Srećom, osim nekoliko uvodnih predavanja iz povijesti filozofije, nismo ga više vidjeli.
Od mizoginije do dijaloga
Katedru je preuzeo kao svećenik tih prof. Branko Bošnjak. On je bio specijalist za grčku filozofiju i za filozofiju kršćanstva. Nije nas vrijeđao, niti je bio ciničan. On se istinski zanimao za naše filozofske preferencije.
Na ispitu je bio izuzetno susretljiv, spreman ući u dijalog sa studentima - sjedili smo obično po troje u kabinetu - i cijenio je naše mišljenje posebno ako je bilo kritički intonirano. Shvatio je zarana da se i od mlađih može učiti, nadasve od onih koji su uz filozofsko imali izraženo i religiozno nadahnuće.
Zašto navodim ovu svoju reminiscenciju?
Na sceni se u hrvatskoj filozofiji pojavila M.S.R. koja se od saborničke fotelje do kandidature za predsjednicu države ili gradonačelnicu rodnog nam Zagreba, predstavlja kao filozofkinja. I sve to ne bi bilo suspektno da se ista nije vrlo neukusno razodjenula, svojim idejama i političkim govorom.
Jezik tijela i ideje bez duše
No, najprije riječ dvije o njenom jeziku tijela. Toliko je malo naučila o retorici, kazivanju u javnosti i jezičnoj spremnosti, da ne može svladati jednu svoju atavističnu gestu: izvlači, na početku svake rečenice, i ponovo ga polukružno vraća među ramena, ova javna govornica, svoj vrat.
I da to nije toliko nalik jeziku tijela mnogih hladnokrvnih stvorenja, ne bismo povezivali ovaj fenomen s njenim idejama o mogućoj skrbi starijeg stanovništva. Jer ona je toliko arogantna, drska i besprimjerno cinična da predlaže ovu mjeru umirovljenicima: oni neka daju svoje nekretnine na dispoziciju državi koja bi u njih smjestila mlađe obitelji, a oni, penzioneri, zauzvrat bi dobili svoje mjesto i boravak u staračkim domovima.
Podsjeća li vas to na ideju izolacije u logorima, slabih i nemoćnih, prisutnu u politici Trećeg Reicha? I nije li ta „ideja“ u stvari afirmacija neonacističke ideologije i prakse?
I gdje je tu ekonomski balans: je li tisuću i po eura mjesečno pomnoženo sa recimo 60 koliko mjeseci možda požive starci u domovima, ekvivalent za vrijednost jedne nekretnine u Zagrebu?
Zamislite vi tako besprimjeran prijedlog, u sredini trećeg desetljeća trećeg milenija? I da se nitko nije sjetio da traži javno izvinjenje za ovakvu njenu blasfemiju? Mora da je ova „skrbnica“ seljenjem duša priješla iz Srednjega vijeka u naše poslove i dane.
I da li se uopće može govoriti o duševnosti kod ovakvih osoba, lišenih svake suosjećajnosti i istinske zabrinutosti? I ona da je filozofkinja ili profesorica ontologije, filozofije povijesti ili bioetike na najuglednijem sveučilištu i filozofskom fakultetu u regiji, rečenom zagrebačkom?
Etika ili glad za moći
O kakvoj se tu „etičnosti“ radi? Ili je i ovdje na djelu neprikrivena žudnja za moći kod ove samozvane buduće vladarice, koja priziva Četvrti Reich? Da bude stvar bolja nedavno je objavljen TV zapis i prilog o novim naseljima u Glini, Petrinji i Sisku, izgrađenima u vrlo kratkom roku s ukupno 166 montažnih kuća.
Radi se o nizu niskoenergetskih manjih kuća veličine od 35 do 45 metara. Trenutno ih koriste stradalnici od potresa. No uskoro, čim se njima riješi smještaj, dolaze penzići. Svakome tko je ijednom vidio strukturu njemačkih logora, odmah biva jasno da je posrijedi naselje utemeljeno na izolacijskom a ne integrativnom načelu. Što dalje od bolesnih, senilnih, nemarnih, depresivnih staraca.
