Osobe bez integriteta ne bi trebalo da se bave politikom. Oni ne bi smjeli da se bave politikom jer svako njihovo djelovanje kontaminira politički i javni život da on vrlo lako postaje skup politikantskih, lažnih i demagoških djelovanja koja isključivo prave štetu.
Elem, ne bi trebale ni da postoje političke partije, pokreti i udruženja koje nemaju jasne i čvrste stavove, programska načela i principe. Birač koji odlučuje kome će, i da li će uopšte, dati svoj glas na izborima bi trebao da bira upravo na osnovu tih programskih načela i jasnih politika. U Crnoj Gori to u ogromnoj mjeri nije tako, nije čak ni moguće da bude.
Crnogorski birač je prethodnog desetljeća, pa i duže, birao na osnovu emocija, a ne racija kako bi trebalo, jer je upravo ponuda koja je bila pred njim bila takva da mu nije nudila političke vizije i ozbiljne predikcije razvoja. Upravo je bilo suprotno, nuđeno mu je da se opredijeli za i protiv nekog od lidera tih partija, permanentno je to bilo opredjeljivanje prema Đukanoviću koji se uspostavio kao politička konstanta i nezaobilazan činilac tih opredjeljenja.
Baš iz tog stava za i protiv njega, a bolje reći emotivnog poimanja njegovog djelovanja su se izrodile nekolike političke partije i savezi koji su nudili isključivo to jedino pitanje, da li ste protiv Đukanovića? Sveukupno njihovo djelovanje zasnivalo se samo na toj jednoj pretpostavci i cijele kampanje su targetirale samo taj jedan cilj, kako da se on pobijedi.
I, kada su se stekli uslovi, ili ako niste baš naivni pa shvatate da su se ti uslovi dozvolili, došlo je do Đukanovićevog gubitka vlasti nakon više od tri decenije. I, da sada ne ulazim u analize šta je sve moralo da se dogodi da bi došlo do te promjene i ko je sve učestvovao u toj radnji, dolazimo do momenta kada su one ranije formirane političke partije koje su imale samo jedan cilj, taj cilj i ostvarile. Šta sada, kako dalje?
Kako se uvijek potvrdi ona narodna da krivo rođeno vrijeme nikada ne ispravi, ili da je zlo govedo dovijeka june, bilo je i sa našim, osmjeliću se pa makar lokalno im dati pridjev crnogorskim partijama koje su dobile vlast ali sa njom ne i mudrost kako da je koriste.
Kako je ta mudrost lijepo izvedena iz „Alhemičara“ i kaže da je vrijednost u putovanju a ne nikako u njegovom cilju. E, Demokratski front, Demokrate, URA i ono malo SNP-a, su se sada našli pred nečim za šta nisu bili spremni, stigli su do cilja. Poput onog Jehovinog svjedoka iz vica koji kada ga pustite u stan ne zna šta dalje jer cijeli život pokušava da uđe na ta neka vrata i kada mu se ona napokon otvore on je zatečen i zbunjen jer nije spreman za dalje.
Šta sada imamo? Jeftine i iscenirane sukobe oko kvazi velikih pitanja i držanje javnosti u pozornosti da li će neko oboriti i ovu Vladu i ko će biti taj neko
Nisu bili ni oni jer se nikada za to nisu pripremili, pa će upravo iz tog kolektivnog neznanja početi da rade ono jedino šta su znali, a znali su da žestoko i bez zadrške kritikuju DPS-ov nepotizam, partijska zapošljavanja, sumnjive tendere i slično. U tome su bili eksperti pa će se odmah i prihvatiti tog posla, ali ne u onom dijelu koji su decenijama najavljivali da uspostave po njima pravnu i pravičnu državu. Ne, oni su znali samo kako da nadograde sve ono što je bilo pogrešno godinama i „podignu“ ga na nivo iznad. Valjda razmišljajući da se njima sigurno neće dati one DPS-ove tri decenije oni su krenuli u frontalni napad na javne funkcije utrkujući se ko će više svojih smjestiti „u dubine“ sistema.
