Crna Gora je zemlja u kojoj se populizam često maskira brigom, dok se briga mjeri partijskim rejtingom i strahom od gubitka popularnosti. Povećanje dječijih dodataka, jednostavna skupštinska odluka i mala budžetska stavka, nikada nije stvarni prioritet, jer djeca ne učestvuju u raspodjeli političke moći. Dok se dijelio politički kolač, popunjavale fotelje i sklapali dogovori, najugroženija djeca nijesu bila za stolom gdje se odlučivalo.
Istovremeno, poslanici bez dileme i jednoglasno štite sopstvene interese, od penzija bez minulog rada do privilegija bez odgovornosti. Kada je riječ o porodicama koje jedva spajaju kraj s krajem, tada se iznenada priziva “briga za budžet“. A ako je dječiji dodatak tek jedan procenat njihove plate, znači li to da bi i oni za sopstvenu djecu izdvajali svega tridesetak eura mjesečno?
Većina o tome ne mora ni da razmišlja, njihova su djeca ili bar majke njihove djece, već udomljene u državnim preduzećima i institucijama. Zato se ne osjeća teret onih koji nemaju nikoga da ih zaštiti.
I najnovija dešavanja, u kojem pojedini poslanici svojim ponašanjem, pod paravanomidentitetskih zahtjeva, nameću ultimatume koji vode ka otvorenom pustošenju državnog budžeta, samo potvrđuje ono što je već poznato: dugogodišnje uhljebljenje na vlasti neizbježno prerasta u sistemsku korupciju.
I zato Crnoj Gori danas nije potrebna samo izborna, već mnogo dublja, društvena reforma.
Kada država sazre
Zahtjevi za izbornom reformom, izmjenama izbornih lista i uređenjem biračkih spiskova postaju sve učestaliji pokušaji da se pojedinci predstave kao reformatori ili da stiču jeftine političke pojene. Zvuči ambiciozno i po nekima kao promjena koja je potrebna, ali odmah se nameće pitanje: ko postavlja otvorene liste? I odgovara mu drugo pitanje: da li je to samo kozmetika? Jer sve ovo pomalo podsjeća na isti par cipela, samo u drugom pakovanju.I dodatak tome, da li je onaj ko je već izabran spreman da pomjera stolicu na kojoj sjedi.
Kod nas se kalendari ne listaju datumima, već odlukama. Kada društvo prestane da živi od sjećanja i počne da živi od budućnosti. Kada nije dovoljno reći “treba nam reforma”, već je vrijeme da pogledamo jedni druge i upitamo: jesmo li spremni da budemo ozbiljna država, a ne politički eksperiment?
Crna Gora danas stoji upravo na takvoj prelomnici.
Istorije imamo napretek, ali nam nedostaje odlučnost. Previše je obećanja, retorike i kalkulacija, a premalo, ili nimalo, ozbiljnog rada i sprovođenja ideja u djelo.
Sve što zovemo državom: ustav, zakoni, institucije, izbori,u teoriji postoji, ali u praksi plutamo između improvizacije i navike, između deklarisane demokratije i mentaliteta privremenih rješenja.
Reforma društva nije stvar trenutnog raspoloženja, već ideja koja je godinama sazrijevala i danas traži odgovor. A Crna Gora je sazrela, možda i prezrela, poput nara (šipka) poslije oktobarskih kiša, kada plod počinje da puca i opada.
Društvo koje diše plitko
Kod nas se već dugo ne vodi bitka za ideje, nego bitka za mjesta. Umjesto političke kulture razvili smo političku demografiju: ko je gdje sjeo i ko će koga zamijeniti.
A kada je politika svedena na fotelju, društvo ostaje bez mjesta za trpezom, i bez vizije da na toj trpezi ostane nešto i za buduće generacije.
Posljedica je svima poznata: sistem zakrpa; institucije koje se pale i gase kao sijalica na lošem spoju; izborni proces koji omogućava glas, ali ne garantuje osjećaj učešća. Građanin glasa, i ostaje sam. Država postoji, ali njeni mehanizmi ne dopiru do njega.
U takvoj atmosferi izbori prestaju da budu praznik demokratije i postaju ritual neizvjesnosti, strepnje i sumnje. To nije pitanje forme, već povjerenja. A povjerenje je valuta bez koje nijedna država ne može da opstane.
Danas imamo broj građana koji ne glasaju gotovo jednak onome koji glasa. To jasno pokazuje da vlast često ostaje bez punog mandata, bez obzira iz koje političke opcije dolazi.
Trodomni parlament - država kao zajednica
Ako želimo ozbiljnu reformu, ne možemo se zadržati na šminkanju zakona. Suštinsko pitanje glasi: kako vratiti državu građanima, a ne partijama?
Jedan od odgovora je model trodomnog parlamenta, ne kao pomodarstvo, već kao društvena ravnoteža:
Dom političkih partija - demokratska volja kroz izbore predstavnika partija.
Dom građana i civilnog društva - glas struke kroz privredna udruženja, univerziteta, sindikata, kulture, nauke, zdravstva, civilnog sektora i građana bez partijske pripadnosti.
Dom opština - ravnoteža centra i periferije, jednakost sjevera i juga, malih i velikih sredina; svaki grad predstavljen jednim delegatom.
