U vrijeme kad sam bila studentica filozofije u modi je bila knjiga “Imati ili biti”. Njen se autor kolebao između filozofskog i sociološkog diskursa, kao muškarac između žene i ljubavnice. U nekom ih je smislu iznevjeravao obje. Svojim ljupkim stilom nije mogao nadomjestiti manjak izvorne misli.
Između filozofije i svakodnevice
Sjedila bih blizu prozora i ispijala kavu iz prvih automata i slušala kolege kako u pauzama između seminara raspravljaju o nonsensima ove knjige, u radnoj sobi B-2l8, na mom famoznom Filozofskom fakultetu.
Poslije bih, nakon što sam izučila oblike nepravilnih staroslavenskih deklinacija, odlazila po oca koji je na rubu dana završavao s dijalizom, na zagrebačkom Rebru.
Susretala bih na stepeništu bolnice liječnike i sestre zaogrnute tamnoplavim pelerinama. Izgledali su kao anđeli pali s neba. Kad ozbiljno promislim, oni i jesu bili tamni, opskurni anđeli: dizali su iz mrtvih i spuštali u carstvo tame tolike nesretnike.
Puno sam puta pisala o tome kako smo otac i ja odolijevali životu i priključenijima. Nismo bili spremni za avanturu u kojoj se na dnevnoj razini mijenjala bolesnička slika. Za reputaciju naše male tročlane obitelji glavna i odgovorna urednica bila je moja majka. Samo je svojim crnogorskim humorom uspijevala nadrastati - kako je njena generacija govorila - smolu u kojoj smo se obreli.
Lekcija iz izdržljivosti
No takav me život naučio strpljenju i borbi. Da se ne odustaje ni onda kad su prognoze loše. Ni kada su nas drugovi zaboravili, studenti iznevjerili, a kolektivno se klatno vremena pomicalo prema smrkavanju. Ni kada smo satjerani na ivice i margine, jer nam je pjesma orfejska tužbalica….
Događalo se da nam se netko nepoznat umetne u retke ili šetnje, da taj Nepoznat Netko osvaja i usvaja našu teritoriju, da se ponaša kao da je sve njegovo, bogomdano.
Jesenja sadašnjica i političko smrkavanje
No prijeđimo s reminiscencija na jesensku, oktobarsku sadašnjicu, na koncu ovog prvog kvartala stoljeća. Ne zaboravimo da su na vlasti ljudi kojima nismo istomišljenici i koji promoviraju svakodnevno nazadnjačku politiku desničarskog populizma. Da je gotovo vascela Evropa u istoj priči i da se polako ali sigurno zaboravljaju njene drevne, mislili smo i trajne, neupitne vrijednosti. I da više nigdje nema brige za prava čovjeka. Osim ako nije integriran u neki ceh, bratstvo, ložu ili među endemske vrste.
Okončava se palestinski oratorij tuge. Nitko im neće vratiti njihovu stradalu djecu i omladinu, majke i očeve. Njihova je kolektivna tragedija možda baš u paradoksu što rješavaju sve zajednički, na nivou plemena. Izraelci su pokupili omrazu sveg prosvijećenog svijeta i sveg humanističkog europejstva nakon što su proveli jedan od najsramnijih povijesnih poduhvata, osvetničko satiranje na rasnoj razlici i navodnim kulturnim razlikama.
Lako se oni koji snuju, idealisti, odmeću i brzo preobraze u anđele zla. I oni koji određuju pravila prometnu se u bogove politike, generale i vojske. Uobliče se u anđele mira ili mirotvorstva, nakon što pobiju čitave naraštaje u desecima tisuća života…
Crna Gora između Prvoga i Drugoga
U Crnoj Gori nedavno je bila u službenoj posjeti šefica Evropske unije, Fon der Lajen. Vidjela je - kao onaj putopisac Rim -najljepši fjord Evrope iz žičare i nije umrla. Obećala je skorašnji upis Crne Gore u EU. Nije jasno koliko će koštati upisnina.
Ne prestaje ukrajinsko - ruski rat. Mi više i ne možemo naslutiti kako i kada će taj rat završiti. Jer Velikome bratu, Rusima, izgleda da nije više važno koliko će njihovih armija stradati u borbi protiv komedijaša Zelenskoga. Jer svima je jasno da ovaj igrač Zapada ne misli na budućnost svojih zemljaka. Rusi ne mogusakriti svoje gubitke, žrtve su, navode zapadni izvori, već milionske.
Nisu pomogla ni zamrzavanja ekonomskih veza, kapitala i imovine, bojkot koji Evropska unija i dobar dio Zapada provodi kad je riječ o trgovinskoj razmjeni, sirovinama, energentima. Baćuške su naizgled jedinstvene u putinskoj carističkoj politici. No je li to sve što znamo?
