Vojni vođa Božićnog ustanka crnogorskog naroda januara 1919. godine, komandir (major) Krsto Zrnov Popović, u svojstvu šefa Štaba Crnogorskih trupa u Italiji, prvopotpisani je na vojno-političkom dokumentu, imenovanom kao “Naredba”, a donesenom u Gaeti 17. aprila 1919. U njemu se kazuje i sljedeće:
“Braćo Crnogorci
Po nalogu naše Vlade sakupljamo se evo na obali Sredozemnog mora a na teritoriji prijateljske nam i moćne Italijanske monarhije. Sakupljamo se ovđe da se organizujemo i spremimo se kao takvi da pođemo onamo đe nas narod sa nestrpljenjem očekuje.
Restauracija naše otadžbine zagarantovana je. Čas se približuje, kad ćemo sa našim starim, dugo napaćenim i omiljenim, mudrim i ponositim Vladarom otići u našu milu i slavnu otadžbinu Crnu Goru – čiju slavu doranili su nam naši pretci stečenu u šest vjekovnoj u istoriji bezprimjernoj borbi, za oslobođenje naše nacije i ostvarenje zajedničkih ideala.
Povjesnica ne pamti da je iko ikada kao i ovoga rata dao više nepristrasnijih i nesebičnih žrtava za istorijska svoja prava od nas Crnogoraca. Čitavi svijet priznava nam je to, te se crnogorskom herojstvu i patriotizmu sa poštovanjem klanjaju kako veliki tako i mali narodi.
Komandir Krsto Popović u Gaeti
Protivu takvog ugleda Crne Gore pripremat je ne od juče nego poodavno atentat i baš su našli zgodan momenat kad je narod crnogorski ostao bio bez odjeće, obuće, bez hrane i oružja i svega što je potrebno za život. Tako im je bio stvoren povoljan teren za ostvarenje svojih sramnih namjera.
To su oni od koga smo se imali najmanje bojati, to nije herojski narod Srbije, već zvanična Srbija, koji su na stid i sram cijelog našeg plemena našli dosta izroda u Crnoj Gori plaćenih novcem da potpišu sramnu smrtnu presudu našoj vjekovima napaćenoj domovini.
Mi kao pravi dostojni potomci svojih predaka pokazali smo čitavom svijetu kako Crnogorac zna čuvati čast i suverenitet svoje zemlje.
Vi ste svojom krvlju u borbi protiv izroda postavili kamen temeljac budućoj Crnoj Gori koja će biti mnogo veća i u svakom pogledu naprednija nego što je bila. Vaše muke i trud Vladar i domovina neće zaboraviti…
Oni pak naši crnogorski izdajnici i preletujući agenti danas politički iščezavaju, a i u stvari će nestati, jer kao prodavaoci mora prolivene crnogorske krvi u skoro šest vjekova neće naći nigđe utočište i svak će ih goniti i na njih pljuvati.
Braćo, Pozivate se da sa najvećom voljom i ljubavi prijenemo na naš zajednički posao. Mi ovđe reprezentujemo Crnu Goru i našu vojsku zato se mora strogo paziti u svakoj prilici na svoj ponos i opšti ugled”.
Jedan od crnogorskih ustaničkih vođa kapetan Niko Kašćelan je, sa Lovćena 14. oktobra 1919, u izvještaju brigadiru Andriji Raičeviću koji je bio u Gaeti, o situaciji u Katunskoj nahiji, sukobima sa okupacionim srbijanskim (srpskim, pod firmom Kraljevine SHS) snagama i njihovim janjičarima, kao i o počinjenim zločinima prema narodu od strane njihove, naveo i ovo:
Komandir Niko Kašćelan
»Mogu Vam javiti da sam još živ s društvom ali sam na neopisanu muku jer je skočila vojska iz cijele Jugoslavije da nas poštopoto uništi. Ima nekoliko vremena da u Crnoj Gori puca top i mitraljez bez prestanka osobito u Katunskoj nahiji, koja je postala pozornica očajničkijeh borba, pljački i otimačine imovine jadnom narodu.
Srbijanska je uprava upotrijebila sva sredstva da stanovništvo u Crnoj Gori potpuno uništi i raseli ne birajući načina i sredstava s kojim se služi. Vode borbu i protivu nejači, žena i djece i to topovima i mitraljezima a odrasle muške vode po zatvorah.
Zatvori su prepuni staraca od po 70 i 80 godina. Vrše nasilnu regrutaciju od Crnogoraca, pa čak u regrute vode ljude od 50 i 60 godina i takve kao robove pod jakom stražom vode u unutrašnjost Jugoslavije. Što s njima tamo biva niko ne zna, ali svakojako zlo i naopako.
