Anegdota iz Njujorka
Svake nedjelje okupljali smo se kod naših prijatelja u restoranu u Njujorku. To je bilo više od običnog druženja: mali ritual, pokušaj da u tuđini sačuvamo komadić domaćeg osjećaja. Ostajali bismo dugo, naročito kada su na programu bile utakmice engleske ili španske lige. Nije nam se išlo kući, jer kad se ne plaća ni hrana ni piće, i to kada su odabrani i ukusni, čovjek rado ostaje što duže.
Jedino nam političke teme nijesu „ležale“. Ako bi se razgovor o tome poveo, atmosfera bi se brzo kvarila, a domaćin bi, kao znak da je vrijeme za „pakovanje“, umjesto morskih plodova iznosio meksičku kuhinju. Svi smo znali da je to znak da se druženje bliži kraju.
Jedne nedjelje, kada je red bio na mom prijatelju da vozi, nazvah ga: „Eto me za pet minuta kod tebe, budi spreman.“
„Ne“, odgovori on kratko.
„Što se desilo?“, upitah.
„Danas je prvi dan Ramazana. Postim.“
Pomislio sam da se šali. „Nemoj da se šegačiš“, rekoh, ali on potvrdi da govori ozbiljno. U tom trenutku spustih telefon, jedva ga ne razbih u komade. Počeo sam da vičem, psujem, kao da su ukućani krivi. Što sve nijesam izgovorio o svom prijatelju! Godinu dana pije vino i rakiju ka’ vodu, ne prestaje ama dan jedan, a sad posti!
Tada se umiješao moj sin, advokat po profesiji, ali i čovjek koji zna kako da smiri situaciju. Prvo mi reče da se saberem i oduzmem, a zatim mi postavi pitanje koje me zateklo: „Zašto si ti, tata, sebi dao ulogu vjerskog sudije?“
Objasnio mi je mirno: moj prijatelj ima pravo da posti i da pije, da vjeru doživljava onako kako je on shvata, a ne kako je ja propisujem. Njegov odnos prema Bogu je njegova privatna stvar, i o tome će polagati račune onome kome vjeruje, a ne meni. Moja je dužnost da ga cijenim kao prijatelja, a ne da mu krojim vjeru po svom mjerilu.
Morao sam da priznam da je u pravu. Teško, jer roditelj nikada rado da prizna djetetu da nije u pravu. Ali tog puta sam osjetio da sam ja pogriješio, a on pokazao zrelost.
Od sitne netrpeljivosti do društvene podjele
Ova anegdota, premda lična i možda trivijalna, otvara jedno važno pitanje: koliko smo skloni da jedni drugima sudimo na osnovu vjere, običaja, ili načina kako ih pojedinac doživljava?
Ako sam ja, u Njujorku, u prijateljskom okruženju, mogao da planem zbog nečijeg posta, kako je tek u Crnoj Gori, gdje su vjera i nacija često isprepletene sa politikom, identitetom i samim opstankom zajednice?
Na prvi pogled, takvi sukobi izgledaju bezazleni. Ali kad se umnože i kada se njima počne manipulisati, oni postaju gorivo za opasne podjele. Od ličnog nesporazuma napravi se društveni jaz.
Crna Gora – zemlja sklada i raskola
Crna Gora je kroz istoriju bila prostor različitosti: vjera, jezika, običaja. Ta raznolikost je bila i snaga i slabost. Kada je postojalo zajedništvo, ona je davala vitalnost. Kada su preovladavali sukobi, pretvarala se u gorivo za raskole.
Nekada smo se ponosili time da „svako svakome ide na slavu“, da musliman čuva ikonu komšiji pravoslavcu dok ovaj putuje, da katolik pomaže kod bajrama, a pravoslavac kod Božića poziva sve za sto. To zajedništvo bilo je naše bogatstvo, dokaz da male zemlje opstaju samo kada njegovi ljudi znaju živjeti jedni s drugima.
Danas, nažalost, sve češće svjedočimo da se vjerska i nacionalna razlika doživljava kao oružje, a ne kao šansa. Umjesto da budu privatno pravo svakog čovjeka, one postaju politički kapital kojim se trguje na izborima.
Politika podjela – oportunizam na balkanski način
Politički oportunizam u Crnoj Gori ima jedno staro pravilo: ako nemaš ekonomskog programa, zapali vatru identiteta. Vjera i nacija postaju savršeno oružje. Jedan potez, jedna parola, jedno dizanje zastave, i narod se podijeli na „naše“ i „njihove“.
