Crnogorsko društvo danas je žrtva novog talasa ili, bolje rečeno, novog pokušaja lobotomije nad kolektivnom sviješću. Bez anestezije.
Posljednji povod bila je proslava 13. jula – praznika koji u sebi nosi najvažnije vrijednosti crnogorskog društva. To su vrijednosti koje su, u jednom istorijskom trenutku, inspirisale ne samo Crnu Goru, već i čitavu Evropu i svijet. Današnju Crnu Goru, s druge strane, „inspirišu” trabanti Aleksandra Vučića – njegove sluge, ulizice i ideološki izvođači radova.
Suština političke borbe je jasna i blagovremena odbrana
Još je tragičnije to što mlade generacije, rođene nakon 2006, nekritički prihvataju narative koje im servira velikosrpska propaganda. Kada bi se danas neko probudio iz sna i pitao ko je pobijedio u Drugom svjetskom ratu – barem sudeći po narativu vlasti – odgovor ne bi bio jasan. Ne zna se više ko se protiv koga borio, ko je bio na kojoj strani, ko je služio okupatoru i jeo iz istog lonca, a ko se iz šume borio za obraz i čast Crne Gore.
Jednako je zamagljeno i ko je, nakon epopeje narodnooslobodilačkog rata, izgradio Crnu Goru i vratio joj istorijsku vertikalu postojanja. Sve je to danas pod udarom promjene kolektivnog pamćenja. Naživo.
23Jednako je porazno to što današnja Crna Gora, baš na svoj najvažniji praznik, nagradu dodjeljuje čovjeku koji je učinio sve da Crna Gora ne postoji – bar ne u onom obliku u kojem je obnovila nezavisnost 2006. godine. To je i sumanuto i licemjerno. Krivicu ne treba svaljivati samo na njega ili na članove žirija. On je posljedica. Posljedica agresije s kojom se Crna Gora ne suočava tek od 2020, već od onog trenutka kada je odlučila da okrene leđa Miloševiću i otrgne se iz zagrljaja velikosrpskog nacionalizma, tada oličenog u njegovoj zločinačkoj doktrini i tzv. Jugoslovenskoj narodnoj armiji.
Taj "grijeh" se ne oprašta – ni onima koji su nosili taj projekat, ni bivšem predsjedniku Đukanoviću, ali ni svima onima koji su stajali uz njega u borbi za savremenu, građansku Crnu Goru. Zato je, po ko zna koji put, Crna Gora osramoćena i ponižena. Ponižena od strane onih koji danas obnašaju najvažnije državne funkcije. U toj zajedničkoj nesreći, u revizionizmu i napadu na temelje dostojanstva države, jedina dobra vijest je da i dalje postoji zrno otpora. Otpor koji se artikuliše kroz neformalne grupe građana i opozicione prvake.
Crna Gora – odnosno crnogorska prozapadna i građanska opozicija u širem smislu – hitno mora ponuditi odgovore na pitanja od vitalnog značaja za njen opstanak. Jedno od ključnih jeste: zašto ideja građanske Crne Gore više nije privlačna mladim generacijama? Kako je moguće da je kulturni rat gotovo izgubljen?
Pored modernih i savremenih poruka, te novog načina komunikacije, crnogorski blok – osim što mora osmisliti novu formaciju – mora strateški raditi na autentičnosti svojih kandidata, kao i mobilizaciji baze. Ta mobilizacija, nažalost, u Crnoj Gori je moguća samo kroz terenski rad.
Međutim, ono od čega cijeli pokret hronično pati jeste – pravovremeni napad. Suština političke borbe je jasna i blagovremena odbrana. Iako suprotna strana, koristeći svu raspoloživu propagandnu infrastrukturu, iz dana u dan plasira afere i lažne narative zatrpavajući javni prostor, važno je da se reaguje brzo, da se pripreme kontra-narativi i jasno definišu teme na kojima se može poentirati.
U suprotnom, vrlo brzo ćemo – kao nacija i kao građansko društvo, ako ono uopšte još postoji – završiti potpuno lobotomirani.
