Dovoljno je bilo da se bivši predsjednik Milo Đukanović samo slikom pojavi u medijima pa da pokrene stihiju histeričnih napada, upravo iz straha koji mu oni sami pripisuju. Okolnost ekspliciranja jasnih stavova u nedavnom intervju Anteni M stvar je učinila (dodatno) agresivnijom.
Zapravo ta razularenost, svjesno ili ne, demaskira suštinsku političku agendu domaćih robespjera i njihovih četničkih pomagača. U moru logički besmislenih a politički maliciozno skovanih reakcija, posebno je suluda, time i opasna, konstrukcija o Đukanovićevom pozivanju na osvetu. Osveta se pričinjava osvetnicima. Onima koji su višegodišnji napor posvetili konstrukciji i planiranju osvete, jednako lične koliko i državne.
116Združenim snagama, kako pravila službe i nalažu, tabloidi i njihovi parapolitički punktovi, iz vlasti i van nje, nastavljaju i razvijaju konstrukciju, nadajući se da će upravo ona preskočiti nekoliko koraka davno skovanog plana i gebelsovski cilj postići značajno ranije. Krešendo - protiv korupcije vučićevski, a korupciju krvnički.
Za one čija pamet i sjećanje sežu nešto prije 30. avgusta 2020, jasno je da crnogorsko društvo nikad nije izašlo iz stega hajke i gonjenja. Osim kolektivne nacionalne i državne izdaje, gonjenje spada u rijetku konstantu crnogorskog dugog 19. i kratkog 20. vijeka. Zajedničko im je hajkanje, dva vijeka ćeranja i gonjenja - političkog i ličnog ako se to uopšte može i odvojiti.
Ne treba ići dalje od surovosti Petrovića prema guvernadurstvu Radonjića, događaji tokom i nakon nasilne aneksije 1918. su paradigma jednako kao i različite, svirepe epizode Drugog svjestkog rata koji je u Crnoj Gori najmanje bio svjetski. Nije li to inspiracija najznačajnijih literarnih ostvarenja crnogorske književnosti - nepresušna inspiracija.
Besudna i Usta puna zemlje - motivi koji su sve manje književni, suštinski u stalnom prožimanju između fikcije i realnosti koju kolektivno potiremo i negiramo. Upravo je hajka omogućila da se ciklično satiru i permanento potiru svi reformatorski, povrh svega emancipatorski, napori crnogorske države. Jedan je platio glavom, drugi gubitkom države, a treći zatvorom pa egzilom.
Za one čija pamet i sjećanje sežu nešto prije 30. avgusta 2020, jasno je da crnogorsko društvo nikad nije izašlo iz stega hajke i gonjenja
Današnja Crna Gora mehanički precizno oživljava tu atmosferu koja se javlja kao avet prošlosti. Sličnog talasa i namjere.
Umjesto nagradnje jedinstvenog demokratskog iskoraka za koji je, mirnom tranzicijom vlasti, najviše zaslužan sam Đukanović, mehanizmom vladavine prava dobili smo raštimovani orkestar gonjenja i hajkanja.
Jasno je svima čiji intelektualni vidokrug stiže dalje od naslovnica tabloida da je meta kao i u ranijim etapama crnogorske istorije reformatorski i emancipatorski projekat koji je krunisan obnovom nezavisnosti i ulaskom u NATO. Sve drugo rečeno i izrečeno, ono što se sad taktički prećutkuje ili šapatom izgovara, pledoaje je za obračun i osvetu, ali onu čiji su dometi puno dalji od personalnog.
Postavlja se pitanje koliko uopšte ima (i ima li) pojedinaca u samom sistemu koji imaju svijesti o procesima i hrabrosti da im se odupru havelovski. Sve drugo nastavlja spiralu i spirale čiji kraj je teško predvidjeti kao i televizijske sapunice.