To nije komplikovanje sistema, to je njegovo rasterećenje. Država nije privatna firma političkih elita. Nije plijen koji se dijeli koalicionim ugovorima. Država je zajednica. A zajednicu ne može predstavljati jedan sloj društva, niti jedan centar moći.
U praksi, trodomni parlament bi značio da nijedna odluka ne prolazi automatski, već da mora biti preispitana iz više ljudskih i društvenih uglova. Ako odluka to sito ne prođe, mora se vratiti na doradu, kao što se i znanje provjerava, a ne podrazumijeva. Tako bi trebalo da funkcioniše i društvo.
Predsjednički sistem - kraj dvoglave države
Danas živimo u političkom apsurdu: predsjednik ima legimitet bez odgovornosti, a premijer odgovornost bez punog legitimiteta. To proizvodi konfuziju, blokade, naslijeđene konflikte i dvoglavi politički organizam koji se sapliće sam o sebe.
Mala država kao Crna Gora to ne može priuštiti. Dva centra moći: dva kabineta, dvije politike, dva ega, dva protokola. To plaćamo političkom nestabilnošću, institucionalnim zamorom i trošenjem sredstava koja bi trebalo da idu u školstvo, zdravstvo i socijalnu zaštitu građana.
Zato je potreban jasan predsjednički sistem u kojem: narod direktno bira lidera izvršne vlasti;predsjednik formira Vladu; odgovornost je jasna i mjerljiva; prestaje ucjenjivanje koalicionim kombinacijama; nema skrivanja iza partijskih štitova i tehničkih fraza.
Onaj ko vodi mora i da odgovara, a onaj ko obećava mora i da isporuči.
Nema dvorske ceremonije umjesto državničkog posla. Predsjednik treba da bude simbol jedinstva i motor odgovornosti, a ne putujuća protokolarna figura, i povremeni gost na koncertima filharmonija.
Ministri - znanje ispred kvote
Suština je jednostavna: reforma ne počinje zakonom, nego ljudima.
Ministri, i parlamentarnim nadglasavanjem izabrani upravnici državnih institucija, sudstva i tužilaštva ne smiju biti nagrada za lojalnost, kumstvo, pripadnost ili puki rezultat političke matematike. Ministar, direktor državne agenicije i preduzeća, sudija i tužilac mora biti najbolji među nama, a ne najposlušniji u partiji.
Država nije sto za licitaciju. Funkcije nijesu plijen. Javne pozicije nijesu ulaznice za karijere onih bez profesije.
Ko želi nagradu, neka je traži na izborima.
Ko želi služiti, neka donese znanje, iskustvo i odgovornost.
Država se ne može graditi na privilegijama, već isključivo na zaslugama i odgovornosti onih koji su preuzeli da je vode.
Ograničeni mandati - da se vlast ne pretvori u naviku
Nijedna funkcija ne smije biti doživotna.
Jedan mandat. u trajanju od četri godine, ili dva kraće, i hvala. Vrijeme je za druge.
Tako se sprečava političko ukorjenjivanje, klijentelizam i stvaranje paralelnih mreža moći. Moć prelazi granice odgovornosti i prelazi u moć koruptivnih radnji i usluga.
Ograničen mandat znači: vlast je služba, a ne način života.
Vrijeme je za promjenu političke kulture
Naš najveći izazov više nije samo pravni tekst, ustavna norma ili tehnička procedura. Naš istinski izazov je mentalitet države,duboko ukorijenjena navika da se improvizacija predstavlja kao snalažljivost, a odsustvo odgovornosti kao politička vještina.
Reforma ne znači puko prepravljanje zakona, već radikalnu promjenu odnosa prema javnoj vlasti. Reforma znači da struka mora zamijeniti improvizaciju, da odgovornost mora zamijeniti izgovore, da institucije moraju istisnuti partijske odbore, i da glas građana ne smije utihnuti onog trenutka kada se zatvore biračka mjesta. Demokratija, ne izbornom noći, tada tek počinje.
Takve reforme, budimo iskreni, neće doći iz poslaničkih klupa, od pojedinaca, kojima te klupe obezbjeđuju materijalnu korist. Ko se nije promijenio dok je imao priliku, neće se promijeniti ni sada. Sistem koji se samoodržava ne reformiše se dobrovoljno. Zato odgovornost ne leži na njima, već na nama. Na nama je da zahtijevamo promjene, da ih branimo uporno i bez iluzija, i da one koji su se ustoličili kao trajna vlast,natjeramo da ustupe mjesto.
U tom smislu mogu se složiti sa predsjednikom Milatovićem, ali uz jednu ključnu, suštinsku izmjenu: ako već govorimo o referendumu, onda ne o izbornoj reformi, već o reformi društva. Ne o kozmetici sistema, već o njegovim temeljima. Ne o pravilima igre, nego o vrijednostima po kojima se igra. Referendum mora biti alat za dubinske, istorijske odluke, ne za tehničke popravke koje produžavaju agoniju.
Crna Gora mora jasno i bez zadrške odlučiti: da li želi biti evropska država ili politička čekaonica. Prostor u kojem se stalno čeka pravi trenutak, dok se gube vrijeme, ljudi i dostojanstvo, nije društveni prostor, već mjesto privilegija. A privilegija je i previše.