Nekako istodobno pojavila se na televiziji i jedna bizarna priča. U Južnoafričkoj republici netko se sjetio da sagradi i uvede u praksu dom za ostarjele mačke. Uz taj podatak išao je dugi kadar o životu i suživotu mačaka bogatih vlasnika. Izmjenjivale su se njihove šetnje s obzirnim kretanjem osoblja zaposlenog u ovom nesvakidašnjem projektu.
Pitate se koja je analogija između naših staraca i južnoafričkih mačaka? Nema je, osim u činjenici da su obje grupe prispjele u one godine u kojima ne mogu više brinuti o sebi. I da se moraju, svojom voljom ili hitnim nalogom, smjestiti u skrbništva ili zavode gdje ne žive, nego životare.
Rodni stereotipi
Postoji u javnosti, najprije u medijima, na svim meridijanima, jedan fenomen o kojem želim nešto reći. Znamo svi, svatko od nas povremeno ima probavne tegobe. I svatko od nas povremeno treba neki laksativ. No, nisam vidjela da je igdje i na jednoj televiziji model osobe koja pati od nadutosti i ima vjetrove, muškarac. Svuda je to žena. Najčešće mlada i privlačna.
Nikako da se autori reklama za olakšanje probave prisjete da i mladi muškarci i djeca imaju iste tegobe. I da ih uvedu u kratku TV priču gdje izlaze iz lifta osramoćeni vlastitom probavom: nikako da za jednim muškarcem zasmrdi.
Toliko o ženskim, muškim i dječjim pravima. Istodobno, u svakoj od naših državica postoje deseci zaklada, sigurnih kuća, otvorenih i civilnih društava. Za zaštitu mišjeg repa i prava žaba krastača. Što prema njima znače ustanove za očuvanje lika i djela žene i ženstvenosti. I čitava lingvistička poplava feminiziranih oblika imenica, pridjeva, zamjenica etc.. kojima se dokazuje ravnopravnost spolova.
Usto, sagledate li meteorološke pojave u vidu uragana, tsunamija, tajfuna, oluja ili samo grmljavinskog nevremena, naići ćete, najprije u anglosaksonskom svijetu odakle se šire utjecaji na sav ostali svijet, tepajuća imena uragana ženskog imena i roda: Katarina, Alma, Izabela, Karin, etc.. .
Vozite liautomobil kao i ja nekoliko desetljeća, imat ćete iskustvo obogaćeno leksikom muških vozača koji za svaki zastoj ili nepravilnost u saobraćaju krive žene: „naravno, glupa ženska“ ili: „to samo žena može“, ili „koliko im treba da shvate one svojim ptičjim mozgom“, jer „one ne razumiju prostor“…
Je li ikad itko od feminista među muškarcima obratio pažnju na ovakve uvrede, pobunio se protiv njih ili ih u svojim dnevnicima efemernosti, zabilježio? I jesu li dične spisateljice feminističke inspiracije ikad uperile svoje kritičke jezike ka ovim fenomenima?
Jedna koja beskrajno perpetuira svoj buldožerski jezik ka pojavnosti svakodnevice, V. R,ona koja je toliko ušporkala svaku logiku ili kolokvijalnost da ju je već nemoguće čitati ili slušati, voli sablažnjavati jezikom umočenim u blato provincije iz koje smo svi potekli ili kamo svi spadamo, da je nemoguće i bespredmetno pokušati govoriti o nekom razumnom diskursu na djelu.
