Kako bespoštedno ovih dana nad našom državom lamentira dilema: jesmo li MI, savremeni građani, po bilo čemu uopšte potomci ONE slavne, junačke, klasične Crne Gore? One, čijim se mapama dičimo po mrežama kad u epohama globalnih osvajača, među pola svijeta vidimo parče slobode u drugoj boji, u svojoj zemlji, svojoj kući. Nije nam ta „druga boja“ padala sa neba nego smo je plaćali najskupljom mogućom valutom. Životima sopstvene djece i očeva, siromaštvom, glađu i teškom mukom.
Kako je moguće da za svega nekoliko generacija od takve nacije postanemo amorfni palamudi, bez ikakve ideje koja plamti u nama? Ideje, koja će od danguba iz kladionice i uhljebe iz državne firme, praviti pregaoce i kreativce, sa istim onim genomom gordog ratnika u sebi. Pa će taj genom, umjesto na bojnom polju, istim žarom pokoravati poslovnu konkurenciju, u bitkama za neki start up, inovaciju ili umjetnički projekat.
Antidržavna konstanta je naše prirodno stanje, naša opšta opasnost koja se pretvorila u realnost (opet) posljednjih godina
Zar taj genom nismo prepoznavali u Lubardi, Pekiću i Živku Nikoliću? Đilasu, Žarku Marinoviću ili Jeleni Savojskoj? Gen koji se svagda i svugdje morao istaći u svom gospodstvenom karakteru. U toj osobini „držanja do sebe“ (znaće Crnogorci o čemu pričam). Jer je držati do sebe bio znak prepoznavanja među onima civilizovanima!
Možemo li MI reći danas da držimo do sebe u danima kada može, a i ne mora da se proslavi jedan od dva najvažnija državna praznika? U danima kada je više poštovanja za crnogorsko u jednom Nikšiću postojalo u otomanskoj nasilnoj okupaciji nego li u današnjoj – na izborima u „bici za Nikšić“ dobijenoj - četničkoj? Znaju to dobro i oni građani koji su na ulicama tog grada za Dan državnosti htjeli mirno i uz pjesmu proslaviti, pa su se proveli tako kako jesu, dok je mirno posmatrala policija (svoje?) zemlje.
Kakvi smo mi to preci onih Crnogoraca sa Vučjeg Dola, kad savremeni građani provode uz leškarenja i roštiljade, a ne u rijekama demonstranata kad nacionalne praznike ne poštuju njihove lokalne vlasti, koje redovno obilježavaju „kulturne“ manifestacije opskurnih bajkerskih-putinovskih-ultraških pansrpskih bratstava, ali nikad nijedan kulturni događaj posvećen sopstvenoj državi!?
17
Vidjeti Herceg Novi ili Budvu okićenu stotinama crnogorskih zastavama na državne praznike je danas, u ovoj Crnoj Gori, nemoguća misija. Jedna prilika ostaju lokalni građani i njihova savjest. Tamo đe se ta savjest dogodila - svaka im čast! Čije su to lokalne vlasti, jer crnogorske nisu?
Kakvi smo mi to preci, onih sa Martinića, kad državna vlast pravi prijeme u kojima nema nijednog nepodobnog među zvanicama, bili oni čak i iz redova vrhunskih umjetnika, sportista ili naučnika? Kakvi smo mi to potomci jedne kraljevine, kad ne možemo kao društvo da održimo najosnovniji kontinuitet poštovanja sistema simbola, običaja i tradicije u slavu naše teško sticane državnosti i identiteta? Kad uz cijeli ovaj na planeti jedinstven fenomen dodate i orkestrirane komentare kolumnista i intelektualaca „centraškog“ i „izvansituaškog“ mišljenja, koga je dizajnirala i lansirala crkva(!?), u kome je „mahanje zastavama“ anahroni, seljački, „depeesovski“, prevaziđeni manir, dobijete potpunu sliku o površnosti doživljaja ove teme. „Depeesovski“ je samo onome koji nije čitao, učio i obrazovao se na vrijeme te nacionalna obilježja ne prepoznaje van postreferendumskog ili postkomunističkog konteksta.
Kakva je to generacija Crnogoraca koja u naredne izbore ulazi bez ikakve šanse za trijumfom svoje najveće moderne tekovine – vrijednosti građanske države?
No, ta antidržavna konstanta je naše prirodno stanje, naša opšta opasnost koja se pretvorila u realnost (opet) posljednjih godina.
Funkcionerka DF-a je promjenu državnih simbola navela kao šansu za pomirenje Srba i Crnogoraca u Crnoj Gori! Gle čuda, iste politike mrtvačkih glava i masovnih grobnica koje su svaku ideju koja je priznavala crnogorsku samobitnost osuđivala na kriminalni kontekst, opet to radi!
U vremenu okupacije 1918, borci za slobodu Crne Gore su bili živi spaljivani, mučeni i hapšeni! Komunisti su u prvoj Jugoslaviji bili označeni kao teroristička organizacija. Danas, borci za građanske vrijednosti bivaju označeni kao ekstremistički elementi! Isti rukopis, ista ideja, novi ljudi. To je nama naša demokratija dala. Naša zamjena teza u kojoj je građansko bilo zamijenjeno za toleranciju na fašizam.
Toliko je skupa ta zamjena teza, vrlo namjerna i vrlo smišljeno sprovođena, kao tadašnja centraška varijacija „procrnogorske“ postreferendumske politike da nam danas maturanti umjesto rok zvijezda mašu haškim optuženicima, masovnim ubicama i patrijarsima. Kada se u pubertetu počnu obožavati patrijarsi umjesto Džima Morisona, Eksl Rouza i Hendriksa, znajte da su od 2006. do danas zastavama mahali lažovi i foliranti, politički ideološki lažni kriptiti, koji su usput i najefikasnije profitirali proteklih decenija.
Kakva je to generacija Crnogoraca koja u naredne izbore ulazi bez ikakve šanse za trijumfom svoje najveće moderne tekovine – vrijednosti građanske države? Je li to ujedno i kraj te tekovine? Je li sve ovo bio samo lijep san? Ili jedna lijepa, prelijepa laž u koju smo svi povjerovali?
