Taj pretenciozni rukopis u odabiru lokacija, u kome mitropolit maže svetim uljem nove političke igrače i poput nekog templarskog zavjeta ih šalje u pohod. Krstaški, razumije se. 

Treća faza odvija se ovih dana kada se političke formacije regrupišu, dok je za najveći broj njih izazov broj jedan i dalje - kako preći cenzus. Ta granica od autsajdera pravi tas na vagi - godine tjelohraniteja, skupih državnih vozila, poltrona i starleta, ilipridjev „niko i ništa“. Novokreirani narativ je uz malo prvobitnog opiranja ipak prihvaćen, pa se već svako malo može čuti kako je za, na primjer, suverenistički blok bolje da „izađe u dvije kolone“. Jednu „umjerenu“, centrističku, blago crnogorsku i jednu tvrdu crnogorsku, koja bi naginjala „ka desno“.

Ne znam za vas, ali nemam ni najmanju namjeru da pripadam ičemu što je „desno“, pa makar to bilo i „blago“. Nije mi namjera ni da pravim ikakav kompromis sa tim što znači biti Crnogorac! Odbijam da prihvatim tor koji su za mene ogradili, odbijam da u njega uđem kao ovca i u njemu blejim naredne četiri godine, jer sam „tvrdi“ Crnogorac samo zato što želim da poštujem Povelju o ljudskim pravima, pravila i presude međunarodnih sudova i generalnu etičko-pravnu sintagmu da svako ima pravo na JEDNAKE ŠANSE. 

Da li  bi ova zemlja ikada mogla biti dovoljno široka za sve u svom inicijalnom građanskom karakteru?

Ja nisam ni trdi ni meki, samo zato što kao normalan čovjek razumijem tragediju porodice koja u vrisci gori, dok okupator goni njihovog oca! Ja nisam ni tvrdi ni meki, samo zato što smatram da imam pravo na osjećanje pripadnosti naciji, na svoj jezik, na svoju teritoriju i kulturnu baštinu.

Ne pristajte da ulazite u izborne glasačke torove, jer oni ne odražavaju realnu sliku onoga što vaši uzusi jesu! 

Ne pristajte ni na „oslobođenu“ Crnu Goru u kojoj „oslobođene“ institucije i dalje vode nagrađeni partijski vojnici sa terena, a ne stručnjaci! 

Ne pristajte da vas označavaju kao nacionaliste jer u crnogorskoj tradiciji i praksi to ne postoji! Postoji u onoj paralelnoj, srpskoj Crnoj Gori, koja je tu živi sa nama, ima svoje medije, svoje milijarde, koja upravlja Crnom Gorom i kojoj je četništvo legitiman i poželjan ideološki nukleus. 

Jer: Ni za mene, a ni za Vas, četništvo nije neprihvatjivo zato što je četništvo, već zato što je naslonjeno na antimuslimanizam. Zato što ga pamtimo po „krvavom piru“ (krvavom kolu) u Herceg Novom. Zato što nam je neprihvatljvo da u 21. vijeku pjevamo „Leleču Turci, kukaju bule.“ Zato što ćemo se pobuniti svaki put kad nam kažu da kao nacija ne postojimo ili da smo izmišljeni! 

Šta bi se dogodilo ako bismo više komunicirali između sebe?

Dakle, iz istih pobuda kao šezdesetosmaški protestanti, „Black life metters“, narandžasti revolucionari ili hrabre iranske žene koje se bore protiv represije religijskog terora nad njima. Mi u svojoj borbi nismo ništa manji borci za iste univerzalne vrijednosti i NE PADA MI NA PAMET da unaprijed pristanem na formatiranje svog uma, djelovanja i svoje individualnosti, u plitke, netačne i površne ideološke ćelije. 

Ne, ne i ne! 

Milan Kneževć, „princ srpstva“, nedavno je u, za mnoge gledaoce katarzičnom, razgovoru u okviru podkasta „Bure Baruta“, iskreno kazao da je kao posljedicu getoizacije u okviru svojih političkih saboraca često zadavao i udarce „ispod pojasa“, da se često kajao zbog njih i da je prirodno da se u međusobnim napadima čovjek okruži ljudima koji misle isto kao on. 

Šta bi se dogodilo ako bismo više komunicirali između sebe? Kada bismo objasnili jednom Srbinu da nas vrijeđa bilo koja vrsta negacije, krađa kulturne baštine, paternalizma, hegemonije, supresije? 

Da li bi ova zemlja ikada, u perspektivi, mogla biti dovoljno široka za sve u svom inicijalnom građanskom karakteru? Zamislite dan kada crkva neće moći da priviri na politički teren, a kada će profesionalci i dobre sociekonomske teme dobijati glasove? Dan u kom će narativ o srpskim i crnogorskim ekstemistima, i srpskim ekstremistima u celofanu između njih, biti razbijen u 1.000 komada! 

Pred nama su dva izbora: da macom građanske hrabrosti razbijemo taj začarani krug u kojem će nas držati kao taoce narednih decenija ili da se i dalje takmičimo ko će biti veći Crnogorac ili Srbin. Jer, bilo je i onih koji su mjerili moje „crnogorstvo“ samo zato što sam razgovarao sa Kneževićem! Naravno, uvijek od onih koje nismo čuli nijednom u protekle tri godine. Onih koji se kriju još od 30. avgusta, kao vampiri od sunca.

Ja sam Crnogorac. Ni meki ni tvrdi. Standardnog agregatnog stanja. Kosmopolit. Demokrata. Liberal. Postoje li ideje koje nas vežu mimo toga što smo po nacionalnosti? Ima li toliko normalnih među nama? Ako ima hajde da razbucamo ovu štalu koju su sklepali za nas i da vidimo za početak - ko prolazi prvo eliminatorno pravilo – pravilo beskompromisne lojalnosti svojoj zemlji. Ukoliko da - počnimo da pričamo. Evo, izvolite vi...