Ministarstvo odbrane Crne Gore, na čijem čelu je kadar Demokrata Dragan Krapović, nedavno je uskratio akreditacije novinarima medija koji kritikuju vlast, a neke od njih izostavio je sa mejling liste odabravši da ih uopšte ne pozove na press konferenciju sa ministrom odbrane Slovenije.
Kod ovog slučaja simptomatične su dvije stvari, kaže u razgovoru za Portal Analitika bosansko-hercegovačka novinarka Dženana Karup-Druško, glavna i odgovorna urednica portala Avangardia.
Nema vladavine prava bez slobode medija
Prva se, pojašnjava, odnosi na činjenicu da bi Crna Gora, kao država koja pretenduje da postane članica Evropske unije, morala u potpunosti poštovati slobodu medija.
„A to znači da ministar nikako i ni u kojim okolnostima ne može praviti selektivan izbor medija koje će pozvati na bilo koju press konferenciju, a pogotovo ne na onu na kojoj će pričati o evropskim vrijednostima i evropskim integracijama, stojeći pored gosta iz Evropske unije“, izričita je Karup-Druško.
Podsjeća i da se sve dešavalo neposredno nakon što je Evropska komisija izrazila zabrinutost zbog vladavine prava u zemljama Zapadnog Balkana, među kojima je navedena i Crna Gora.
27
„Nema vladavine prava bez slobode medija, pogotovo bez kritičkih medija, sviđalo se to nekome od političara ili ne. Nepozivanje određenih medija na press konferenciju je svojevrsni oblik cenzure i diskriminacije i ozbiljan udar na slobodu medija. Postoje slični primjeri “etiketiranja“ novinara i podjele na podobne i nepodobne medije kod Aleksandra Vučića i Milorada Dodika, što je, uostalom, karakteristika svih režima koji imaju autoritarne tendencije“, pojašnjava ona.
Solidarnost nezavisnih novinara prijetnja autoritarnim političarima
Komentarišući činjenicu da su neki od diskriminisanih medija ipak poslali novinare na pomenutu konferenciju, Karup-Druško kaže da sloboda medija ne bi bila u ovakvoj situaciji, ne samo u Crnoj Gori nego i u cijelom regionu, da su novinari jedinstveni i solidarni.
„S jedne strane, prisustvo na konferenciji može se shvatiti kao manjak solidarnosti s kolegama, a s druge strane, pravo je svakog medija da sam odluči kako će postupiti. I oni koji su bojkotovali i oni koji su prisustvovali poslali su jasne poruke: javnost ima pravo da zna sve činjenice, ne samo one koje se dopadaju ministru, a njegove zabrane neće zaustaviti novinare. Jača solidarnost i povezanost nezavisnih, kritičkih novinara u Crnoj Gori (i regionu) ozbiljan je problem za sve nedemokratske političare. Favoriziranjem određenih medija i selektivnim pozivanjem na press konferencije političari svjesno prave razdor, a njihov dodatni uspjeh je kada uspiju podijeliti i one medije koji bi, po svojim uređivačkim politikama, trebali biti na istoj strani“, ističe sagovornica Analitike.
Diskreditacija kritičkih medija – prva linija napada na slobodu govora
Osvrćući se na kontinuirano targetiranje određenih crnogorskih medija – Analitike, Antene M, M portala i Televizije E – od strane Demokratske Crne Gore čiji funkcioneri ih dovode u vezu sa kriminalnimstrukturama, urednica Avangardie naglašava da su takve optužbe uvijek najopasnije kada dolaze iz vlastijer imaju dvostruki efekat.
„S jedne strane, diskredituju novinare u očima javnosti i stvaraju sumnju u njihov integritet, a s druge strane, otvaraju prostor za pritiske, pa i za prijetnje sigurnosti novinara i redakcija. Kada vlast novinare dovodi u vezu s kriminalom bez dokaza, to nije samo politička retorika nego ozbiljan udar na slobodu medija i pokušaj da se svaki kritički glas u startu predstavi kao neprijateljski i nelegitiman. Takve izjave proizvode stigmu koja može dugoročno uništiti povjerenje u medije i dovesti do autocenzure, što je najopasniji oblik gušenja slobodnog novinarstva. Ako već iznose takve tvrdnje, a u njihovim rukama su sve poluge vlasti i institucije, neka to dokažu javno ili putem suda. U suprotnom, to je napad na slobodu medija i pokušaj zastrašivanja novinara“, jasna je Karup-Druško.
