Ne znam da li ste čuli za legendu o Peru i magarcu?
Niko ne zna ko je bio Pero, nekako se to vremenom izgubilo kao posve nebitna činjenica za priču o crnogorskom Don Kihotu, tvorcu događaja koji se i dan-danas prepričava u Grahovu, gdje sam je i prvi put čuo. Kažu, taj Pero je jednom, na iznenađenje svih onih koji su ga poznavali, odlučio da „pusti na volju“ svome magarcu, uporno ga prateći u stopu cijeli bogovjetni dan po Ilinskom suncu dok negdje predveče nije pao od umora i žeđi.
Kako god, bilo da se radilo o otkrivanju skrivenih kognitivnih sposobnosti njegovog magarca ili o izvođenju naučnog ekperimenta koji je trebalo da potvrdi samo njemu znanu tezu ili je, opet, možda Pero tog dana bio samo „mrtav pijan“, mora mu se priznati da je bio orginalan, a to je nešto što narod nikada nije praštao.
Prosti ljudi su ga odmah sa podsmjehom osudili, ali sve to je ipak bilo samo najobičnije promišljanje lišeno želje za udubljivanjem u stvarne razloge koje je imao Pero, ili pak magarac, kao aktivni sudionik cijelog performansa.
Sve u svemu, taj čovjek je bio začetnik jedne prave male filozofije koja se mogla sažeti kroz izreku koju je tih dana nastala – pustio na volju ka' Pero magarcu. Da je kojim slučajem Pero živ kao što nije, vjerujem da bi mu današnji političari prišili epitet inkluzivnosti u njegovom pristupu rješavanju pitanja položaja jednoga magarca, a potom ga najoštrije osudili za svaki slučaj.
Svaka sličnost arhaičnog crnogorskog Don Kihota, a bogami i magarca, sa stvarnim likovima na našoj političkoj i javnoj sceni je prosto nevjerovatna, jer ili im je pušteno na volju ili su oni nekoga pustili, kako god.
Svaka sličnost arhaičnog crnogorskog Don Kihota, a bogami i magarca, sa stvarnim likovima na našoj političkoj i javnoj sceni je prosto nevjerovatna, jer ili im je pušteno na volju ili su oni nekoga pustili, kako god.
Svako od nas se makar jednom našao u ulozi jednog ili drugog, tako da tu nema šta ko da zamjeri. Uostalom, svaka spontana filozofija počne tako negdje sa nekog običnog mjesta, poput livade, da bi se vremenom našla na najbitnijim rukovodećim mjestima, tako da bi bilo fer odati priznanje Peru kao njenom začetniku.
Idejna rješenja krucijalnih crnogorskih problema toliko duboko zadiru u sferu transcedentnog da većina ljudi, uključujući i moju malenkost, ne može da razumije svu kompleksnost promišljanja koje se nudi od strane političkih i drugih elita, ali na svu sreću tamo gdje zakaže pamet odlično može da posluži vjera.
Prihvatanje svega ovoga, ma koliko bilo suludo i kontradiktorno, pokazuje kolika je širina našeg srca i uma, da pored boga tu ima mjesta za svakoga ko bi da se bavi nekom vrstom proricanja, kontemplacije ili vladanja.
Ova prethodna vlast se više bavila ovozemaljskim temama pa su bili i lakši za razumijevanje, vrhovni bog im je bio „Tender“, a vrhovna boginja „Investicija“, dok 30. avgusta nije došla promjena i sa njom neki novi ljudi sa potpuno drugačijim nazorima, naoružani metafizikom i vjerom u venama, donoseći euforiju i zabunu kakvu ovi prostori ne pamte još od „Vučićevih Vojislavljevića“.
Naravno, nije mi namjera da kritikujem, kao da je tričavih sto dana dovoljno da se sagleda sva kompleksnost nebeskog pristupa rješavanju ovozemaljskih problema. To ću ostaviti drugoj filozovskoj školi, takođe crnogorskoj, a kojoj je za sve u zemlji kriva „CIA“ i „duboka država“, a kao kapitalni projekat se planirala izgradnja zida prema Albaniji i Kosovu prema kome je trošak za auto-put prava „mala maca“.
Što bi rekli, došli su tiho i ušli u legendu!
Nego, da se vratimo na naslijeđe Pera i magarca koji su apsolutno neznaveni tog dana započeli nešto što će se duboko odraziti na buduće procese kao nova „politička misao“.
Da li ste ikada čuli da se jedan problem može riješiti na način što ćete ignorisati njegovo postajanje? Ako pratite crnogorske “talk show“ emisije otkrićete ne samo da je to samo moguća, već i poželjna varijanta, podržavana od širokog kruga ne samo političara već i nezavisnih intelektualaca, koji se čudu ne mogu iščudit šta se još čeka, da se krene u sveobuhvatnu akciju pod kodnim nazivom „tepih“.
