Na kamenitim padinama, planinskim obroncima i suvim, vjetrovitim predjelima, tamo gdje se priroda ne trudi da bude pitoma, raste kleka. Skromna na prvi pogled, ali izuzetno snažna i postojana, kleka je biljka koja već vjekovima ima važno mjesto u životu čovjeka – od narodne medicine i tradicionalne kuhinje, do savremene industrije pića, naročito džina.
Kleka je jedna od najstarijih i najrasprostranjenijih samoniklih biljaka sjeverne hemisfere, duboko ukorijenjena u tradiciji mediteranskih, planinskih i kontinentalnih krajeva. Ova izuzetno otporna vrsta simbol je izdržljivosti i prilagodljivosti, jer uspijeva na terenima gdje mnoge druge biljke ne mogu – na siromašnim, kamenitim, suvim i vjetrovitim staništima. Njena vrijednost ogleda se u spoju morfološke posebnosti, bogatog hemijskog sastava i široke primjene u prehrambenoj, farmaceutskoj, kozmetičkoj i drvnoj proizvodnji.
Kleka (Juniperus communis) je zimzelena biljka koja može rasti kao nizak, razgranat žbun ili kao manje drvo, u zavisnosti od uslova staništa. Njena snaga leži u prilagodljivosti: podnosi hladnoću, sušu, siromašna tla i jake vjetrove. Upravo zbog toga često je prva biljka koja naseljava degradirane terene, dajući pejzažu karakter i strukturu i u najtežim uslovima.
Kleka pripada porodici četinara (Cupressaceae) i najčešće se javlja u obliku zimzelenog žbuna ili nižeg drveta. U zavisnosti od staništa i uslova rasta, može dostići visinu od 0,5 do 6 metara, dok u izuzetnim slučajevima prerasta i u drvo visoko do 10 metara. Rast joj je spor, ali dugovječan – pojedini primjerci mogu živjeti i više stotina godina. Stablo kleke je razgranato, često nepravilnog oblika. Kora je u mladosti glatka i sivkasta, dok s vremenom postaje tamnija, smeđe-crvena i ljušti se u tankim trakama. Drvo je čvrsto, gusto i izrazito aromatično, zahvaljujući visokom sadržaju smolastih materija.
Prepoznatljiva je po oštrim, igličastim listovima tamnozelene boje, sa svijetlom prugom na gornjoj strani. Iglice su čvrste, bodljikave i bogate aromatičnim smolama, zbog čega cijela biljka ima karakterističan, svjež i smolast miris. Tvrdi su i oštri na dodir. Raspoređeni su u pršljenovima od po tri iglice, dužine 1–2 cm.
Karakteristična je svijetla, gotovo bijela pruga na gornjoj strani iglice, koja predstavlja stomatalnu zonu. Iglice su tamnozelene do plavičasto-zelene boje i ostaju na biljci tokom cijele godine, čime kleka zadržava dekorativnost i funkcionalnost i zimi.
Kleka je dvodoma biljka, što znači da postoje muški i ženski primjerci. Cvjetovi su sitni i neupadljivi. Posebnu pažnju privlače plodovi kleke, tzv. šišarice, koje se u praksi često nazivaju bobicama. U početku su zelene, a tokom sazrijevanja, koje traje čak dvije do tri godine, dobijaju tamnoplavu do modro-crnu boju sa pepeljastim premazom. Plod je mesnat, aromatičan i sadrži obično tri sjemena.
Upravo ti plodovi čine kleku jednom od najvažnijih aromatičnih biljaka u prehrambenoj i industriji pića. Njihov ukus je složen – istovremeno smolast, blago gorak, svjež i topao – i zbog toga se od davnina koriste kao začin, naročito u jelima od divljači, masnijeg mesa i fermentisanih proizvoda. Kleka ne dominira jelom, već mu daje dubinu i karakter, čineći ga lakšim za varenje.
Ipak, globalnu slavu kleka je stekla zahvaljujući jednom piću – džinu. Bez kleke, džin ne bi postojao. Njene bobice predstavljaju osnovu i zakonski definisanu aromu ovog pića.
Tokom destilacije, etarska ulja iz plodova kleke oslobađaju se i daju džinu njegov prepoznatljiv miris i ukus – svjež, borovit, blago citrusan i izrazito čist.
U savremenoj proizvodnji džina, kleka je centralni botanički sastojak oko kojeg se gradi cijela aromatska struktura pića. Ostale biljke – poput korijandera, kore citrusa, anđelike ili lavande – samo nadopunjuju i ističu njen karakter. Upravo kvalitet i porijeklo kleke često čine razliku između industrijskog i vrhunskog zanatskog džina. Sve je više malih destilerija koje insistiraju na lokalno sakupljenoj ili pažljivo uzgojenoj kleki, čime se naglašava veza između terroira, biljke i konačnog proizvoda.
Osim u industriji pića, kleka ima značajnu ulogu i u kozmetici i prirodnoj njezi. Njeno etarsko ulje koristi se u sapunima, losionima i preparatima za masažu, posebno zbog antiseptičkih i tonizirajućih svojstava. Zbog antiseptičkih i tonizirajućih svojstava koristi se u sapunima, losionima, uljima za masažu i preparatima za aromaterapiju. Njena svježa, smolasta aroma povezuje se sa osjećajem čistoće i prirodne snage.
U aromaterapiji, miris kleke povezuje se sa osjećajem svježine, pročišćenja i unutrašnje snage. Drvo kleke, iako rijetko korišćeno u velikoj industriji zbog sporog rasta biljke, izuzetno je cijenjeno u zanatskoj proizvodnji. Trajno je, otporno i intenzivno mirisno, pa se koristi za izradu manjih predmeta, suvenira i tradicionalnih alata. Specifičan miris drveta dodatno doprinosi njegovoj vrijednosti, naročito u izradi suvenira i rukotvorina.
Danas, u vremenu kada se sve više cijeni prirodno, autentično i lokalno, kleka ponovo dolazi u fokus. Ona nije samo biljka divljih predjela, već most između prirode i čovjeka, tradicije i savremenog načina života. U svakom gutljaju dobrog džina, u svakom mirisu njenog ploda, osjeća se duh prostora iz kojeg potiče – sirov, čist i postojan, baš poput same kleke.
