Grad - fenomen. Kad mu prilaziš podsjeća na holivudski filmski set nekog spektakla. Onako prošaran maglom, ušuškan u dolinu nad kojom stražare stroge stijene i glavice….
Mitsko naselje. Crnogorski vikinški Kategat. I taj vrh svete planine koja se dramatično prosipa u more, u najljepši zaliv na svijetu, kažu...
Preko tih strana i serpentina, preskakala je venecijanska kultura. I mnoge druge. Ne čudi ta cetinjska gospoština koja, eto, i dalje sija... Jedino podaništvo na koje su pristajali je ono pod kulturom. Zato na vrhu svete planine spava vladar koji narod nije proslavio bitkama, već knjigama. Ratnici koji su štampali knjige, ma, znate već... Ali, treba podsjećati one koji zaboravljaju. A najradije bi zaboravili.
Međutim, ta gospoština koja se i dalje nekako drži, znajte dobro, eho je prošlih vremena. Onih kad se vaspitavalo iz familija jake srednje klase, radnika jugoslovenskih privrednih giganata. Kad se dostojanstvo podupiralo socijalnom stabilnošću. Danas, kada je grad razoren, to dostojanstvo, lojalnost istim idealima koji su nebrojeno puta spasili i Crnu Goru i njen obraz, treba održati!
Ako je mir vaša nacija, zašto ne napravite kompromis i utičete da se ceremonija izvede u drugom gradu. Dokažite da ste zreli lideri i da razumijete delikatnost istorijskog nesporazuma dva naroda
Na muci se poznaju junaci, a Cetinjani se, evo, u muci od nekoliko decenija, poznaju kao istinski junaci. Nije lako, s ponosom do neba i etikom viteza, a praznog novčanika, ostati ono na čemu svi mi koji ne živimo tamo pomalo zavidimo - Cetinjanin. Ne toponimski, nego ljudski!
Cetinjane sam uvijek doživljavao kao neke Malteške vitezove, koji su u amanet dobili da se bore za svoj gral - slobodnu i građansku Crnu Goru.
Baš taj amanet drži ih u zdravom duhu, kroz decenije sistemskog uništavanja grada. Taj zadatak čuvara crnogorske misli njima daje smisao u besmislu, raskošno bogatstvo duha u duhovnoj oskudici, a grad uprkos upornom siromaštvu, društvenom i javnom životu Crne Gore daje nestvaran broj izuzetnih pojedinaca.
Dobro, to je istorijski fenomen kontinuiteta, da jedan gradić čini barem polovinu nacionalne inteligencije - državnika, umjetnika i uopšte uspješnih pojedinaca. Ako uzmemo samo slikare u fokus ovog fenomena, i to one vrhunske, evropskog ili svjetskog formata, zanemarivši sve ostale, dolazimo do broja koji se graniči s apsurdom. Poput Islanđana muzičara, ili Jamajčana, Cetinjani su nesumnjivo naš nacionalni brend!
Svaka politička manifestacija, od liberala, preko referenduma do reakcija na najnoviji model velikodržavnog divljanja, na Cetinju je više izgledala kao koncert nego politički skup
Ono što je važnije od statistike, i Cetinja kao rasadnika genijalaca, je nešto što uzimamo zdravo za gotovo i kao društvo ne umijemo da cijenimo, ne želimo da cijenimo ili se pretvaramo da to ne vidimo. A to je istorijski kuriozitet, posljedica te cetinjske gospoštine (kako volim taj izraz), da umjesto stereotipnih balkanskih reakcija na ugroženost teritorije, kulturne baštine i identiteta, u kojima se po difoltu rađa nacionalizam, u svom najkičastijem i najbrutalnijem obliku, usvoje estetiku ljubavi, pjesme, antiratne retorike, koncepta oprosta („...oprosti nam, Dubrovniče“).
Vrlo lako ovdašnji narodi upadnu u stanje patetične auto-tužbalice, sa estetikom poput „veseli se, srpski rode, srpski rode do slobode“. Oh, taj monotoni, antimuzikalni patos od energije.
Svaka politička manifestacija, od liberala, preko referenduma do reakcija na najnoviji model velikodržavnog divljanja, na Cetinju je više izgledala kao koncert nego politički skup, sa atmosferom obojenom pozitivnošću, optimizmom i radošću. Djeca na ramenima svojih roditelja, koja đuskaju na patriotske pjesme Igora Perazića ili Perpera, u dječjoj narodnoj nošnji, zaogrnuti svojom zastavom.