Umjesto razgovora o tome kako izgraditi fabriku ili obnoviti selo, govori se o tome ko je „veći vjernik“, ko je „prava nacija“, a ko „izdajnik“. Takva retorika otvara prostor za manipulaciju emocijama, i birači glasaju ne za programe, već za osjećaj pripadnosti ili straha.
Upravo tu leži opasnost. Vjerska netrpeljivost, koja je možda počela kao sitna lična primjedba, postaje sredstvo za kontrolu masa. Kada se identitet pretvori u političku valutu, onda društvo prestaje biti zajednica građana, a postaje ring u kojem se stalno traži novi neprijatelj.
Cijena podjela
Cijena ovakvog političkog manevrisanja ogromna je.
Prvo, društvo se trajno razdvaja, a generacije odrastaju u uvjerenju da je komšija opasnost, a ne partner. Djeca se uče razlikama, a ne zajedništvu.
Drugo, ekonomski razvoj se potiskuje u drugi plan. Dok se bavimo zastavama i litijama, niko ne govori o fabrikama, školama, bolnicama, putevima. Dok se raspravljamo čija je crkva ili čiji je jezik, niko ne pita zašto mladi masovno odlaze i zašto su nam sela prazna.
Treće, gubi se povjerenje u samu državu. Kada institucije postanu talac podjela, a ne garant jednakosti, građanin se osjeća napušteno. Država se vidi kao instrument jednih protiv drugih, a ne kao zajednički okvir za sve.
Iluzija „vjerskog jedinstva“
Često čujemo poruke da se „brani vjera“ ili da se „čuva identitet“.
Ali pitanje je: od koga?
Vjera, sama po sebi, nije ugrožena dokle god je čovjek nosi u sebi. Ugrožena je onda kada se pretvori u politički instrument.
Crkve i džamije trebalo bi da budu utočišta mira i duhovnosti, a kod nas se sve češće pretvaraju u izborne punktove. Političari ih doživljavaju kao pogodne pozornice za kampanje, dok oltari i minberi, umjesto svetih mjesta, postaju bine sa kojih se šalju političke poruke. Toliko su se isprepleli svjetovno i duhovno da više ni sami glasači nijesu sigurni glasaju li za partijske programe ili za vjerska jevanđelja.
Ko nas zavadi?
Pitanje „ko nas zavadi“ nema jednostavan odgovor. Nisu to ni istorija ni vjera same po sebi. Zavadi nas naša slabost da razlike posmatramo kao normalan dio života, i politička računica koja od tih razlika pravi municiju. Zavadi nas što se lakše dijelimo nego što gradimo.
Možda, ipak, odgovor leži u onom što mi je sin rekao tog jutra u Njujorku: niko nema pravo da drugome sudi o njegovom vjerovanju, niti da mu kroji identitet. Ako bismo tu lekciju prihvatili, onda bi Crna Gora imala šansu da ponovo pronađe sklad, onaj koji je nekada bio njena najveća snaga.
Put povratka
Povratak povjerenju i zajedništvu nije nemoguć. On počinje od malih stvari: od toga da prestanemo da sudimo komšiji šta jede, kada posti ili u koju crkvu ide. Počinje od toga da shvatimo da politika nije svetinja, a svetinje nijesu politika.
Potrebno je vodstvo koje će odbiti da gradi karijeru na podjelama. Potrebni su ljudi koji će više govoriti o ekonomiji nego o oltaru, o obrazovanju nego o litijama, o budućnosti nego o prošlosti.
Crna Gora može da bude dom svih svojih građana, ali samo ako prihvatimo da niko nema monopol nad identitetom i vjerom. U suprotnom, bićemo taoci sopstvenih predrasuda i tuđih političkih interesa.
Ko nas zavadi? Zavadio nas je interes onih kojima je lakše da vladaju podijeljenim narodom. Zavadio nas je naš inat, što radije čuvamo razlike nego što gradimo mostove. Zavadio nas je oportunizam koji se hrani našom slabošću.
Ali niko nas ne može zavesti ako to ne dozvolimo. Zato je pravo pitanje: hoćemo li nastaviti da budemo taoci podjela, ili ćemo shvatiti da se država gradi samo kada je svako od nas spreman da prizna drugome pravo da bude ono što jeste?
Odgovor na to pitanje odrediće budućnost Crne Gore.
