Teško je govoriti o budućnosti kada je u rukama onih koji ne razumiju ni sadašnjost, a kamoli vrijednosti koje nas mogu povesti naprijed. Umjesto da stvaraju viziju, oni se, gotovo ritualno, vraćaju najmračnijim sjenkama prošlosti, tražeći u njima i legitimitet i uporište.
To je zamjena stvarne politike simboličkim gestovima, najčešće takvim da nas vraćaju u vrijeme koje je trebalo da ostane u istorijskim udžbenicima kao opomena, a ne kao uzor.
Ova današnja revizionistička ofanziva, ma koliko bila opasna, ima i jednu neočekivanu posljedicu: iznosi iz zaborava ono što su mnogi rado gurnuli pod tepih. Generacije rođene daleko od tih događaja sada se suočavaju s činjenicama, umjesto sa mitovima. Neke od njih, prvi put, čuju imena i vide lica ljudi čiji su „podvizi“ bili zločin, a čija se imena danas, bez stida, ispisuju na spomenicima.
Upravo u tom sudaru mitologije i stvarnosti nalazi se šansa za istorijsko sazrijevanje. Tek kada mladi vide najstrašnija lica naše prošlosti, shvatiće koliko je tanko tkivo civilizacije i kako se nečovještvo, kada mu se otvore vrata, može pretvoriti u državnu ideologiju. Problem je, međutim, što se zaborav u našem društvu neprestano proizvodi i reciklira, često uz državnu logistiku.
Nekadašnji zločini, umjesto da ostanu obilježeni kao opomena, postaju dekor za političku propagandu. Ono što je bilo sramota pretvara se u slavlje. Taj obrt vrijednosti, gdje se sramni čin slavi kao herojstvo, najopasniji je simptom bolesti jednog društva. On pokazuje da je poraz antifašističkog duha mnogo dublji nego što izgleda na površini.
44Primjer Pavla Bulatovića govori upravo o tom paradoksu. Godinama je bio gotovo zaboravljen, izvan javnog i političkog diskursa. A onda su ga, u pokušaju političkog vaskrsenja, njegovi najbliži još jednom simbolički sahranili, ili, ako ćemo biti brutalno precizni, ponovo politički ubili. Umjesto trijumfa, izazvali su burnu reakciju javnosti, otvorili ranu koju su mnogi smatrali zaraslom i podsjetili nas na lice ideologije koja nikada nije nestala.
Ovaj fenomen ne pogađa samo jedno ime niti jedan spomenik. On se uklapa u širi obrazac: postavljanje simbola, obilježavanje „pobjeda“ i stvaranje narativa u kojem je nazadna ideologija predstavljena kao legitimni, pa čak i herojski, dio crnogorske istorije. Zaboravlja se ili namjerno potiskuje činjenica da se ta ideologija temeljila na etničkom čišćenju, masovnim ubistvima, klanjima, progonom nesrpskog stanovništva i obračunu sa svim onima koji nijesu dijelili svetosavsku doktrinu.
Ti zločini nijesu bili incidenti, već sistemska politika. U njima nema ničega romantičnog, i nikakva „prepravka istorije“ ih ne može učiniti časnim. Pavle Đurišić i njegovi saborci ostavili su iza sebe hiljade mrtvih civila, žena, djece, staraca, u Crnoj Gori, Sandžaku i Bosni.
Neka iznose sve, sav prljavi veš, sve lažne mitove. Jer ono čega se pametan stidi, budala se diči
To su nepobitne činjenice, zabilježene i u istorijskim dokumentima i u svjedočenjima preživjelih. Njihovo veličanje danas nije samo uvreda žrtvama nego i otvoreni politički stav: da je zločin prihvatljiv ako služi „nacionalnoj stvari“.
I upravo tu se vraćamo na današnju Crnu Goru. Od 2020. godine, državna ideologija, uspostavljena nakon političke promjene vlasti, sve otvorenije koketira sa četničkim nasljeđem i mitovima koje gaji Srpska pravoslavna crkva. Na čelu parlamenta sjedi čovjek koji se javno zakleo u četnički pokret. SPC, sa uticajem koji daleko prevazilazi duhovnu sferu, proglašava četnike antifašistima, a njihove vođe svetima i mučenicima.
Ovakav ideološki zaokret ne bi bio moguć bez potpune rezignacije i kapitulacije dijela crnogorske političke elite. Oni koji su trebali biti brana ovom revizionizmu sveli su se na formalne proteste, saopštenja i povremena „povlačenja crvenih linija“, koje su se pretvorile u šarene trake za jednokratnu upotrebu.
Ako društvo prihvati da zločin postane ideologija, onda će, prije ili kasnije, i politika postati samo dekor za normalizaciju tog zločina. U tom trenutku, nacija gubi sposobnost da razlikuje dobro od zla. A to je trenutak u kojem se ne gubi samo politička bitka, gubi se budućnost.
I zato, neka iznose sve, sav prljavi veš, sve lažne mitove. Jer ono čega se pametan stidi, budala se diči. Istina, koliko god bila bolna, nadživjeće svaku ideologiju. Nema te političke propagande koja može trajno sakriti krvave stranice istorije.
Možda će baš ovi spomenici, postavljeni s namjerom da veličaju, postati najjače optužnice protiv onih koji ih slave. Možda će poslužiti kao učionice istorije, ne one u kojima se memoriraju lažni datumi i imena, nego one u kojima se uči da je ljudsko dostojanstvo važnije od svake zastave, mantije i ideološkog slogana.
Istorijsko sazrijevanje počinje onog trenutka kad se prestanemo plašiti ogledala. Sloboda, ona prava, ne deklarativna, počinje kada društvo prestane tražiti izgovore za zločin. A pomirenje, istinsko, a ne fingirano, počinje tek kad priznamo istinu, bez zadrške i bez „ali“.
Tek tada ćemo moći reći da smo sazreli, ne samo kao ljudi nego i kao nacija.
