Preko televizijskog ekrana, kao i mnogi od vas, bio sam svjedok trenutka u sportu koji traje tek nešto više od jednog minuta, a govori više od devedeset minuta igre. To je onaj trenutak kada reprezentativci stanu jedan pored drugoga, podignu pogled prema zastavi svoje zemlje i polože desnu ruku na srce dok stadionom odjekuje državna himna.
Tada nestaju klupski dresovi, milionski ugovori, transferi, statistike i sve ono što profesionalni sport čini velikim biznisom. Ostaje samo država. Ostaje grb na grudima, zastava pod kojom si odrastao i himna koju si prvi put čuo kao dijete, mnogo prije nego što si naučio da šutiraš loptu.
Upravo zato sam, gledajući utakmicu između aktuelnog svjetskog prvaka Argentine i debitanta na Svjetskom prvenstvu, reprezentacije Zelenortskih Ostrva, mnogo više posmatrao lica igrača nego samu loptu. Na jednoj strani fudbalska velesila, svjetski prvak i zemlja koja je svijetu podarila neke od najvećih igrača u istoriji fudbala. Na drugoj strani malo ostrvo u Atlantskom okeanu sa nešto više od pola miliona stanovnika, država za koju mnogi do prije nekoliko dana nijesu ni znali gdje se nalazi.
A onda je počela utakmica
Na terenu nije bilo malih i velikih. Nije bilo bogatih i siromašnih. Nije bilo slavnih i anonimnih. Postojala su samo dvadeset dva čovjeka koja su se borila za isti san, da dostojno predstave zemlju čiji grb nose na grudima.
Argentina je na kraju pobijedila tek poslije produžetaka, rezultatom 3:2, nakon jedne od najuzbudljivijih utakmica dosadašnjeg prvenstva. Ali ono što će mnogi pamtiti nije samo rezultat. Pamtiće hrabrost reprezentacije Zelenortskih Ostrva koja je dva puta stizala prednost svjetskog prvaka i natjerala jednu od najvećih fudbalskih sila da strepi do posljednjih minuta produžetaka.
Takvi porazi ne umanjuju veličinu jednog naroda. Naprotiv. Oni je potvrđuju.
Jer postoje pobjede koje se zaborave već sjutradan, ali postoje i porazi koji ostanu upisani kao dokaz karaktera. Poraz koji pokazuje da nisi izašao na teren da odigraš utakmicu, nego da odbraniš čast zastave pod kojom nastupaš.
Upravo zbog toga nijesam navijao ni za Argentinu ni protiv nje. Navijao sam za Zelenortska Ostrva. Navijao sam za malu državu koja je svijetu pokazala da veličina jedne nacije ne zavisi od broja stanovnika, površine teritorije ili ekonomskih pokazatelja. Zavisi od toga koliko je veliko srce ljudi koji je predstavljaju.
Koliko puta smo i sami čuli da je Crna Gora mala, da nema dovoljno stanovnika, da nema dovoljno tržišta, da nema dovoljno novca, da nema dovoljno političke snage? Sve je to možda tačno. Ali istorija nikada nije bila naklonjena velikima samo zato što su veliki. Najveće stranice istorije često su ispisivali upravo mali narodi koji nijesu pristajali da se mjere tuđim aršinima.
I dok sam gledao igrače Zelenortskih Ostrva kako iscrpljeni napuštaju teren uz aplauze čak i protivničkih navijača, pomislio sam da postoji jedna vrijednost koja povezuje sport i istoriju. Ona nema veze sa rezultatom.
Zove se dostojanstvo.
A upravo ono će me, nekoliko dana uoči 13. jula, podsjetiti na jednu sasvim drugu borbu na ovim prostorima. Borba koja nije igrana za pehar, nego za slobodu.
Kada grb postane zavjet
Ima simbola čija se prava vrijednost ne može izmjeriti ni riječima ni zakonima. Grb nije samo znak utisnut na dres ili državni dokument. Zastava nije komad platna koji se podiže prilikom svečanosti. Himna nije melodija koja se izvodi prije početka utakmice ili državne ceremonije. Sve su to simboli jednog naroda, njegove istorije, njegovih pobjeda, poraza, stradanja i nade.
