Mnogo je vremena prošlo od onih dana kada su žene, na neprimjerene načine, bile izložene nepoštovanju, omalovažavanju i različitim oblicima zloupotrebe, često i zbog najjednostavnijih ljudskih postupaka ili same različitosti. Ipak, uprkos njihovoj dugoj i često teškoj borbi za osnovna prava, za emancipaciju i pravo na rad, u nama je ostalo jedno tiho, ali uporno uvjerenje, da žena nema pravo da pita.
Pisao sam o nepotizmu u prošloj kolumni. Vraćam se toj temi, ali ne zbog sistema, već zbog nečeg jednostavnijeg i, možda, važnijeg: prava žene da postavi pitanje i da na njega dobije odgovor. I pitam sebe, da li bi reakcija bila ista da je to pitanje postavio muškarac? Da li bi odgovor bio argument, a ne napad? Vjerujem da ne bi.
Jer i dalje, često nesvjesno, prema ženama se odnosimo kao prema građanima drugog reda. To se prepoznaje u svemu: od političkih obračuna koji dolaze sa samog vrha, gdje se prilikom postavljanja pitanja češće i oštrije napadaju novinarke nego novinari, pa sve do tihih, svakodnevnih situacija unutar porodice. Napadi su glasni, ali je tišina koja ih prećutno opravdava još glasnija.
Neću se, ovoga puta, zadržavati na analizi tog društvenog stanja. O tome će govoriti stručniji i pozvaniji. Ovo je samo podsjećanje da, prije nego što oduzmemo pravo ženama na pitanje, zastanemo i pomislimo na svoje najbliže.
Jer ja ću govoriti o ženama iz svog života, o onima koje poznajem, koje volim i poštujem, i koje su me, svaka na svoj način, oblikovale. One su, možda i više nego društvo u kojem živim, odredile moj odnos prema ženama našeg vremena. A vjerujem da i svaki od nas taj osjećaj ne uči iz velikih riječi, već ga stiče u svojoj najbližoj sredini, u krugu porodice, u svakodnevnim susretima, u životu koji se ne piše, već živi.
Samo je jedna majka
Prva žena u našem životu je majka. I možda jedina kojoj ćemo, prije ili kasnije, reći: oprosti, čak i onda kada više ne bude tu da nas čuje.
To je žena koja se uvijek spominje, i koja na kraju uvijek ostaje u pravu. Žena koja je, uprkos sopstvenim borbama i ograničenjima, bez rezerve davala sebe, svojoj djeci, a često još više djeci svoje djece. Onima koji su je mogli nasmijati, razvedriti i učiniti ponosnom.
Ta ljubav nikada ne prestaje. Ona samo raste, ponekad i u brigu. Brigu koju u mladosti nijesmo razumjeli, ali koju s godinama počinjemo prepoznavati kao nerazdvojni dio ljubavi.
U vremenu kada smo odrastali, majke su bile sve. I učiteljice, i nastavnice, i profesorice, čak i kada nijesu imale formalno obrazovanje. Znale su dovoljno da nas ohrabre. Držale bi knjigu otvorenu na stihove koje smo morali naučiti, i govorile: “Još malo”. A kada bi već bilo kasno, rekle bi: “Stavi knjigu pod jastuk, do jutra ćeš ih naučiti”. I vjerovali smo im.
Govoreći nam da ćemo položiti ispit bez problema, bile su uz nas i onda kada su bile daleko.
A dok bi neko drugi negodovao za stolom da je ručak preslan, mi smo tražili još, jer je majčina hrana bila savršena. Sve do dana kada smo naučili da isto to savršenstvo više ne poredimo naglas, nego da ga čuvamo u sebi, kao mjeru koju nije potrebno izgovarati.
