Nerado ovo pišem. Nije vrijeme za prozivke i političke obračune dok stihija bjesni, a vatrogasci, vojnici, mještani i strani državljani, uz izuzetne napore i neprespavane noći, herojski brane kuće, šume i živote. U ovom trenutku, svaka riječ mora biti izrečena s mjerom i sviješću da negdje, ne tako daleko, ljudi stoje pred plamenom, s lopatom, kantom vode ili golim rukama, braneći ono malo što imaju.
Ali, Crna Gora brzo zaboravlja. Kada se dim raziđe, pepeo ohladi i prvi zeleni izdanak probije crnu zemlju, politika se uvijek uspješno prilagodi. Bez obzira na razmjere katastrofe, sistem pronalazi novi izgovor, izbjegava introspekciju i vraća se u svoj ustaljeni ritam, ritam neodgovornosti, uljuljkan u formalne procedure, stranačke kompromise i parlamentarnu podršku koja se nikada ne pita previše.
6U trenucima najveće krize, odgovornost za neadekvatne reakcije ne leži na nižim instancama. Ona počinje i završava na samom vrhu države.
U međuvremenu, oni koji bi u ovakvim trenucima morali djelovati kao jedinstven, koordinisan mehanizam, raštrkali su se na sve strane, pritisnuli telefone i vadili iz memorije brojeve „provjerenih ljudi“.
Svako se, prema svom krugu poznanstava, trudio da pronađe nekog ko će „izaći u susret“, makar to bilo samo radi ličnog osjećaja da je doprinio.
Telefonske linije postale su polje privatne diplomatije, gdje se ponosno isticalo poznanstvo s nekim zvaničnikom iz inostranstva, po onom starom, gotovo folklornom principu: „I ja prijatelja za letenje imam.“ I dok su helikopteri i avioni još bili daleko, a požar gutao sve pred sobom, činilo se da se više takmiče čija će pomoć stići „preko veze“ nego da zajedno rade na jednom, zajedničkom planu.
Paradoks je što danas jedan umjetnik i građanski aktivista, Danilo Marunović, pokazuje više odgovornosti i pribranosti od čitavog državnog vrha, jasno i glasno tražeći proglašenje vanrednog stanja u trenutku kada je zemlja opkoljena vatrom. Njegov apel nije bio dio stranačkog programa niti kampanjski potez, već ljudska reakcija na nacionalnu katastrofu.
Kriza kao ogledalo
Velike nesreće razgolićuju sposobnosti države. Pokazuju ko zna da upravlja, a ko samo zna da se fotografiše. Ovog ljeta, kao i ranijih godina, Crna Gora je funkcionisala po istom obrascu: sve se prepušta herojstvu pojedinaca, dok sistem zakazuje.
Vatrogasci i dobrovoljci, često sa zastarjelom opremom, bez osnovnih uslova za rad, brane ono što se može odbraniti. Vojska pomaže koliko može, a obični mještani, bez uniforme, bez naknade, često i bez sigurnosne opreme, postaju prva linija odbrane. Oni koji su bili tamo znaju: ne radi se tu o „romantičnom heroizmu“, već o očajničkoj borbi, često na ivici izdržljivosti.
Institucije koje bi morale biti komandni centar krize ponašaju se kao statisti u filmu čiji scenario nisu ni pročitali. Umjesto koordinisanih akcija, dobijamo fragmentarne reakcije; umjesto jasnih naredbi, birokratske upute koje kasne; umjesto planiranja, gašenje požara u najdoslovnijem smislu riječi.
Politika i marketing u pepelu
Tragedije su kod nas odavno postale i pozornica za politički marketing. Posjete ugroženim područjima, izjave za medije, dramatični apeli, sve je to dio dnevne propagande. Nije rijedak prizor političara kako, okružen kamerama, razgovara s iscrpljenim vatrogascima, dok u pozadini gori brdo koje će vjerovatno izgorjeti do temelja jer helikopter nije stigao na vrijeme.
Članovi Skupštine u međuvremenu takmiče se u sarkazmu, hvaleći vazduhoplove jedne zemlje naspram drugih, kao da broj litara vode po naletu može nadoknaditi dan zakašnjenja ili propuštene preventivne mjere.
Iza kulisa nema dugoročnog plana. Protivpožarne strategije su polovične, zakoni o zaštiti prirode ostaju mrtvo slovo na papiru, a budžeti za opremu kroje se prema partijskim prioritetima, ne prema potrebama terena. Parlamentarna većina bez oklijevanja podržava izvještaje o „uspješnom odgovoru na krizu“, umjesto da traži odgovornost za propuštene mjere i zakašnjela reagovanja.
Šta znači „dan poslije“
U danima „poslije“ ne smije biti dovoljno održati par sjednica i napisati izvještaj. Potrebna je duboka reforma. To znači:
- modernizaciju vatrogasnih službi;
- obuku i opremu po savremenim standardima;
- izgradnju sistema ranog upozoravanja;
- uključivanje lokalnih zajednica u preventivne mjere;
- zakonske odredbe koje će spriječiti nemar i namjerno izazivanje požara;
- javno dostupne planove reagovanja na elementarne nepogode.
Svaka od ovih mjera traži novac, vrijeme i političku volju. Još više, traži spremnost da se prepozna opšti interes iznad partijskog. To podrazumijeva i da se odustane od improvizacije i oslanjanja na „dobre ljude koji će uvijek priskočiti“. Herojstvo je plemenito, ali je sistem ono što spašava živote.
Kratka pamet, duga neodgovornost
Naša kolektivna mana je što krizu pamtimo onoliko koliko traje naslov u vijestima. Čim padne kiša i prvi oblaci pokriju ožeglo nebo, vraćamo se starim navikama. Budžeti se opet kroje po volji vladajućih koalicija, a vanredne situacije ostaju fusnota u godišnjim izvještajima.
Ta kratka pamet omogućava političarima da nastave po starom, bez straha od poziva na odgovornost. Izostanak sistemskog pritiska građana stvara začarani krug: isti propusti se ponavljaju iz godine u godinu, samo na drugim geografskim tačkama.
I nije riječ samo o požarima. Slični obrasci se ponavljaju kod poplava, klizišta, zagađenja... Naša nevolja nije samo u prirodi, ona je u kulturi neodgovornosti, u normalizaciji ideje da „niko nije kriv“ i da je svaka tragedija tek „nesrećan slučaj“.
Izbor je naš
Nerado kritikujem u trenucima kada ljudi gube domove, ali upravo tada se vidi ko je spreman da vodi, a ko se skriva iza protokola. Ako i dalje budemo pristajali na vođstvo onih koji su vještiji u izbjegavanju odgovornosti nego u upravljanju krizom, svjesno biramo sopstvenu nemoć.
Heroji ovog ljeta nisu oni sa političkim funkcijama, već ljudi koji su stali ispred vatre bez ikakvog mandata. Dok god to bude istina, naš problem neće biti samo prirodna katastrofa, već ljudska neodgovornost.
Kada priznamo da smo istovremeno i žrtve i saučesnici sopstvene propasti, tek tada ćemo moći da krenemo putem obnove. Do tada, pitanje „ko je kriv?“ ostaje bez jasnog odgovora, osim onog koji nas čeka u ogledalu.
