Politika

Stav

Minimalni maksimum

Ključna polazna osnova - u ovom slučaju - da li Srbija odnosno autoritarni (bez onog kompetitivni) režim u Beogradu to stvarno želi. Odnosno, ako želi, da li je taj naum moguć. Odgovor na to pitanje ima istorijsko-institucionalni i kulturološki dio 

Minimalni maksimum Foto: Gradski portal
Danilo Kalezić
Danilo KalezićAutor
Portal AnalitikaIzvor

Evropska rješenja za Balkan obično ne prođu test vremena, odnosno njihova istorijska dimenzija prije ili kasnije dobije karakter nedovršenosti. U najboljem slučaju ambivalentne privremenosti. Trenutno svjedočimo još jednom naporu te diplomatije da dokaže suprotno i pokaže kapacitete u rješavanju pitanja koja suštinski treba tretirati kao unutrašnja u EU.

Takozvani francusko-njemački plan za rješenje statusa Kosova nominalno predstavlja napor u dobrom pravcu čak i pretjerano ambiciozno uzimajući u obzir dosadašnji odnos tih međunarodnih adresa prema režimu u Beogradu i vladi u Prištini. Poslije dužeg vremena, potrošenog na TEHNIČKI dijalog lišen političkog smisla, na stolu je dokument koji de facto znači prekid sa privremenim i povremenim rješenjima koji su kobni za Balkan. 

Evropska diplomatija ovim planom crpi resurse i mogućnosti dosadašnje strategije prema Srbiji ali i Balkanu

Simbolički, neformalni naziv dokumenta nosi dvije važne poruke jer je remeniscencija na model dvije Njemačke, ali važnije na restrukturiranje odnosa Njemačke i Francuske nakon dva svjetska i vjekova ostalih ratova. Upravo to je i cilj: omogućiti da dvije države nesmetano funkcionišu u međunarodnoj zajednici i postaviti temelj dugoročnog mira.

Iako se eksplicitno ne pominje uzajamno, odnosno formalno, priznanje od strane Srbije, plan to na više nivoa i podrazumijeva. Upravo izostanak te sintagme predstavlja "minimalni maksimum" koji bi za Srbiju značio političku i društvenu transformaciju i otvorio vrata integraciji u politički Zapad. Istovremeno, ostavljeno je dovoljno prostora za "dostojanstven" rastanak sa onim što je nacionalističko nasljeđe koje je minska bomba cijelom regionu. 

Međutim, kao i svaki slični plan, ključna je polazna osnova - u ovom slučaju - da li Srbija odnosno autoritarni (bez onog kompetitivni) režim u Beogradu to stvarno želi. Odnosno, ako želi, da li je taj naum moguć. Odgovor na to pitanje ima istorijsko institucionalni i kulturološki dio. 

Konfiguracija cijelog srpskog nacionalnog bića i struktura institucija države Srbije ne daju nadu za mnogo optimizma. Režim Aleksandra Vučića tj. on lično čak i kad bi htio da u kratkom roku pokuša nešto slično u tom naumu ima te dvije objektivne prepreke, uz neizostavnu prijetnju iz Moskve. Naravno, upitna je i sama želja režima da uđe u jedan takav projekat.

***

Čini se da ovim planom evropska diplomatija crpi resurse i mogućnosti dosadašnje strategije prema Srbiji ali i Balkanu. Odbijanjem da prihvati, iz bilo kojeg razloga, ili odugovlačenjem, što je vjerovatnije, biće posljednji dokaz pogubnosti "meke" javne diplomatije koju mahom vodi EU. Naravno, uloga US za sad nije puno učinkovitija ali je odgovornost manja i nije opterećena istorijom pogubnih rješenja. 

Propast ovog sporazuma stavio bi tačku na popuštanje Beogradu i to bi cijeli region uvelo u potpuno novi međunarodni angažman. Na kraju, rat u Ukrajini može se dobiti samo ako se prije toga zatvore ostali manje vidljivi frontovi. Pitanje Kosova i stabilnost regiona jedan je od njih. Ako ništa drugo, ovaj plan služi kao lakmus papir i prekretnica u odnosu prema nečemu što je trebalo završiti prije dvije decenije.

Portal Analitika