Njom vladaju hurije ili parke, jezik joj je bliži kamiondžijskom nego razgovornom a njen prostakluk blasfemičniji je nego u prodavačica ribe ili tijela…
Papinsko pitanje
Razvlači se kao pita i papinsko pitanje. Upokojenje pape Franje izvorno dvostrukog porijekla - argentinsko-talijanskog - i odabir novoga. Konačno, na rubu dana u kojem započinjem ovaj tekst, pojavio se bijeli dim na vatikanskom obzorju.
Izabran je za papu kardinal dviju Amerika, Robert Prevost. U SAD je rođen a u Peruu je dugo službovao. Osim latinskim i talijanskim, pozdravio je vjernike i tečnim španjolskim jezikom. Izbor pape uostalom, jedno je par excellence muško pitanje. Stotinu trideset i tri muška svećenika biraju prvoga među jednakima.
Ako su vjera i religija općeljudsko pitanje, kako tvrde teolozi, jer se katolicizam upire u svoja univerzalistička načela, onda bi i ženske vjernice kojih je sigurno barem polovina svih vjerujućih, trebala birati svojeg najvišeg uglednika.
Ovako, euforično mnoštvo ljudi na otvorenom u Vatikanu podsjeća na navijače nogometnih klubova ili fanove rock muzike.
Velika plaža, velika laža
U Crnoj Gori još jedan skandalozan politički događaj. U stvari geopolitički, uzme li se u obzir nevjerojatan značaj prostora koji je ustupljen bez ijednog centa na vrijeme od 90 godina Ujedinjenim Arapskim Emiratima - 13 kilometara ulcinjske Velike plaže, iznimno dragocjenog eko sustava.
Bojimo se da građani ujedinjeni sloganom Velika plaža-Velika laža, neće ništa moći promijeniti. Kako je crnogorski politički vrh SMIO donijeti takve odluke i potpisati tako čudovišno zlonamjernu suglasnost? Zašto nitko od građana ili njihovih udruga nije konzultiran?
Tko ima pravo u bescjenje davati na korištenje prirodne, naslijeđene resurse? Zna li Spajić što je učinio? Dao na raspolaganje dvadeset miliona kilometara pijeska i obale na korištenje arapskim bogatašima? I postoji li pravni put kojim se mogu pristanci i potpisi na dokumentu učiniti nevaljanima?
Koga god da u Crnoj Gori da pitate o ovome reći će vam jednako: nije li i Milo to radio godinama, sa svim prestižnim i elitnim mjestima u Crnoj Gori? I kojim pravom da onda uređenje ovakvih država smatramo demokracijama? Tu su u stvari na djelu diktatori u rukavicama, samovoljnici, raspikuće i tirani s licem bezgrešnika. Kako drugačije razumjeti ovu gestu nego kao pravnu anarhiju na djelu?
U svem bi se civiliziranom svijetu potpisnici takva sramotna dokumenta povukli s političkih pozicija i ponudili ostavke, i tako simbolično sprali sramotni činustupanja na vijek državnog prostora kojim očito ne umiju gospodariti.
Ovako nonšalatno i arogantno ponašanje, nerazumijevanje elementarnih činjenica u vladavini navodi nas na pomisao da oni ni od koga ovlašteni namjerno poklanjaju najdragocjenije da bi doprinijeli potpunom rasulu i kaosu nad svime što Crna Gora znači Crnogorcima, ali i svim dobronamjernim građanima svijeta.
Dan Evrope, dan iluzije?
Evropljani slave svoj dan, na Dan pobjede na fašizmom, 9. maja. Osim Beethovenove Ode radosti i nekoliko mlako izgovorenih ideja o liberalnom svijetu, ima li išta više što povezuje Evropu i njene stanovnike u ovoj himeri od zajednice naroda u kojoj živimo?
Jer Putin i prijatelji slavili su na Crvenom trgu neku sasvim drugu i drugačiju političku filozofiju na djelu… Ne naziremo joj zasad ni dosege ni ciljeve. Jer kraj rata s Ukrajinom nikome od njih nije u agendama..