Nisam imao razloga za negodovanje
U porodici, ali i izvan nje, žene su, barem u mom životu, uvijek bile tu. Ne samo kao tihi oslonac, već kao snaga koja ne traži priznanje. Da pomognu kada je najpotrebnije, da vaspitavaju strpljenjem, a ne riječima, da nauče i onda kada mislimo da sve već znamo. Da se nađu uz nas i onda kada je najteže, posebno u trenucima bolesti, brige i neizvjesnosti, kada njihova prisutnost znači više od bilo koje izgovorene rečenice. I možda najvažnije, da nas, gotovo neprimjetno, učine boljim nego što bismo sami ikada postali, ne namećući promjenu, već je budeći u nama.
I onda, jednog dana, kako to život već odredi, među svim tim ženama izdvoji se jedna. Ona koja svojim prisustvom preuzme posebno mjesto. Ona koja se i potpisom obaveže da bude dio tvog života.
Moja supruga.
Sa njom sam dijelio i najteže dane u tuđini, ali i najljepše trenutke koji su dolazili tiho, gotovo neprimjetno. Zajedničke puteve koji nijesu uvijek bili laki, izazove svakodnevice koji su nas učili strpljenju, radost porodice koja je davala smisao svemu, uspjehe koji su bili veći jer su bili podijeljeni i snove o budućnosti naše djece, u kojima smo prepoznavali i dio sebe.
Bila je razlog uspjeha onda kada ga nijesam vidio, i oslonac kada je bilo najteže, kada se činilo da snaga popušta. Izuzetna supruga i majka, ali prije svega čovjek na kojeg se možeš osloniti bez straha da će izostati. Partner sa kojim se i u neslaganju čuva poštovanje, jer nesuglasice nijesmo pretvarali u sukobe, već u razgovore iz kojih smo izlazili jači, sa više razumijevanja nego prije.
U tom jednostavnom jedinstvu, bez velikih riječi i bez potrebe da se išta dokazuje, uz međusobno razumijevanje, olakšali smo sebi život. Podigli svoju porodicu na vrijednostima koje se ne vide odmah, ali traju. Naučili da se sreća ne mjeri savršenstvom, već trajanjem, i da ono što opstaje ima veću vrijednost od onoga što bljesne i nestane.
Ponekad je dovoljno priznati, sebi, ako ne i drugima, da si srećan. Bez potrebe da to objašnjavaš ili dokazuješ.
Godinama, ljubav ne nestaje. Ona mijenja oblik, postaje tiša, ali dublja. Nađe se u malim postupcima koje više ne primjećujemo kao posebne: u jutarnju kafu koju dijelite, u tihe razgovore bez potrebe da se sve izgovori, u izbor garderobe uz onaj poznati komentar: “Gdje si krenuo s tom košuljom”, u zajedničko gledanje TV serija, uz večernje napitke i domaći kolač, i ono jednostavno: “Vrijeme je da legnemo.”
I baš u toj jednostavnosti, bez velikih gestova i bez potrebe za potvrdom, ona traje najduže, jer tu više nije pitanje osjećaja, već zajedničkog života koji se ne prekida, već nastavlja, iz dana u dan.
Ljubav koja nema granice
I u tom nastavku života, uvijek postoji ono dijete, i zauvijek će za roditelja ostati dijete, i onda kada za druge postane žena, supruga, oslonac nekog novog svijeta. Moja kćerka. Taj dar prirode za koji ne postoji dovoljno snažna riječ da opiše ushićenje, ponos i radost koju nosi.
Moja kćerka, čija ljubav ne poznaje granice. Ne samo u tome koliko mi nju volimo, već i u tome koliko ona voli nas, tiho, postojano, bez potrebe da to dokazuje, a opet uvijek prisutno u svakom pogledu, svakoj riječi, svakom njenom gestu. Postoje ljudi koji unose svjetlost u prostor, a postoje i oni rijetki koji svjetlost nose sa sobom, ona pripada ovim drugima.
Nevjerovatna osoba, koja te nasmije do suza onda kada smijeh najmanje očekuješ. Koja razvedri i onda kada se tamni oblaci svakodnevice nadviju nad tobom. Koja zna da vrati vjeru u jednostavne stvari, u dobrotu, u smisao, u ono zbog čega vrijedi ići dalje. I koja, na kraju, čini da se osjetiš ponosnim, ne samo zbog njenih uspjeha, već zbog načina na koji do njih dolazi.