Slične sam slike gledao u Americi. Imao sam priliku da volontiram 4. jula u toku proslave Dana nezavisnosti. Dijelili smo ljudima palačinke i sokove na trgu u Santa Feu. Tamo se to naziva zdravim patriotizmom. Ovdje, politička elita to zove pećinskim nacionalizmom.
Dok je klerikalnim nacionalistima početkom devedesetih išla voda na usta, huškajući ih na Muslimane i Hrvate, sa istih adresa se i danas na Cetinje nameračila ista stihija. Sa istim pobudama. Znaju li ekselencije da je Arkan sa "tigrovima" pucao ispred Cetinjskog manastira? I u tim strastima su Cetinjani čuvali mir, dostojanstvo i zaobišli zamku nacionalizma kao odgovora. Tih godina, Cetinjani su bivali nadahnuti govorima poput:
Mi više nemamo vremena da podgoričke sluge išta pitamo! Mi nemamo više vremena da se sa njima dopisujemo. Mi ih moramo dovesti k poznaniju prava.
Ipak, danas im moramo postaviti nekoliko ljudskih pitanja. Onih koja bi im postavili da ih slučajno možemo sresti na ulici, na trotoaru, u kafanama.
Moramo ih pitati: Dok su ašikovali sa djevojkama, čuše li ikada pjesmu Kemala Montena?
Čuše li ikada Indekse? Čuše li ikada Crvenu jabuku? Sjećaju li se one „Selma ne naginji se na prozor“?
Pročitaše li ti nesretnici Iva Andrića, Mešu Selimovića, kazaše li ikada ikome ijedan jedini stih Alekse Šantića ili Maka Dizdara?
Moraju odgovoriti na pitanje: prošetaše li se ikada slavnom mostarskom ćuprijom? Sjetiše li se ikada žutih dunja, aman!?
Moramo ih pitati! Moramo ih pitati, kako umjesto "Mosta na žepi", odabraše "Prokletu avliju"?
Vama koji čitate Analitiku, nije potrebno navoditi autora!
Na muci se poznaju junaci, a Cetinjani se, evo, u muci od nekoliko decenija, poznaju kao istinski junaci
To nije ideologija pećinskog ili bilo kog drugog nacionalizma, već kulture, ljubavi i zajedništva, a na njoj su vaspitavane sve one generacije koje će se sjutra suprotstaviti ceremoniji ustoličenja mitropolita crnogorsko-primorskog, koji je izabran u Beogradu, ne na Cetinju.
Zašto imamo razumijevanja i empatije za svačije tuđe rane, teške uspomene, bolna sjećanja, osim za svoje? Ako želimo pomirenje, a svako normalan ga želi, zašto se onda Cetinjanima sipa so na ranu?
Ako im je organizacija te ceremonije u toj mjeri problematična, zašto je ne organizovati u nekom drugom gradu čije većinsko stanovništvo čine vjernici te crkve? Topovi okrenuti ka gradu i dalje jasno prijete u memoriji Cetinjana. Pomirenje podrazumijeva empatiju i poštovanje za različitosti. Ako doprinos Cetinja građanskoj Crnoj Gori ne bude priznat, nagrađen i poštovan od države, do pomirenja nikada neće doći.
Ako je mir vaša nacija, zašto ne napravite kompromis i utičete da se ceremonija izvede u drugom gradu? Dokažite da ste zreli lideri i da razumijete delikatnost istorijskog nesporazuma dva naroda, a i time dajte snažan impuls rješavanju istog, pa da zajedno zakoračimo u novu epohu naše svijesti.
Cetinjani će znati da cijene takav gest, a vrijeme će uraditi svoje, pa da zablude ostavimo prošlosti. Ne uraditi ništa, dozvoliti ceremoniju, nije ništa drugo do provokacija i demonstracije sile, iliti nove crnogorske realnosti. Na kraju krajeva, zar ne bi crkva morala da bude generator mira, a ne sukoba?
Ukoliko politička elita ne pokaže Cetinjanima da poštuje njihova osjećanja, traume prošlosti i kulturu grada, biće jasno da su podjele ključ opstanka ove vlasti i da je duh devedesetih na slobodi. I to u svom punom nadahnuću. Sve podsjeća na te dane, kada su cetinjski liberali čuvali obraz ove zemlje, dok su u isto vrijeme bili proganjani, prokazani, proklinjani...
Kako tada, tako i danas, intelektualci koji ne pripadaju ideološko-estetskoj mantri „srpskog sveta“ bivaju nazvani ustašama, nacionalistima, srbomrziteljima i izdajnicima. Svi smo umorni od ovih podjela, zar ne? Valjda je svijet neke ljepše stvari planirao za nas?
Vi ste na potezu, a mi poručujemo: Ne damo Cetinje!
