Viđeli ste svi epilog izbora za dodjelu Trinaestojulske nagrade. Ako bi se personifikovalo ono “pomirenje” koje zagovaraju četnici ono bi izgledalo upravo ovako – nagrađivanjem onih njima najbliskijih, a normalna Crna Gora neka ćuti i trpi. To je to njihovo pomirenje – đe se mržnja prema Crnoj Gori i svemu crnogorskom nagrađuju, a ljubav kažnjava na svaki mogući način.
E, na takvim se osnovama nećemo miriti, pa sve da ćemo nestati – i jedni i drugi.
11
Pomiriteljske osnove vojvode Raja neprihvatljive su iz mnogo razloga. Primarni je taj što naše vrijednosti nemaju baš nijednu zajedničku dodirnu tačku. Na kraju, mirenje sa takvima je u suprotnosti sa tekovinama 13. jula. Pomirenje znači dostizanje određenog konsenzusa po određenom pitanju. Što se tiče ovih tema, taj konsenzus je završen krajem ’44 godine i tu daljeg mijenjanja nema. Jedino pomirenje koje može biti je njihov povratak u normalno i davno utvrđeno. To se, bojim se, neće desiti.
Ono što se sada čini je zapravo otimanje i zagađenje 13. jula od strane vlasti i srpske crkve. Počelo je mekim proslavama od strane Mandića i ekipe, evo sad se daje i najveća državna nagrada nekome ko je otvoreni mrzitelj svih tih ustaničkih tekovina i vjerovatno se još nešto sprema u narednih neđelju dana.
Kulminacija će biti kao u Srbiji, kad jednog dana jedna do druge budu istaknute slike Peka Dapčevića i Pavla Đurišića kao “antifašista” koji su oslobađali Crnu Goru od mrskog okupatora. Živi bili pa viđeli.
U suštini ovo je još jedan dio projekta rehabilitacije četništva. Radi se na aboliranju vlastite ideologije. Zabolje njih za mrtve bradonje. Njih interesuju oni sami i buduće akcije u koje žele ući “čisti”. Zbog toga sva ova makljaža. Operimo prošlost da bi nastavili priču u budućnosti.
I tome svemu kumovali su Crnogorci. Da ne pričam opet izlizanu priču o veleizdajničkoj organizaciji zvanoj Ura koja nije dala samo onome ko nije pitao. Ovome su kumovali i njihovi patroni iz Vijesti, latentni četnici koji su kroz priču o pomirenju, emancipaciji i lažnim suzama nekih popova prodavali priču o boljem śutra. Sad se vataju za glavu zbog kokardi, a dok su se one skidale sa tavana pisali su samo o nekakvom nepostojećem crnogorskom nacionalizmu.
Tako je 13. jul pojeo sam sebe. Ili, bolje reći dat im je da nad njim orgijaju bradonje i šubare, koljači i oni koji bi to željeli da budu.
A đe su Crnogorci? Ima li ih? Ako ih ima znaju što da rade i đe noćas da budu.