Zato nije slučajno što sportisti, dok intonira himna, instinktivno spuštaju ruku na srce. Taj pokret nije propisan pravilima niti ga nalaže bilo koja sportska federacija. On dolazi iznutra. To je trenutak u kojem pojedinac prestaje biti samo sportista i postaje predstavnik svoje zemlje. Od tog trenutka više ne igra za sebe. Igra za ljude koji ga gledaju, za djecu koja će ga pamtiti i za generacije koje su prije njega gradile državu čiji grb nosi na grudima.
Upravo zato sam, gledajući fudbalere Zelenortskih Ostrva, pomislio na Crnu Goru.
Pomislio sam na jedan drugi jul, na jednu drugu borbu i na ljude koji nijesu imali stadione, reflektore, televizijske prenose ni aplauze sa tribina. Imali su samo vjeru da postoje vrijednosti koje su važnije od vlastitog života.
Trinaesti jul 1941. godine nije bio samo početak jednog ustanka. Bio je trenutak u kojem je jedan mali narod odlučio da sloboda nema cijenu. Dok je gotovo cijela Evropa klečala pred fašizmom, Crna Gora je ustala. Nije ustala zato što je bila vojno jača od okupatora. Nije ustala zato što je vjerovala da će lako pobijediti. Ustala je zato što postoje trenuci u istoriji kada se ne bira između pobjede i poraza, već između dostojanstva i pokoravanja.
U tome je veličina malih naroda. Oni često ne mogu birati protivnika, ali uvijek mogu birati način na koji će mu se suprotstaviti.
Baš kao što su fudbaleri Zelenortskih Ostrva izašli na teren svjesni da igraju protiv jedne od najvećih fudbalskih sila svijeta, tako su i ustanici 13. jula znali da se suprotstavljaju daleko nadmoćnijoj sili. Razlika u snazi bila je ogromna. Ali razlika u hrabrosti nije postojala.
Zato 13. jul nije samo istorijski datum. On je trajni podsjetnik da veličina države nikada nije zavisila od njene teritorije, broja stanovnika ili vojne moći. Zavisi od spremnosti njenih ljudi da, kada dođe vrijeme, stanu uz svoju zemlju i odbrane njeno dostojanstvo.
Danas, osamdeset i pet godina kasnije, možda više ne nosimo pušku preko ramena, ali nosimo jednako veliku odgovornost. Svako u svom pozivu predstavlja Crnu Goru: sportista na stadionu, profesor u učionici, ljekar u bolnici, umjetnik na pozornici, diplomata za pregovaračkim stolom, novinar u javnoj riječi, političar u institucijama.
Pitanje je isto kao i prije osamdeset i pet godina. Da li smo dostojni grba koji nosimo?
Civilizacijska granica koja se ne smije preći
U vremenu u kojem se istorija sve češće tumači prema dnevnim političkim potrebama, nije nevažno podsjetiti da antifašizam nije vlasništvo nijedne partije, ideologije ili jedne generacije. On je civilizacijska vrijednost na kojoj počiva savremena Evropa i demokratski svijet. Zato se 13. jul ne može posmatrati samo kao datum iz crnogorske istorije. On pripada svima koji vjeruju da sloboda, ljudsko dostojanstvo i pravo naroda da odlučuje o svojoj budućnosti nemaju alternativu.
Upravo zato zabrinjava svaki pokušaj relativizacije antifašističkog nasljeđa. Ne samo kroz izjednačavanje onih koji su branili slobodu sa onima koji su služili okupatoru, već i kroz sve učestalije inicijative da se mijenjaju imena javnih ustanova, škola, biblioteka, trgova i drugih institucija koje nose imena istaknutih antifašista. To nijesu administrativne odluke niti puka pitanja naziva. To su pokušaji da se, korak po korak, izmijeni kolektivno pamćenje jednog društva. Kada počne brisanje imena onih koji su živote položili za slobodu, ne mijenja se samo tabla na zgradi. Mijenja se vrijednosni sistem na kojem je država nastala.
