Ovo što slijedi nije kritika na tekst gospodina Aleka Barovića, čije misli s pažnjom pratim i čiji doprinos razumijevanju naše stvarnosti smatram dragocjenim. Naprotiv, ovo je samo pokušaj da se, ukoliko se njegov prijedlog ne ostvari, ponudi druga vizija, opcija broj dva. Ne kao polemika, već kao dopuna, jer vjerujem da u vremenu podjela nije loše imati i alternativu koja nudi zajedništvo.
70Kada se na Balkan gleda iz daljine, teško je ne primijetiti da je istorija ovih prostora više bila faktor razdvajanja nego povezivanja. Istorija je učiteljica života, kažu, ali je kod nas češće postajala učiteljica podjela. Umjesto da nas uči kako da budemo bolji, često je služila kao alat onih vještih u prekrajanju, koji od tišine znaju napraviti buku, od sitnice razdor, od prošlosti oružje.
Naše poluostrvo je naučilo da pati. Vijekovima. I toliko je muka istorija zapisala, toliko rana koje još bole, da je strašno i pomisliti kako i danas, u 21. vijeku, osnovno pravo mladih ljudi na budućnost ostaje sputano i kažnjavano. A upravo budućnost bi trebalo da bude polazište svake naše rasprave.
I onda se desi da simbol jednog vremena, brod „Jadran“, umjesto da spaja, postane izvor nesporazuma između država. Jedrenjak koji je bio škola i ponos pomorstva, koji je učio generacije kako da ovladaju morem, sada je predmet spora.
Zato ovaj moj zapis ima formu pisma. Pisma koje upućujem predsjednicima vlada Crne Gore i Hrvatske, ministrima odbrane, saobraćaja i pomorstva, vanjskih poslova, turizma.
Poštovana gospodo,
Znamo da živimo u vremenu kada su nesporazumi prirodan dio međunarodnih odnosa. Svaka zemlja ima svoj ugao gledanja, svoje interese, svoje argumente, a često i svoje saveznike sa strane. Znam da nije lako doći do rješenja. Ali, vjerujem, kada postoji volja, postoji i način da se problem riješi, ne na štetu, već u korist budućih generacija i obje nacije.
Zato predlažem da se na trenutak odmaknemo od pitanja: pod čijom će zastavom „Jadran“ ploviti? Gdje će mu biti matična luka? Čija će ga mornarica koristiti za obuku kadeta?
Pogledajmo stvari drugačije.
Šta ako „Jadran“ ne bude školski brod za pripremu budućih ratnika, već školski brod za nešto drugo, za mir, turizam, kulturu i zajedništvo? Šta ako se to jedro podigne ne da bi služilo vojnoj disciplini, već da bi svijetlo obasjalo ideju da se i na Balkanu može zajedno?
Ploveći ambasador
Predlažem da se brod stavi pod upravu jednog posebnog konzorcijuma, zajedničkog tijela Crne Gore i Hrvatske, ali otvorenog i za druge zemlje regiona. Konzorcijum za turizam i kulturu, a ne za vojsku i rat.
„Jadran“ bi mogao postati ploveći muzej, ambasador ljepote i tradicije pomorstva, simbol zajedništva. Na njegovim palubama mogla bi se postaviti izložba o pomorskoj istoriji naših naroda, ali i multimedijalne sale u kojima bi se prikazivale prirodne ljepote svih zemalja bivše Jugoslavije: od Triglava do Đevđelije.
Zar ne bi bilo ljepše da strani turisti koji posjećuju Crnu Goru, Hrvatsku, BiH, Sloveniju, ali i šire, imaju priliku da na jednom mjestu dožive sve naše pejzaže: Triglav, Durmitor, Ohrid, Neretvu, Drinu, more i planine? Da vide kako različitosti mogu stati pod isto jedro?
Zamislite putovanje „Jadrana“ tokom ljeta, od Ulcinja do Portoroža, sa zaustavljanjima u svim lukama, po dan ili dva. U svakom od tih gradova brod bi bio muzej, kulturni centar i mjesto turističke promocije. Turisti bi ulazili na palubu i dobijali panoramu cijelog Balkana u malom.
A zimi, dok brod miruje, neka bude u Kotoru ili Splitu. Jedne godine pod crnogorskom zastavom, druge godine pod hrvatskom. Bez gorčine, bez nadmetanja, već u dogovoru i sa ponosom.
Ako bi takav koncept proradio, „Jadran“ bi mogao postati i ploveći ambasador cijelog Balkana. Mogao bi krstariti Mediteranom i svijetu slati poruku da postoji i drugačija priča o nama. Da nismo samo vijesti o sukobima, podjelama i prošlim ratovima, nego i ljudi mora, kulture i otvorenog horizonta.
Snaga simbola
Mnogi će reći da je ovo utopija. Ali zar istorija nije puna utopija koje su, kad su pronašle prave ljude, postale stvarnost? Zar Evropska unija nije nastala iz utopijske ideje da se od neprijatelja stvori saveznik, od bojišta zajedničko tržište?
Zašto bismo mi na Balkanu bili osuđeni da svoje simbole pretvaramo u povod za svađu? Zašto jedan jedrenjak ne bi mogao biti simbol spajanja?
Jer, ako je more ikada išta značilo, to je sloboda. A more nema granice. Ono ne poznaje ograde i zidove. Samo beskraj i horizont.
Zašto onda ne bismo baš to more iskoristili da pokažemo da možemo zajedno? Da nismo osuđeni da jedni drugima budemo neprijatelji. Da možemo ploviti rame uz rame.
Poruka budućim generacijama
Naša djeca i naši unuci, oni koji će nas nadživjeti, zaslužuju da nas pamte po tome. Ne po sporovima i sudskim procesima, ne po natezanjima oko zastava i luka, već po ideji da smo imali hrabrosti ponuditi alternativu. Da smo brod istorije pretvorili u brod budućnosti.
Zamislite taj prizor: jedro „Jadrana“ na Mediteranu, brod koji zastaje u lukama i predstavlja ljepote cijelog našeg prostora. Brod na kojem su prostorije za promociju turizma, za kulturne događaje, za susrete mladih iz svih zemalja regiona. Brod na kojem se svake godine izmjenjuju zastave, ali ne da bi isticale podjelu, već da bi slavile zajedništvo.
Možda je to samo privid, ali i privid je ponekad dovoljan da pokrene promjenu.
Zajednički brod, zajedničko more, zajednička nada.
Poštovana gospodo, neka se razmotri i opcija broj dva.
