Gura li prste Aleksandar Vučić u unutrašnje crnogorske stvari?
Pleka li se đe mu nije mjesto? Rovari li povazdan po Crnoj Gori? Pravi li svakakve diverzije - političke, sportske, zdravstveno-epidemiološke? Podstiče li svoje medije da siju otrov među crnogorskim građanstvom? Pokušava li da ekonomski oslabi Crnu Goru kad god mu se ukaže prilika? Naravno.
S tim što „miješanje“ i „plekanje“ nijesu prave riječi. Vučić neposredno komanduje poduhvatom organizovane destabilizacije i poništavanja Crne Gore i svih crnogorskih istorijskih i kulturnih vrijednosti, s ciljem da je ponovo privede pod beogradsku čizmu. Okuplja, koordinira, podstiče, usmjerava, osmišljava, rukovodi. Jednom riječju, personifikuje sve ono što Beograd čini na uništavanju Crne Gore.
Vučić se naprosto pogubio u toj raboti, pa poriče i ono što je očigledno.
Podsjeća to na onaj vic o nevjernom mužu, uhvaćenom na djelu, koji ubjeđuje suprugu da nije riječ o prevari. Pa je zapita: Vjeruješ li ti meni ili svojim očima!?
Šaljiva priča o pečatnosti, drskosti i bezobrazluku ujedno.
Hiljadu nevidljivih policajaca
Vučić se u tome baš zanio. Računa da opšti i svakodnevni beogradski medijsko-propagadni presing mora dovesti do toga da očigledno više neće biti očigledno. To vam je primijenjena psihologija na djelu koja kaže da će čovjek pod pritiskom reći sve ono što želite - da je crveno, zapravo, zeleno. Samo ako ga snažno psihološki pritisnete i to činite dovoljno dugo da bi poklekao.
U osnovi te strategije stoji - laž. Nema ni šest mjeseci kako su navijači Crvene zvezde na Vučićev mig opsjeli crnogorsku ambasadu u Beogradu i palili crnogorski barjak, u čemu ih niko nije sprečavao. Policajaca nije bilo “ni za lijek”, da i ne pominjemo specijalce koji se nijesu pojavili na licu mjesta i načinili “zid” između razularenih navijača i zgrade u kojoj se nalazi ambasada.
A onda je Vučić izveo demonstraciju. Bilo je to, takoreći, juče. Svi dobro pamtimo način na koji je iza toga saopštio da je oko crnogorske ambasade bilo 1.000 policajaca! Premijer Duško Marković je konstatovao da je odnos vlasti u Srbiji zaprepašćujući, a Vučić mu je odmah 4. januara na konferenciji za novinare u Beogradu uzvratio: “Je li to zaprepašćujuće što smo hiljadu policajaca doveli da čuva njihovu Ambasadu”.
Dakle, slagao je, ne trepnuvši.
To vam je ta pečatnost iz vica s početka priče.
Dobro je dok takav bezobrazluk boravi u vicevima - ili u “farmama”, “parovima” i “zadrugama”. Muka je kad se useli u visoku politiku.
Slijedi pitanje. Da li biste nakon što se dobro zagledate u hiljadu nevidljivih policajaca i dalje mogli vjerovati Vučiću u vezi bilo čega, pa čak i kad bi se zakleo u “sve što mu je najmilije”? Ili spadate u grupu “ispranoga mozga”, koja i pored očiglednosti policijske odsutnosti ispred crnogorske ambasade u Beogradu, pada na uličarsku retoriku?
Nema polemike s besmislicama
Stvari se odvijaju brzo, lako se zaboravlja. Nije ovo jedini Vučićev gaf. I, ne demonstrira on politički prostakluk samo u vezi Crne Gore. Na jednu Vučićevu populističku provokaciju, odgovorio mu je prije dvije godine hrvatski istoričar Trpimir Vedriš, razobličavajući i Vučićev manipulativni mentalni sklop.
Vučić je 2018. u populističkom maniru „ispalio” laž da „Knin nikada nije bio hrvatski”. Kalkulisao je s tim da u Srbiji niko pojma nema o ranom srednjem vijeku - kao što i nema, jer se tamo iz ideoloških razloga sistematski briše i potire sve što je bilo prije Nemanjića.
Nije sporno da je na toj strani Zapadnog Balkana u 9. stoljeću bilo Srba. Tako ćete, recimo, lako naći Porfirogenetov podatak da su Sloveni sa dalmatinske obale 870. godine na poziv vizantijskog cara Vasilija I išli dubrovačkim brodovima pred Bari, te da su među njima bili Hrvati, Srbi, Travunjani, Zahumljani... Kod Iva Goldsteina („Hrvatski rani srednji vijek“, Zagreb, 1995) možete naći poglavlje o Srbima u Hrvatskoj. I tako dalje.