I, desiće se ono šta je jedino bilo logično, prva politička opcija koja je ponudila nešto više, a to je prije svega bio ekonomski program, napravila je tektonski poremećaj na političkoj sceni u Crnoj Gori. Pokret Evropa sad ponudio je građanima ekonomsko čudo nazvano „Evropa sad I“ i na tom narativu, i ničemu više, dobio ogroman broj glasova.
Razloga za ovaj rezultat je više ali onaj najbitniji je bio nešto što će se u političkoj teoriji Crne Gore nazivati „post-referendumska depresija“. Odnosno, nakon ostvarenja vjekovne težnje i sna za obnovom crnogorske državnosti, independistički birači su se našli pred egzaltacijom svojih emotivnih težnji, i slično onoj priči iznad i oni su se našli pred ciljem i nisu baš znali kako dalje.
Umjesto da se bavimo stvarnim problemima mi se sukobljavamo oko nečega što bi svakom normalnom čovjeku trebao biti civilizacijski uzus
Umorni od decenijskih borbi za ostvarenje tog cilja sada su u situaciji gdje su mislili da će se sve ostalo samo od sebe riješiti, ali nije bilo tako. DPS i koalicija oko njega, ili neka nova crnogorsko-građanska opcija, to nije na vrijeme prepoznala i nije kanalisala onu predrefrendumsku energiju, prosto je dopustila da se ona ugasi i preraste u politički oportunizam i depresiju.
PES je to znao da iskoristi, ili mu se samo možda „potrefilo“, pa je sa ekonomskom pričom uslovno dobio vlast. I, sada su i oni pred nečim i sa nečim šta ne znaju kako se koristi. Od velike ekonomske priče nije bilo ništa i očigledno da neće i da je sve bila samo jeftina propaganda.
Glasači koji su napokon shvatili kako demokratija funkcioniše i da se vlast može i mijenjati su već počeli da shvataju da je onaj novac koji im dodat na njihove lične zarade, a koje je ekonomski guru Spajić uzeo od zdravstvenog fonda, samo nakratko zamazao oči i da su kao produkt doga dobili veću cifru na računu, zdravstveni sistem pred kolapsom i cijene životnih namirnica koje su porasle za ovih par godina više od 50%. Nekima su još uvijek freška sjećanja da je plata nekada bila i desetine milijardi i da smo sa njom bili gladni.
I, šta sada imamo? Jeftine i iscenirane sukobe oko nekih kvazi velikih pitanja i konstantno držanje javnosti u pozornosti da li će neko oboriti i ovu Vladu, i ko će biti taj neko. Pa danas imamo dokaz gore navedene tvrdnje da osobe i partije bez integriteta ne bi trebalo da se bave politikom, a kod nas je utisak da se baš samo oni i bave istom.
Umjesto da se bavimo stvarnim problemima kojih ima sijaset mi se sukobljavamo oko nečega što bi valjda svakom normalnom čovjeku trebao biti civilizacijski uzus. Sramno je da slušamo istrošene i degenerativne priče o tome čiji je zločin veći. Bolesno je zaista slušati lidere DF-a koji mešetare sa tim gdje je ubijeno više ljudi, u Srebrenici ili Jasenovcu? Kojih je više, naših ili njihovim?
Pa, nesrećni i suludi ljudi, svi su oni naši. Sve su to naše rane, naši grobovi i naši porazi i nijedna Rezolucija vam neće pomoći da postanete ono što bi trebali da jeste, a to je čovjek.
„Tko ste? Odakle? Ne znam, al' se grijem
Na vašem svjetlu. Pjevajte. Jer ćutim,
Da sad tek živim, makar možda mrijem.
Svetu Slobodu i Osvetu slutim...
Vaša mi pjesma vraća svjetlo oka,
Ko narod silna, ko sunce visoka“
(JAMA, Ivan Goran Kovačić)