Zaista, da nije moje dijete, vjerovatno bih nastavio da nabrajam njene uspjehe, kvalitete i sve ono što je čini posebnom. Ali baš zato što jeste, biram da zastanem. Jer neke se vrijednosti ne mjere riječima, niti se dokazuju nabrajanjem. One se jednostavno žive.
Osoba od izuzetnih kvaliteta
Naravno, najveće zasluge pripadaju onima kojih više nema među nama, ali koji su, možda snažnije nego ikada, prisutni u našim mislima, riječima i sjećanjima koja ne blijede. Postoje ljudi čiji odlazak ne znači odsustvo, već tiho, trajno prisustvo u svemu što jesmo. Takva je bila i ona.
Žena koja je, možda formalno, stajala za jednu stepenicu niže od moje majke, ali u mojim sjećanjima te dvije žene ne postoje odvojeno. One su jedno isto uporište, ista snaga, isti izvor topline iz kojeg je rasla naša porodica. Njihove uloge nijesu bile zapisane u titulama, već u djelima, u žrtvi, u svakodnevnom davanju bez očekivanja da se to ikada vrati.
To je bila žena koja je svoju ljubav nesebično poklonila mojoj supruzi i mojoj kćerki, utkavši u njih ne samo nježnost, već i snagu da traju. Žena koja je vjerovala u uspjeh svoje porodice i svojih unučadi kao u nešto prirodno, gotovo podrazumijevano, jer je znala koliko su truda, rada i vrijednosti u njih utkane. Do posljednjeg dana nosila je u sebi tu vjeru, tiho i ponosno, ne tražeći priznanja, već živeći za trenutke njihovog ostvarenja.
I dok se na bolesničkoj postelji borila s vremenom, ne za svoje dane, već za dane koji dolaze,jedina joj je želja bila da dočeka trenutke u kojima će njeni najdraži stati na podijum: unuk kao doktor pravnih nauka i unuka sa diplomom ekonomskog fakulteta u rukama. Nekoliko dana dijelilo ju je od toga. Ali ljubav koju je nosila bila je jača od prolaznosti. Bila je prisutna u tom trenutku, iako je fizički nije bilo. Jer istinska ljubav ne priznaje granice vremena ni prostora, ona traje i onda kada nas više nema.
Priznajem, i dok ovo pišem, suze dolaze bez pitanja. A zajedno s njima i ponos, što sam imao privilegiju da poznajem takvu ženu, da učim iz njene tišine, iz njene snage, iz njene neizmjerne posvećenosti. Ona nije samo bila dio naše porodice, majka moje supruge, ona je bila temelj na kojem su izgrađeni naši uspjesi.
I zato, dragi prijatelji, prije nego što podignemo glas, prije nego što uputimo sud ili kritiku, zastanimo. Jer žene nijesu samo dio naših života, one su često razlog što ti životi imaju smisla. One nijesu samo stubovi na koje se oslanjamo, već i nevidljive ruke koje nas podižu kada posustanemo.
Ali ta istina dobija još veću težinu u javnom životu. Jer način na koji govorimo o ženama, kako im odgovaramo i da li im uopšte priznajemo pravo na pitanje, ne ostaje samo lični stav, postaje poruka. A svaka javno izgovorena riječ, svaka reakcija ili izostanak reakcije, postaje ogledalo u kojem se mnogi prepoznaju i prema kojem oblikuju sopstveno ponašanje.
Ako postoji dug koji nikada ne možemo u potpunosti vratiti, onda je to dug prema njima. I možda ga ne vraćamo riječima, ni velikim gestovima. Možda ga vraćamo jednostavnije, poštovanjem, pažnjom i dostojanstvom koje im dugujemo svakog dana, kako u privatnom, tako još više u javnom prostoru.
Jer na kraju, uspjeh koji nosimo svojim imenom često je samo tiha pobjeda žene koja je stajala iza svakog našeg koraka. A društvo koje to zaboravi, rizikuje da izgubi i ono najbolje u sebi.