Vlast koja određuje šta je novinarstvo šalje opasne poruke društvu
Ministar Krapović je sebi dao za pravo da ocjenjuje uređivačke politike medija koji mu nisu po volji kazavši da to čime se bave nije novinarstvo te da je riječ o sunovratu novinarskih standarda. Takođe, dodao je da ima pravo da ignoriše pitanja novinara ako smatra da nisu legitimna. Takvim ponašanjem jednog ministra, kaže Karup-Druško, javnosti se šalju vrlo opasne poruke.
„Vlast sebi daje pravo da određuje šta jeste, a šta nije novinarstvo, kao i da bira na koja će pitanja odgovarati. To nije samo stav jednog ministra prema medijima, to je stav vlasti prema demokratiji, stav prema kome odgovornost pred građanima nije obaveza, nego stvar lične procjene i političkog komformizma. To je direktna delegitimacija novinara i pokušaj da se svaki kritički ton predstavi kao neprofesionalan i bezvrijedan. Ako se uzme u obzir uloga civilnog društva i medija u Evropskoj uniji, gdje su oni prepoznati kao četvrti stub vlasti, onda bi neko tom ministru morao objasniti osnove demokratije i evropskih integracija koje on zvanično zagovara“, smatra ona.
Obrasci političkih pritisaka isti u cijelom regionu
Sagovornica Analitike ukazuje da građani ponekad nisu svjesni koliko je teško medijima izboriti se za svoju slobodu i nezavisnost, za istraživačko i kritičko novinarstvo. S druge strane, kako dodaje, obrasci političkih pritisaka su isti u cijelom regionu jer političari žele kontrolu, a ne kritiku, bez obzira koliko ona bila značajna za budućnost naših zemalja.
„Najveća razlika između medija, bez obzira o kojoj državi regiona da govorimo, jeste podjela na medije koji podržavaju prorusku i prosrpsku politiku i onih prozapadnih koji podržavaju evropske integracije, u slučaju BiH i atlantske. To je zapravo i ključna razlika ideologija i politika u regionu – sukob čiji ishod će presudno odrediti našu budućnost. Upravo zato, odbrana slobodnog i profesionalnog novinarstva nije samo interes medija, nego i pitanje demokratske budućnosti cijelog društva i našeg regiona“, kategorična je Karup-Druško.
Vlast u Crnoj Gori svjesno napušta evropski kurs
Sagovornica Analitike sa žaljenjem konstatuje da je s promjenom vlasti u Crnoj Gori došlodo zaokreta narativa o prošlosti – kako o ratovima devedesetih, tako i o Drugom svjetskom ratu – čime se, kaže, ubrzano brišu svi konkretni potezi suočavanja s ratnim nasljeđem koje je Crna Gora do tada prošla.
„Ilustrativan primjer bilo je usvajanje rezolucije o priznavanju genocida u Srebrenici, uprkos žestokim pritiscima i reakcijama iz Beograda. Tada je Crna Gora izabrala svoj put: proevropski, s nastojanjem da gradi dobre odnose sa susjedima, čak i kada su oni bolni. Danas, međutim, nova vlast slavljenjem ratnih zločinaca i podizanjem spomenika četničkim komandantima svrstava Crnu Goru uz Srbiju i usklađuje svoju politiku, ne s evropskom, nego s beogradskom, pokazujući da joj je nacionalistička prošlost, bez obzira koliko bila pogrešna i ostavljala teško nasljeđe zbog onoga što su radili pojedinci, važnija od evropske budućnosti“, navodi Karup-Druško.
Takvi potezi, prema njenom mišljenju, nisu samo unutrašnja stvar Crne Gore – oni su, dodaje, udar na regionalne odnose, jer, kako pojašnjava, ta politika svjesno proizvodi tenzije i ruši ono što bi trebalo biti temelj evropskih integracija.