Kako izdržavaju toliko dugo u dosad nezapamćenom ratu među toliko bliskim narodima - kulturno, jezično, vjerski. Netko je zapazio kako nikad dosad nisu pravoslavni ratovali jedni protiv drugih. Ukrajina se nada brzom ulasku u EU. Je li to ucjena ili utjeha pitanje je. Bojim se da ovaj rat nije slučajan. Koliko je stotina tisuća mrtvih Evropljana, Ukrajinaca i Rusa, svojom pogibijom napravilo mjesta u Evropi za azijske imigrante?
Postoji jedan vic o Crnogorcima koji na prozivci u vojsci nisu odgovarali Drugi, nego Prvi, ja do njega. I zaista, ova mala južnoslavenska i mediteranska kulturna i jezična oaza ne podnosi drugorazredni položaj za svoje ideje, korifeje, za svoje sportaše, političare, mađioničare. Njima je ispod časti biti drugi redom ili u vrsti,a posebno u vrsnoći.
Kad god mogu za sebe biraju najviša mjesta, najbolje vidike, vrhunskismještaj. Drugi mali narodi, a puna ih je Srednja Evropa, namire taštinu knedličkama ili mocartkuglama, rukoljubom ili domoljubljem, a Crnogorci snivaju Balkanske carice iliLažne careve…
Eh, i ja to da im kažem, koja sam i sama crnogorskih korijena, obostranih. Ja koja sam došla sa strane da zapazim nešto što samo stranac vidi: volju za moć. Kod naših je suvremenika ona izražena posvuda na slavenskom jugu ali među Crnogorcima najeklatantnije. Žudnja za moći, rekla bih, ravna erotskom zanosu. Ili nadoknada za neispunjen erotski zagrljaj. S kim? Sa sestrom Srbijom i njenom prvobitnom akumulacijom pravosramlja. I tko da zna što će se još iz te perverzne, rodoskrvne veze izleći? Jer u odnosima sa Srbijom, Crna Gora jeuvijek i samo Drugi.
Evropa novih likova
Sličnu je, naizgled tihu revoluciju preživjela suvremena Evropa. Prvi, jer ona je uvijek predstavnik Prvoga, koji snuje - dakle projektira, proklamira ili jednostavno diktira. Prvi je za nju i za račun njene opstojnosti milom, nikako silom, ujedinio slične a opet različite države, narode, jezike, kulture, koje navodno neće ništa izgubiti od svoga identiteta i entiteta. Brus, svaki je sudionik u tom savezu gubitnik.
Prvo slijedom informatičke revolucije koja sve relativizira svojim programskim jezicima i nevidljivim ali posve izvjesnim prisustvom u politici. Ona sve izjednačuje i sve izravnava. Osim brojki na burzi novca ili kriptovalute. Suvremene ideje ionako politiku ne zanimaju.
Svu ekonomiju, ali i svu politiku, pa i svo društveno biće čine neki novi likovi nalik onima Hijeronimusa Boša. Evropa ne stvara više kako smo govorili, evropske vrijednosti. Zašto? Jednostavno zato što nju ne čine samo Evropejci nego mnogi drugi recimo uvjetno i blago: neevropejci. Ali čekaj, zar oni nisu došavši u Evropu donijeli i svoje stare kulture itradicije?
Ne, jer je i na Istoku informatika poharala s virtualnih platformi najosjetljiviju populaciju, one koji odrastaju i dovela ih do uprosječivanja, a ostatak populacije do uprosjačivanja. Putem su zagubili svoja diferentna svojstva.
Na ivici opstanka
Dakle, Prvi snuje a Drugi uvjetuje. Zamislite samo kako je sazdan novi homoseksualni pokret. Najprije na navodnoj filozofskoj priči o nelagodi i Drugome. Tu su se istospolni odmah svrstali među ugrožene, uz imigrante, invalide, starce, djecu. Tada su od svoje spolne orijentacije napravili program. Pa zatim zakon. I na kraju, stvarnost. Svuda se favoriziraju. Postali su neka nova komesarska braća. Tko nije s njima taj je protiv njih.
Mi snujemo, oni određuju. Kako će opstati svijet bez rađanja? Hoće li to novi klonovi rađati nove nadljude?
Mi to ne znamo. Mi to ne razumijemo. Jer taj je infinitezimalni račun s vječnošću već riješen. A tko računa s beskonačnošću taj je ispustio živu vatru stvarnosti iz ruku.
Kao vrelo staklo što se još tečno, izlijeva i slijeva, oblikujući se dahom i duhom, rukom majstora. Ili da kažemo otvoreno: svi smo već sada, u svakom slučaju i u svakoj opciji, jedni s drugima ili jedni protiv drugih, na rubu strpljenja i na ivici opstanka.
