Predsjednik crnogorske vlade u izgnanstvu general dr Anto Gvozdenović, na čijoj je strani bio i potonji komandant crnogorske vojske u egzilu (Italiji) komandir, potom brigadir Krsto Todorov (Zrnov) Popović, u vrijeme rascjepa u crnogorskoj političkoj emigraciji u Italiji, iz Rima se 23. decembra 1922. godine, obratio pismom »Gospodinu Krstu Popoviću i drugovima iz Buenos Ajresa« koje glasi:
»Dužnost je svijeh pravijeh rodoljuba da prema Otadžbini vrše sve dužnosti koje se od njih traže.
Mogu vas uvjeriti da Vaše mišljenje dijele svi rodoljubi crnogorski u zemlji i van nje, kao i svi prijetalji naše mučeničke Otadžbine. Izlišno je dakle ulaziti u pretres postupaka g. Plamenca i kvalifikovati ih, budući ih je cio svijet osudio.
Svako se mora složiti s Vama da samo složan i patriotski dar sviju Crnogoraca može pojačati naš težak položaj i omogućiti nam borbu do pobjede i da nam je to jedini spas.
Po Vašoj želji izručena je Vaša svagdašnja odanost kraljevskom domu, našta se Nj. V. Kraljica, namjesnica kraljevske vlasti, ganuta Vašim patriotskim osjećanjima i vazdašnjom vjernošću, izvoljela toplo da zahvali.
Zahvaljujući Vam u ime kraljevske vlade i svih pravih Crnogoraca, šaljem vam tople želje za uspjeh u svemu idobro zdravlje.
Treba da se još mnogo i mnogo trpi dok Bog pomože!
Predsjednik ministarskog savjeta
general Anto Gvozdenović«.
U Argentini je Krsto Popović kao politički emigrant ostao do 1928. godine. Krsto Popović je želio da napusti Argentinu i da pređe u Rusiju ili neku drugu evropsku zemlju, ali to nije bilo realno moguće izvesti, što je jasno vidi u pismu kojeg je poslao generalu dr Antu Gvozdenoviću, predsjedniku crnogorske vlade u egzilu u Rimu, od 15. maja 1924. godine.
U tome pismu, koje je odgovor na Gvozdenovićevo ranije upućeno pismo od 1. februara 1924. godine, Krsto Zrnov Popović navodi:
“ Gospodine Predsjedniče,
Primio sam Vaše pismo od 1. febr. tek. god. i dobro razumio.
Ja i kad bih mogao, pored svega ostalog, ne bih svog samog pasoša, niti u Rusiju niti pak i u koju drugu državu iz ove poći; pošto, kao što znate, našeg političkog predstavnika ovđe nemamo, koji bi odnosni pasoš mogao ovjeriti na osnovu čega, razumije se, ni mjesne državne vlasti i zato su svi ovamošnji iz okvira današnje Jugoslavije prinuđeni obraćati se njihovom konzulatu ovdje.
Lako bi bilo moguće da za nas Crnogorce ne samo za inostranstvo već i za unutrašnost ove Republike bude ograničeno kretanje, koji ne bi imao pasoš potvrđen od svojih i ovih vlasti.
Usljed navedenog, kao i usljed važnijih razloga Vam poznatih, a pošto se Crna Gora stvarno nalazi u ratu sa Srbijom od okupacije 1918. god., moje je mišljenje da se radi na tome (ako to već nije počelo) da se pomoću ruske vlade njihovom političkom zastupniku u Jugoslaviji povjeri zaštita crnogorskog naroda, isto tako i ostalim ruskim predstavnicima da se nalaze Crnogorci naročito u dvije Amerike, tijem bi se unekoliko u isto vrijeme ometao ma kakav eventualni sporazum između Rusije i Srbije našto treba raditi.
Što se tiče našeg posla ovdje i pored neumornog rada još nijesmo uspjeli stvoriti ma kakvu Javnu organizaciju, jer ne možemo doći do sredstava pošto je ovđe radnički život upravo skitački. Da bih što bolje mogao raditi makar iz Rusije ako ne drukče, a ono pomoću Bugarskih i Makedonskih organizacija, stoga sam Vam i pisao ranije o mom polasku za Rusiju, te za sve navedeno vjerujem u Vašu aktivnost.
Dobro biste učinjeli, ako se može, da nam pošaljete slova Ćirilična i ostalo potrebno za štampu, da bi se u svoje vrijeme mogao izdavati jedan list što bi imao znatnu važnost, jer ovđe to ne možemo nabaviti.
U ostalom primite g-ne
Predsjedniče
izraz osobitog poštovanja.
Krsto Popović”.
(Vidi o tome: Novak Adžić, “Brigadir Krsto Zrnov Popović (1881-1947)-prilog za portret”, objavljeno u zborniku radova “Đeneral Krsto Zrnov Popović (1881-1947)-ličnost, djelo, vrije, DANU, Podgorica, 2011, str. 164-166)