„Vlast koja se ponaša na ovaj način pokazuje da joj je Evropska unija potrebna samo kao fraza za međunarodnu upotrebu, dok u praksi gradi društvo na revizionizmu, političkim kalkulacijama i dodvoravanjem Beogradu“, ističe ona.
Smatra da sa ovakvom vlašću Crna Gora teško može do 2028. postati članica EU.
„Članstvo ne zavisi samo od deklarativnog zalaganja, nego od ispunjavanja vrlo jasnih kriterijuma: vladavine prava, nezavisnosti pravosuđa, borbe protiv korupcije, slobode medija, poštovanja presuda međunarodnih sudova i dobrosusjedskih odnosa. Pogotovo što je Crna Gora zbog geostrateških interesa primljena u NATO“, kaže Karup-Druško.
Evropska unija, podsjeća ona, posebno insistira na regionalnoj stabilnosti i usklađivanju vanjske politike sa Briselom, uključujući i jasan stav prema Rusiji.
„Poništavanje presude za pokušaj državnog udara 2016. godine, u kojem su, prema dokazima, aktivno učestvovali i ruski agenti, kao i hapšenje tužitelja Milivoja Katnića koji je taj predmet vodio, šalju zabrinjavajuću poruku o stanju vladavine prava i institucionalnoj nezavisnosti u Crnoj Gori, jer ukazuju da umjesto jačanja pravosuđa i evropskog puta, vlast poseže za revizionizmom i političkim obračunima. Ako Crna Gora nastavi s kursom koji je u suprotnosti s temeljnim evropskim principima, pregovori teško da će napredovati“, upozorava urednica Avangardie.
Studentski protesti pokazali ohrabrujući otpor, ali nedorečenu evropsku viziju
Na pitanje ima li nade da bi, ukoliko u Srbiji dođe do promjene vlasti, Crna Gora i BiH odahnule kada je riječ o pritisku “srpskog sveta”, Karup-Druško odgovara da ta ideologija nije vezana isključivo za jednog čovjeka ili jednu stranku, već je duboko ukorijenjena u političkoj i intelektualnoj eliti Srbije i nastavak je, podsjeća, projekta “Velike Srbije“ iz devedesetih.
Zato promjena vlasti u Beogradu, ističe, ne bi nužno značila kraj pritisaka na Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo, iako bi, dodaje, mogla dovesti do promjene retorike, većeg fokusa na unutrašnje probleme Srbije, a smanjenja pritisaka na susjede.
„Naravno, svi bismo se obradovali novoj demokratskoj vlasti u Srbiji koja bi zauzela jasan diskurs prema evropskim, čak i atlantskim integracijama, i dobrosusjedskim odnosima. “Srpski svet“ je kopija “ruskog sveta“. Vučić ga sprovodi po uzoru na Putina (Rusi izvan Rusije), koristeći uticaj na Srbe izvan Srbije da nacionalno pitanje i srpski identitet što jače veže za Beograd. Cilj je jasan – zadržati što veći politički i kulturni uticaj na susjedne zemlje, oslabiti njihov suverenitet i usporiti evropske integracije“, podsjeća naša sagovornica.
Nesumnjivo je, kaže ona, da su studentski protesti natjerali Vučića da se više počne baviti samim sobom, odnosno stanjem u Srbiji, a manje susjedima.
„Njegovo nedavno zahvaljivanje ruskim obavještajnim službama na “informacijama“ o pripremi Majdana u Srbiji djeluje apsurdno, ali jasno pokazuje dvije stvari: prvo, da se režim oslanja na teorije zavjere kako bi delegitimisao studentske proteste, i drugo, da ruske službe pažljivo prate i učestvuju u političkim procesima u Srbiji. Činjenica da jedna od “najvećih i najmoćnijih službi“, kako ju je nazvao sam Vučić, ovakva saopštenja ne objavljuje bez razloga, otvara pitanje kome je poruka bila upućena – Vučiću ili studentima, odnosno ko tu “nije poslušao“ i “nije izvršio zadatak““, ukazuje Karup- Druško.