Indetitetsko pitanje, kao najozbiljnije sporenje modernog crnogorskog društva, se može riješiti i to, pazite sad, ne samo tako što ćemo ga staviti pod tepih i zaboraviti, tu nije kraj, već kao završni udarac treba pod hitno riješiti jedan veći ili možda dva manja problema koji ama baš nikakve veze nemaju sa indetitetom.
Kao najozbiljniji kandidat se spominje ekonomija, što mi baš i nije jasno, jer je tu definitivno najteže napraviti napredak, mislim da bi sa prosvjetom ili pak kulturom mnogo bolje prošli, tu uvijek nešto može da se mulja, a i nikom nije previše stalo.
Drugim riječima, po njima bi se sa dobrom fiskalnom politikom postiglo to da se obrnuto proporcinalno smanji nacionalni naboj i antagonizam među Srbima i Crnogorcima.Posebna opasnost leži u mogućnosti da se neko u vladi toliko zanese, ako im potraje mandat, da jednog dana Crna Gora postane toliko razvijena minimum kao Singapur i da nam se usljed toga desi fenomen reverzibilnog nacionalnog osjećaja u kome bi kao posljedica nastupila situacija da Srbi skandriraju nikad više 1918, a Crnogorci izdvajaju pare da se obnovi kapela Aleksandra Karađođevića.
Nego, bolje s mirom, što bi rekli Who See – pušti đa'ola. Ali tu nije kraj rješenjima.
Crna Gora je postala svojevrstna „time machine“ kao u najluđim filmovima naučne fantastike, gdje prošlost i sadašnjost koegzistiraju, određujući jedna drugu do nivoa apsurda, jedan ozbiljno težak scenario da niko nije skupio hrabrosti da snimi takav film iz straha da ga jednostavno rečeno narod neće razumjeti. Međutim, po crnogorskim standardima, nerazumjevanje nije prepreka da se nešto usvoji, ili ne daj bože postane načinom življenja, naprotiv, to kao po pravilu ostavlja sjajnu mogućnost da svi imamo svoju istinu koja je toliko relativna da se samim tim teško može dovesti u pitanje.
Crna Gora je postala svojevrstna „time machine“ kao u najluđim filmovima naučne fantastike, gdje prošlost i sadašnjost koegzistiraju, određujući jedna drugu do nivoa apsurda, jedan ozbiljno težak scenario da niko nije skupio hrabrosti da snimi takav film iz straha da ga jednostavno rečeno narod neće razumjeti.
Tako je nastala i fora o pomirenju! Upališ „time machine“, stisneš gas do daske i zapališ tamo neđe u period od '18. do '45. da malo miriš i glumiš Svetog Petra Cetinjskog, naravno ne snagom vjere, već zahtjevima vremena. I ukratko održiš „brifing“ bjelašima i zelenašima, četnicima i partizanima i drekneš – daj bre, ne zajebavajte, prošlo je 80 godina i kome je to više bitno, došla su druga vremena i na vama je da pokažete svu inkluzivnost i spremnost za dijalog.
Ako i to ne upali uvijek možete da opalite parolu „pobjede a ne podjele“, dobro zvuči, a i nemaju pojma o čemu se radi, što je jedna od prednosti kada dolaziš iz budućnosti.
A onda ne možes, a da se ne zapitaš...
Da li bi to izjednačavanje bio svojevrstan zločin prema budućim generacijama koje bi učinili taocima na način da im trasiramo put na zabludama koje će prije ili kasnije omogućiti neke nove strahote. Ko na to ima prava i kako je to zaboga moglo uopšte da postane aktuelna tema u vremenu u kome Roveri piče Marsom, neko se zajebava sa kvarkovima u Cernu, dok neko treći spašava ugroženu vrstu muve negdje u prašumi Amazona.
Da li je sloboda volje kao premisa slobodnog društva pravi put ako je popločana nacionalizmom i mržnjom prema svojim bližnjima u kojoj većina mislili da će protivnike ostaviti u figurativnom mraku potučene i ponižene pobjedom ma kakva god ona bila, zaslužena ili ne, ne shvatajući da moraju da dijele taj isti mrak i kušaju te iste gorke plodove jer nam je kuća ista?
Treba li baš svaki dan da se desi neko novo ludilo kao posljedica činjenja negdje sa ivice malog mozga?
Tužno je, rekao bih, što to radimo sami sebi, a neka mi Pero i magarac oproste što sam ih spomenuo u kontekstu dnevne politike, pa makar i afirmativno!