Vrše takva brutalna nečovještva koja se opisati ne mogu. Čine i nasilje ženskijema, što nikad to nijesu činjeli Austro-Madžari. Narodu su sve opljačkali da je ostao svaki bez igdje ičega na ovom svijetu. To je i za nas naveliko zlo i šteta jer se nemamo odakle ishranjivati. Oni su učinjeli čuda po Cucama, sve su opljačkali i uništili gdje god su došli«, piše Niko Kašćelan.
U istom izvještraju on tvrdi i ovo:
»Samo da znate što je urađeno od sela u Bjelice i na ime od: Tomića, Mikulića, Dida, Ublica i Pejovića. U Cucama: od Lipe, Ražanog dola, Grebeca, Graba, Bate, Kućišta, Trnjina, Rovina, i mnogo drugih, te i nema ništa ni od čega što se nije opljačkalo i uništeno. Iz pomenutih mjesta, kao i drugih pohvatali su starce koji nijesu mogli u šumu pobjeći pa ih s pjesmom i urnebesom vode u zatvor«.
Potom u istom izvještaju brigadiru Andriji Raičeviću, komandantu Crnogorskih trupa u Gaeti, kaže da uprava pod štitom regularne srpske okupacione vojske u Crnoj Gori »čini čuda od jadnog naroda. Prebijaju ženama i starijema kosti kundacima od pušaka, mlade ženske siluju da im čine svaki izmet, dakle, Viznate kad se dade nitkovima vlast i zaštita što su u stanju oni izraditi. Tako se danas odigrava od našeg žalosnog naroda pa još imaju obraza tvrditi Beogradski krvoloci da u Crnoj Gori teče med i mlijeko i da je sve mirno i da je narod zadovoljan i srećan što s njim upravljaju«.
Kapetan i crnogorski gerilac Niko Kašćelan, u tome uzvještaju, uz ostalo,potencira i ovo: »Zaboravih napomenuti da su srpske trupe i pljačkaši počinjeli nečuvena djela u selu Jasikovcu u Ćeklićima – tu su svaku babu, ženu, starca i djecu čisto linčovali i svaku im kost slomili, imanje sve uništili, kuće obaljene jer ih je strah paliti pošto se boje od svjetske štampe da ih ne kritikuje, a oni čine viša čuda nego paljevine«. (Citirano prema: prof. dr Šerbo Rastoder, “Skrivana strana istorije”, Dokumenti, Tom II, Bar, 1997, str. 816-818; Originalni dokument kojeg je dr Rastoder objavio nalazi se u Državnom Arhivu Crne Gore, Fond emigrantske Vlade, Ministarstvo spoljnih poslova 1920-1922, fascikla 107).
Brigadir Andrija Raičević
Crnogorski oficir, ustanik i komita Luka Đurković, (porijeklom iz Kosijera, cetinjska opština, a koji je živio u Zeti) sa Pristrana u Baru 18. januara 1920, u izvještaju upućenom crnogorskom ministru Milu M. Vujoviću u Rimu, opisuje borbe u Mikulićima (u okolini Bara) i pogibiju crnogorskih ustanika Mušike Rajkovića i Vasa Pavićevića.
On navodi da su okupacione snage ranile pomenute Mušiku Rajkovića i Vasa Pavićevića, pa su onda »počeli da ih ispitivaju. Rajković nije htio jednom riječi ništa da kaže, na muke su mu duh uzeli. U Mikuliće su ga ukopali, Pavićevića su doveli i u Baru ispitivali ga i skoro sve što je znao kazao im je, naposljetku su i njega na muku stavili bili: kidali komate bajonetima dok su ga sa dušom razdvojili i naposljetku su ga odnijeli pod pratnjom svih tambura i ukopali na Gvozdeni brijeg kod Belvedera«.
On piše da je tada ranjen iz istog društva Milovan Kalezić, ali da je uspio da pobjegne i tako spase svoj život. Po Đurkoviću, okupacione srpske snage su izvršile pljačku i paljevinu po Mrkojevićima i Mikulićima, te da su tada »zapalili kuću kom. Mehmeda Pekovića i u nju sve što je bilo i kuću jednih Šabovića i još nekoliko pojata a zatvorili su 4-5 ljudi«.
U tom izvještaju Luke Đurkovića stoji i poziv Crnogorskoj Kraljevskoj Vladi da »preduzme najhitnije korake da bi se stalo na put ovom najbezobzirnijem tirjanstvu kojeg rade srbijanski tirjani nad ovim narodom« (Citirano prema Prof. dr Šerbo Rastoder, navedeno djelo, Tom III, str. 1265-1266.)
Krajem decembra 1919. i tokom januara 1920. bila je najžešća akcija u obračunu sa crnogorskim komitima i ustanicima. Tada je od strane srpske vojske kojom je zapovijedao pukovnik Stojan M. Popović ubijen i crnogorski patriota Ivan F. Roganović iz Cuca. Kod njega je pronađeno od strane okupacionih vlasti brojno stanje tadašnjih crnogorskih komita, i to: iz Cuca 153, iz Čeva, Bjelica, Zagarča, Pješivaca, Njeguša, Ćeklića i Cetinja ukupno 473.