Ali, izgovoriti da Knin nikad nije bio hrvatski je - besmislena laž. Zato je Trpimir Vedriš i poručio Vučiću:
„Pokušaj stvaranja pomutnje prizivom na potrošene velikosrpske tlapnje odraz je njegove drskosti, a besmislenost izjave zaista ne zavrjeđuje puno riječi. No ono što vrijedi naglasiti jest činjenica da ta izjava – kao i niz drugih javnih nastupa visokopozicioniranih političara iz Srbije – odražava iracionalan i po hrvatsko-srpske odnose nezdrav okvir mišljenja koji je kod tamošnjih političkih elita očito preživio raspad Jugoslavije (...) U tom smislu čini mi se da na taj tip provokacija ne treba nasijedati, točnije, nema potrebe polemizirati s besmislicama (...) Žalosno je, naravno, da se mentalni sklop tih ljudi nije promijenio, no izjave poput ove posljednje Vučićeve koristan su podsjetnik – osobito za one koji njeguju iluzije o mogućnosti bilo kakve uspješne suradnje s ovakvom političkom garniturom u Srbiji” (izvor: direktno.hr, objavljeno 13.9.2018).
Ozlojeđenost
Akcenat je na drskosti, besmislicama i političkom prostakluku.
Nije Vučić usamljen u tome. Mjesecima slušamo bizarne Dačićeve gafove. Odnedavno se Vučiću pridružila i Brnabićka koja glumi uvrijeđenost, s komičnim optužbama na račun Crne Gore zbog toga što sprovodi epidemiološke mjere.
Osobito je intrigantna pečatnost i drskost koja je u Beogradu proteklih dana ispoljena u vezi eliminacije virusa COVID 19 sa tla Crne Gore. Odgovoran odnos i blagovremena reakcija crnogorskog zdravstva u periodu mart-april-maj, tokom kojeg nikome nije padalo na pamet da opaki virus iz populističkih razloga naziva “najsmešnijim na svetu”, niti da potcjenjuje opasnost koju donosi, požnjeo je maksimalne efekte u najkraćem mogućem roku. Bila je to demonstracija civilizovanosti, prosvijećenosti i građanske zrelosti.
Triput najveća Crna Gora!
Ova superiornost postajala je sve očiglednija s narastanjem beogradske ozlojeđenosti i pokušaja da se crnogorski rezultati omalovaže i minimiziraju. Činili su to još od početka epidemije. Što je pošast u Crnoj Gori uspješnije zauzdavana, u Beogradu je više narastala nervoza. Pa, zar da ih Crna Gora baš u tolikoj mjeri nadmaši (čitaj: ponizi) svojim uspjesima!?
Vrhunac beogradske pizme dostignut je u momentu kada je jedna uspješna zemlja, koja je znalački istrijebila virus COVID 19, optužena da lažira rezultate testiranja, da njeni testovi nijesu vjerodostojni, da ne posjeduje adekvatne laboratorije… Vučić je u tome bio najglasniji i najistrajniji. Ali, to je od početka bila promašena strategija. Počele su da mu nedostaju riječi i da se gubi usred rečenice: “Neću da komentarišem, uostalom epidemiolozi su rekli...” Koji to epidemiolozi?
Firerova figura
Ono što u svemu najviše začuđuje je krajnje nizak nivo na kome je postavljena Vučićeva retorika. Da li je moguće da toliko nisko postavlja ciljnu grupu kojoj se obraća? Iskustva primijenjene psihologije svjedoče da ljudi zbilja nemaju granica kad pokleknu uticaju propagande, ali morate zbilja biti bez mozga da bi Vučićeve besmislice uzeli u obzir čak i kao mogućnost.
Da li je uopšte svjestan do koje je mjere to karikaturalno?
Pravac u kome se zaputio Vučić nimalo ne obećava. Nedavno se pojavio klip u kome stisnutim pesnicama pravi ritmične pokrete od nivoa ramena do nivoa pasa, identične pokretima koje je pravio Hitler u hipnotisanju mase. Koincidencija? Kako da ne! Pa zar se još Nikolaj Velimirović nije divio njemačkom vođi. Očito je da je Vučić, baš kao i Nikolaj, duboko impresioniran firerovom pojavom. Novost je u tome što je to proučavao i vježbao pred ogledalom… Kompletno ludilo!
Dijagnoza
O čemu svjedoči ta paranoična opsjednutost, koju personifikuje Vučić? U čemu je problem? Otkud tolika pizma prema Crnoj Gori? Zbog čega se svaki uspjeh i napredak Crne Gore doživljava kao so na živu ranu?
Beogradsko „imperijalno“ samozavaravanje?
Metastaza gubitničke kolonijalne psihologije?
Aleksandar Vučić simbolizuje civilizacijsku impotenciju Beograda, koji svom susjedstvu ne može da ponudi ništa konstruktivnije od prevarantske retorike i smicalica za jednokratnu upotrebu.
Konačno, nešto se vrlo neobično dešava u Srbiji.
Vučićevi epidemiolozi su za samo jedan dan, sa 5. na 6. jun, povećali broj izliječenih za 4.125 osoba! Isti stručnjaci su sa 5. na 6. jun, preko noći smanjili broj aktivnih slučajeva za - oko deset puta! Time je broj zaraženih na 100.000 stanovnika sa oko 68 osoba za jedan dan pao na samo šest!!!
Vučiću, nijesam epidemiolog i želim sve dobro građanima Srbije, ali što je mnogo, mnogo je.
