13. jul je datum kada se u Crnoj Gori ne bi smjelo govoriti tiho. To nije samo praznik. To je podsjetnik da je jedna mala zemlja odlučila da ustane protiv najvećeg zla koje je Evropa tada poznavala. I to sama. I jedina u tom trenutku. Jer nije bitna sila protiv koje se boriš već je bitno ono za šta se boriš.
Hiljade ljudi koji su bez pogovora, sa pjesmom na ustima, uzeli puške i krenuli u ustanak, nijesu razmišljale o funkcijama, privilegijama, ministarskim foteljama ili ko će kome biti politički pokrovitelj. Razmišljali su samo o tome da postoje stvari koje nemaju cijenu. Obraz i čast je nisu imale nikada.
Zato je zanimljivo kako istorija ponekad zna da bude okrutna. Nekad joj ne trebaju ni knjige ni dokumenti. Dovoljan je jedan kadar. Kadar u koji stane sve u par sekundi. I nasljeđe, i zahvalnost precima, i odgovornost prema nasljednicima, i ništa od toga. Sunovrat i stid.
Kruži ovih dana mrežama snimak u kojem Aleksandar Vučić nudi Milana Kneževića kupusom pred desetinama kamera i mikrofona. Snimak je postao viralan jer predstavlja sve ono što jeste Vučić kao tutor i potonji autokrata balkanski i sve ono što jeste Knežević ka poslušnik.
Iz snimka prosto izbija neprijatnost, stid i čemer u kojem se Knežević našao, on zna da sijaset tih kamera nije tu slučajno, on zna da su tu da zabilježe njegovo poniženje, a superiornost vođe. Toliko puta je do sada gledao kako se Vučić prema svojim ministrima i drugim činovnicima ponaša nadmeno do nivoa odvratnosti i gadosti. Zna, i sada je on u toj poziciji. Sramota ga je ali trpi jer nema nazad. U kolu je iz kojeg se ne može izaći. Nikada više.
I nije problem kupus. Kupus je ovdje najmanje važan.
Problem je što se u tih nekoliko sekundi vidi čitava hijerarhija odnosa. Jedan dijeli, drugi prihvata. Jedan pokroviteljski spušta ruku, drugi je podiže.
I sve to pred kamerama da niko nikada ne posumnja da je Milan ili bilo koji drugi političar partner u nekoj raboti. Vučić sve snima upravo iz razloga što hoće svima da stavi do znanja da postoji on koji je šef i svi drugi koji su poslušnici, otirači i sužnji.
Ali politika je čudna stvar. U njoj simboli često govore više od govora. A simbol kaže da je čovjek koji je godinama gradio imidž velikog Srbina, nepokolebljivog borca, zaštitnika nacionalnog ponosa i dostojanstva, završio u ulozi političkog pionira kojeg javno tetoše kao dijete. I baš zato je kadar toliko bolan. Ne zbog kupusa. Nego zbog poniženja.
Posebno kada se dogodi pred čovjekom koji je svoj politički život podredio revizionizmu i potenciranju najgorih ljudskih poriva, poput rigidnog nacionalizma, šovinizma i na kraju fašizma. Kada političar koji sebe predstavlja kao velikog zaštitnika nacionalnog dostojanstva pristane na takvu ulogu, teško je izbjeći utisak da je izgubio mnogo više od političke samostalnosti.
Najskuplje se, izgleda, plaća politika bez kičme. A onda dođe 13. jul. Dan kada bi svaki političar u Crnoj Gori morao makar na trenutak da se zapita šta bi o njemu rekli oni koji su ginuli po Durmitoru, Sinjajevini, Pljevljima, Pivi, Veljem Brdu, Virpazaru... i na Neretvi i Sutjesci.
I to ne da se zapita da li bi glasali za njega, nego da li bi ga uopšte prepoznali kao svoga. A onda, baš pred 13. jul, čovjek se ne može oteti jednom pitanju - šta bi danas rekli njegovi preci?
Oni koji nijesu dobijali partizanske spomenice zato što je to bilo politički korisno, nego zato što su u najtežem vremenu izabrali najteži put. Ljudi koji su ustali protiv okupatora kada nije bilo anketa, televizijskih kamera, funkcija i dnevnica. Kada se za uvjerenje nije dobijala ministarska fotelja, nego metak.
Jesu li mogli zamisliti da će, osam decenija kasnije, neko njihov svoju političku sudbinu vezati za čovjeka čiji politički nastupi i poruke konstantno pokušavaju izbrisati antifašistički doprinos partizana u Drugom svjetskom ratu i glorifikovati saradnike Hitlerove i Musolinijeve ideologije?
Jesu li mogli zamisliti da će im nasljednik, njih koji su se borili da niko nikome ne bude gospodar, danas stajati u položaju u kojem mu politički patron, pred kamerama, pokroviteljski pruža list kupusa kao da hrani dijete? Pitali bi se da li je ovo sloboda za koju smo se borili i ginuli?
Politika je čudna stvar. U njoj simboli često govore više od govora. A simbol kaže da je čovjek koji je godinama gradio imidž velikog Srbina, nepokolebljivog borca, zaštitnika nacionalnog ponosa i dostojanstva, završio u ulozi političkog pionira kojeg javno tetoše kao dijete
Ironija istorije ponekad zna biti brutalna. Ljudi su ginuli da sačuvaju dostojanstvo. Njihovi potomci ga danas gube po tarifama kojima se nekada dostojanstvo nije vagalo.
Poniženje je u odnosu koji taj kadar simbolizuje. U činjenici da se jedan čovjek ponaša kao politički tutor, a drugi kao da mu je dovoljno da bude pomilovan po glavi i nagrađen komadićem pažnje.
I zato taj snimak nije postao viralan zbog humora. Ljudi su u njemu prepoznali nešto mnogo ozbiljnije – trenutak u kojem je jedan političar, makar simbolično, pristao na ulogu koja je u potpunoj suprotnosti sa slobodarskom tradicijom iz koje njegova porodica potiče.
Možda baš zato 13. jul nije samo datum za polaganje vijenaca i držanje govora. To je dan kada bi svaki potomak partizana trebalo da se zapita ne nosi li prezime svojih predaka samo u ličnoj karti ili i u vrijednostima koje su oni branili.
Jer ljudi koji su ustali protiv okupatora teško da su mogli zamisliti da će osamdeset i kusur godina kasnije neko od njihovih političkih nasljednika svoju političku težinu mjeriti količinom pažnje i mrvica sa stola koje dobije od autokrate iz susjedstva.
I da će kao potvrdu svoje beskonačne servilnosti i podaništva, osim ličnog, pokloniti i kolektivni ponos, tako što će u susret 13. julu Zetu okititi zastavama susjedne države. Šta ovo dokazuje i čemu je svrha pogledajte snimak i Vučićev glas koji govori: „Milane, hoćeš kupus salatu?”
Čovjek u svom sunovratu u moralnom poniranju ne poznaje granice, i brzina njegovog pada se može samo ubrzati, ne i usporiti i zaustaviti. Zato se ne čudite kada za sljedeći 21. maj ili 13. jul vidite kako sa stubova rasvjete u Zeti vise Vučićevi portreti.
I možda je baš zato taj list kupusa postao mnogo više od hrane, postao je politička dijagnoza. Jer kada progutate kupus, to ide lako, za gutanje dostojanstva je potreban poseban želudac, ali zato nakon toga ne postoji granica i sve se može progutati. Još kada sve to ne bi snimale kamere, bilo bi mnogo lakše.