Okupacione vlasti su u borbi sa crnogorskim komitama 13. januara 1920. uhvatili crnogorske ustanike-gerilce Sava Banićevića, Đoka Banićevića i Luku Banicevića i potom ih utamničili. Da bi se crnogorski rodoljubi privoljeli na predaju vlastima korišćena su razna sredstva. Komandant odreda za gonjenje komita srpski pukovnik Stojan M. Popović (rođen 1876. u selu Varvarinu-Rasinska oblast, Srbija, umro u Velikom Bečkereku 19. aprila 1928) bio je nemilosrdan. Hapsio je čitave porodice koje su bile u krvnom srodstvu i rođačkim vezama sa crnogorskim komitima i mučio ih.
Postoji sačuvan spisak, u arhivskom dokumentu od 22. januara 1920. godine, na kojemu se nalaze 52 osobe, dominantno žene, starije, bolesne i djeca, iz sreza čevskog, a koji su držani u zatvoru sve dok se komiti nijesu predali. Nešto ranije organi vojno-žandarmerijske vlasti su uhapsili 120 lica, iz čevskog sreza, zbog sumnje da su pomagali crnogorskim komitima.
U Izvještaju srpskog okupacionog pukovnika Stojana Popovića (inače ranijeg člana »Crne Ruke«) od 28. januara 1920. komandantu Zetske divizijske oblasti M. Mihailoviću navodi se da su vlasti utamničile 13 crnogorskih komita, koji su se predali, a da su od strane vlasti uhvaćeni i zatvoreni crnogorski gerilci Vidak P. Abramović, iz Velestova, opština čevska, te Vidak R. Kovačević, iz Novog Sela, opština Spuž, srez podgorički.
Komandir Dušan S. Vuković
Jedan od istaknutih heroja, suverenističkog pokreta i oružanog otpora, za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore, iz asambleje crnogorskih vitezova i heroja, u borbama protiv velikosrpskog osvajača, anektora i okupatora, bio je i Nikola Lazarev Roganović iz Cuca. On je rođen 1899 godine, selo Trnjine, Cuce, Katunska nahija, cetinjska oblast.
Učesnik je Božićnog ustanka januara 1919. Nakon sloma ustanka, sa svojim rođakom Stevanom Roganovićem emigrirao je u Italiju. Niz lovćenske serpentine spustio se početkom 1919. godine u Dobrotu-Kotor, potom je stigao u Tivat, odakle je brodom prebačen za Medovu, iz koje je aprila 1919. otišao u Italiju sa većom grupom crnogorskih ustanika, suverenista-egzilanata.
Bio je u Gaeti u sastavu crnogorske emigrantske vojske. Sa ekspedicijom Krsta Zrnova (Todorova) Popovića u grupi od 130 oficira i vojnika vratio se polovinom jula 1919. iz Italije u Crnu Goru radi podizanja novog ustanka za oslobođenje Crne Gore. Stigavši između Bara i Ulcinja, uz Rumiju i Sutorman, sa grupom Katunjana preko Skadarskog jezera u grupi od oko 50 ljudi predvođenoj Dušanom Vukovićem i Jovanom Nikolićem, uputio se isti sa ustaničkim saborcima za Katunsku nahiju.
Otišao je u svoje pleme - Cuce, đe je potom i komitovao. Učestvovao je u sukobu sa srpskom vojskom, žandarmerijom i bjelašima u Katunskoj nahiji, potom na Trubjeli i u Rudinama nikšićkim, pod komandom poručnika/kapetana Nikole Nikolića.
Potom se povratio u rodne Cuce đe je nastavio gerilsku borbu vođenu u zavičaju Krsta Popovića, u Lipi Cuckoj, poslije čega se prebacio za Budoš, u selo Broćanac, odakle se vratio u Katunsku nahiju i učestvovao, pod komandom komandira (majora) Dušana Stankovog Vukovića, u borbi protiv srpske vojske, žandarmerije i bjelaša. I na Simunji je tada bio ranjen u žestokoj borbi crnogorskih komita koja se vodila na tome području sa gonećim odredima. Konkretno, teško je ranjen u sukobu sa srpskim okupacionim snagama 20. oktobra 1919. i to u ruku i u grudima.
Nakon ranjavanja, ustanika, zelenaškog komitu Nikolu L. Roganovića njegovi saborci prebacili su u jednu pećinu u mjestu Ostojin brijeg, đe je ranjen boravio do 5. novembra 1919, kada su ga uhvatili vojno-žandarmerijski gonitelji. Potom je prebačen u bolnicu, đe je prije smrti, prinudno bio od režima saslušavan, poslije čega je i umro, odnosno, podlegao zadobijenim ranama.