Prema njenim riječima, ono što zabrinjava kada su u pitanju studentski protesti jeste njihov odnos prema evropskim integracijama i prema temama iz prošlosti.
„Njihova energija i otpor autoritarnom režimu nesumnjivo su važni i ohrabrujući, ali bez jasnog stava o evropskom putu i bez suočavanja s ratnim nasljeđem, njihov potencijal da budu istinski nosioci promjena ostaće veoma ograničen. Još je problematičnije što veterani, kao simbol i čuvari tog nasljeđa, “čuvaju“ studente dok protestuju, jer se time prošlost ponovo nameće kao okvir u kojem se traži budućnost“, upozorava sagovornica Analitike.
Dodikov slučaj kao upozorenje svim Putinovim pionima u regionu
Komentarišući odnos između Dodika i Vučića, Karup-Druško podsjeća da su ruski mediji u Srbijijoš prije svesrpskog sabora objavili Vučićevu izjavu u kojoj je on ustvrdio da s Dodikom ima dogovor – nema više granice na Drini.
Deklaracija svesrpskog sabora, na kojoj je uz Vučića i patrijarha Pofirija, Dodik imao najznačajniju ulogu, kako dodaje, potvrdila je da odnos Dodik-Vučić prevazilazi dnevnu politiku i predstavlja ozbiljno strateško povezivanje Srba s obje strane Drine, s ciljem jačanja “srpskog sveta”.
„Dodik se u toj priči oslanja na Vučićevu političku i finansijsku podršku, jer bez nje teško mogu opstati i on i Republika Srpska (kakvu Dodik želi). S druge strane, Vučić koristi Dodika kao ključnu polugu svog uticaja u Bosni i Hercegovini, pa i na Balkanu, ali mu on istovremeno predstavlja teret pred Zapadom - Dodikove prijetnje secesijom otežavaju Beogradu održavanje odnosa s Evropom, dok ga previše otvorena kritika Dodika dovodi u sukob s Moskvom, gdje je Dodik postao redovniji gost od Vučića“, navodi Karup-Druško i dodaje da u tom odnosu ključnu ulogu ima Rusija koja preko Dodika i Vučića održava nestabilnost u regionu.
Dodik je, ističe, najdirektniji izvršilac ruske politike u BiH i na Balkanu, dok Vučić pokušava nadmudriti i Brisel i Kremlj, što je, kako tvrdi, zadatak koji nadilazi političara njegovog kalibra.
„S jedne strane koristi Dodika da pokaže lojalnost Moskvi i da održi komunikaciju s Putinom, a s druge se povremeno distancira od njegovih najradikalnijih istupa kroz zvanične poruke o priznavanju suvereniteta i teritorijalnog integriteta BiH. Evropa prema Vučiću još uvijek primjenjuje politiku štapa i mrkve – realpolitiku u kojoj će zažmuriti na probleme koje on proizvodi zbog mira i sigurnosti na Balkanu, koliko god se ta politika do sad pokazala pogrešnom“, ističe sagovornica Analitike.
U suštini, objašnjava, Vučić ostaje pion za Putina, a problem za Evropu, na što, podsjeća, upućuju brojni evropski izvještaji koji se bave stanjem u Srbiji.
„Problem Srbije, kao najveće države Zapadnog Balkana, Zapad bi vjerovatno odavno bio prisiljen rješavati da nije ruske agresije na Ukrajinu i drugih otvorenih geopolitičkih pitanja koja mu trenutno odvlače pažnju. Dodik i Vučić su to pogrešno procijenili kao okolnost koja im idu na ruku. Upravo zato ono što se sada dešava Dodiku predstavlja jasno upozorenje svim Putinovim pionima u regionu (pa i Vučiću) – njegova izolacija, sankcije i sve veći pritisak međunarodne zajednice pokazuju šta čeka političare koji svoju moć grade na destrukciji i vezivanju za ruske interese. Balkan se, ipak, graniči s Evropom (i NATO-om), a ne s Rusijom“, poručuje Karup-Druško.