To ne znači da istorija ne treba da bude predmet naučnog istraživanja, novih saznanja ili kritičkog promišljanja. Naprotiv. Ali jedno mora ostati izvan svake relativizacije: fašizam nije bio politička opcija među mnogima. Bio je negacija čovjeka, slobode i dostojanstva. Antifašisti nijesu bili savršeni ljudi, ali su stali na pravu stranu istorije u trenutku kada je čovječanstvo vodilo odlučujuću bitku između slobode i zločina. Zato antifašizam nije pogled na prošlost. On je zavjet budućnosti.
Možda upravo sport najbolje pokazuje zašto je to tako. Na stadionu niko ne pita igrača kojoj partiji pripada niti kojoj vjeri ili naciji pripada njegov saigrač. Kada počne himna, svi stoje pod jednom zastavom. Grb na dresu briše sve razlike i podsjeća da postoje trenuci kada je zajedništvo postaje važnije od svega što nas dijeli.
Koliko bi Crna Gora bila snažnija kada bismo tu jednostavnu sportsku lekciju prenijeli u svakodnevni život? Kada bismo se, uprkos političkim razlikama, mogli okupiti oko vrijednosti koje nijesu ni lijeve ni desne, ni partijske ni ideološke, već državne.
Oko slobode, dostojanstva, demokratije, evropske budućnosti i antifašizma kao neupitnog temelja moderne Crne Gore. Jer država koja se odriče svojih antifašista ne mijenja samo odnos prema prošlosti, ona dovodi u pitanje vrijednosti na kojima želi da gradi svoju budućnost.
Sloboda se brani svakoga dana
Za nekoliko dana ponovo ćemo obilježiti 13. jul. Vijoriće se zastave, intonirati himna i izgovarati svečane riječi. Volio bih da se toga dana, makar na trenutak, sjetimo fudbalera Zelenortskih Ostrva. Sjetimo se njihove odlučnosti, njihovih pogleda uprtih u zastavu i one ruke položene na srce dok je svirala himna njihove domovine.
A bilo bi dobro da se tog dana prisjetimo i jedne scene iz Crne Gore, kada su upravo toj zastavi i toj himni upućeni gestovi dubokog nepoštovanja. Bilo bi dostojanstveno da među prisutnim državnim zvaničnicima ne bude zaboravljena ni ta činjenica i da se zapitamo da li je svako, ko danas stoji pod državnim obilježjima, učinio onoliko koliko je mogao da ih zaštiti onda kada su bila javno vrijeđana.
Jer ljubav prema državi ne dokazuje se glasnim riječima niti svečanim govorima. Dokazuje se načinom na koji je predstavljamo, poštovanjem koje pokazujemo prema njenim simbolima i spremnošću da, svako u svom pozivu, damo najbolje što možemo.
Male države rijetko pobjeđuju zato što su brojnije ili snažnije. Pobjeđuju onda kada imaju ljude koji razumiju da grb nije ukras na dresu, zastava nije običan komad platna, a himna nije samo melodija. To su simboli zajedničkog identiteta, istorije i odgovornosti.
Upravo zato 13. jul nije samo praznik jedne države. To je dan koji nas podsjeća da sloboda nikada nije poklonjena, ona je izborena. Plaćena hrabrošću, žrtvom i nepokolebljivom vjerom da postoje vrijednosti koje nemaju cijenu. I baš kao na sportskom terenu, čast svoje zemlje ne brani se samo pobjedama. Brani se srcem, karakterom i spremnošću da se ostane dostojanstven onda kada je najteže.
Jer narod, na kraju, ne pamti samo pobjednike. Pamti ljude koji nisu odustali kada je bilo najteže. One koji su ostali uz istinu kada je bilo lakše ćutati. One koji su branili slobodu kada je bila ugrožena i sačuvali dostojanstvo zemlje koju su naslijedili od svojih predaka. Takvi ljudi ne ostavljaju samo trag u istoriji, oni postaju njena savjest. Zato 13. jul nije samo sjećanje na prošlost. To je zavjet da se sloboda, dostojanstvo i ljubav prema otadžbini čuvaju svakog dana, u svakom vremenu i u svakoj generaciji.
