Godine počinju januarom. I, nije neka velika misao, zar ne? Nije, ali se pamti i to više od trideset godina. Ovo je jedna od onih koje su obilježile jednu epohu, ali i mantra koja nikako da nas napusti. Nakon pedeset godina života pod kišobranom socijalističke Jugoslavije, Crna Gora je protiv svoje volje, a uslovljena tektonskim promjenama na tlu tadašnje Evrope dovedena pred svršen čin.
Crnogorsko rukovodstvo, uljuljkano i uspavano desetljetnom istoćom i nevelikim obavezama potpuno je nespremno dočekalo ove promjene. Nismo mi nikako željeli da promjenimo naš tadašnji status najmanjeg đeteta u familiji, onog kojeg su nekada starija braća i sestre mazili ali i češće zaboravljali, mi smo se pravili naivni i mladi trudeći se da što manje razumijemo i znamo.
Bilo nam je mirno i ljepo i zarad toga mira smo se trudili da budemo veći Jugosloveni i od samog pokreta. Bilo nam je teško kada smo saznali da više nema tog mira. Vjetar promjena je žestoko povio i naše grane. Onako nespremni zatekli smo se u svemu tome i prirodno krenuli prema onome što smo jedino poznavali.
Nakon proljeća mi smo umjesto ljeta direktno ušli u hladnu, prehladnu zimu
To je ponovo bila zajednica. Urušena, oglodana i od samo dva člana. Odnosno od jednog člana i jednog posilnog, bez glasa i lika. Jedan Slobodan i jedni brkovi. I, godine su mogle da počnu januarom.
Iako su te prve godine, te prve decenije, izgledale kao vječnost teške, hladne januarske trajale su manje od deset godina ali su ostavile traga, činilo se tada, nauka za cio vijek. Nažalost, nisu. Crnogorci su, zatečeni na početku, u ovoj prvoj deceniji koju su oblikovli ratovi u Hrvatskoj i Bosni, sankcije, glad, Štrbci, Dubrovnik... ipak većinom shvatili ko su i šta su i koje su vrijednosti kojima treba da se povinuju.
Očistili smo prašinu sa starih dokumenta, pogledali dobro znamjenja koja su nam preci ostavili za nauk. Nismo im na kapama našli ono za šta su nas ubjeđivali da je tamo. Ne bješe tamo ni kosovskih kletvi ni izmišljenih Obilića, nailazili smo samo na one iz našeg komšiluka, one sa kojima su nam prađedovi i đedovi ratovali i o njima sa ponosom pričali.
Ređali su se likovi poput Nikca od Rovina, Serdara Šćepana Radojevića, braće Jovovića, Đoka Lazareva Popovića, Krsta Popovića, Ljuba Čupića, Save Kovačevića...
Slušali smo ta imena i postiđeni pred svima njima koji svoju mladost ostaviše na Martinićima, Carevom lazu, Grahovcu, Pljevljima i Sutjesci pravili se da smo makar nešto naučili na Mojkovcu. A nismo izgleda baš ništa.
Zahvaljujući istoriji i tradiciji, a najviše praznim stomacima, odlučili smo da svoj put nastavimo prema jedinoj sigurnoj destinaciji. Okrenuli smo lađu prema evropskim vjetrovima a oni napunili naša jedra i zaputili nas prema luci Evropske Unije.
Tokom referendumske kampanje i samog čina glasanja objedinili smo sve svoje snage i potencijale i prvi put nakon toliko godina smo pod svojom zastavom zaboravili na lične i partijske koristi i pizme, i vratili ono što nam je prije vijek oduzeto. Mi smo se ponovo vratili sebi. I svi smo bili tu, baš svi, listom do jednog, jer su nas sve ponovo pozvala pod svoje ova naša brda.
Još uvijek grmi i čuje se, sa podgoričkog trga, glas vremešnog Blaža Sredanovića, predsjednika crnogorskih iseljenika u SAD-u: „Evo smo ti došli, majko naša!“
Da li ćemo dozvoliti da nas satru i zatru oni koje je još davno Evropa ispljunula?
Ostvarili smo ono za šta smo se ujedinjeni borili. Obnovili smo svoju kuću. Obnovili i onda zaboravili na nju. Valjda smo mislili da će ona sama moći.
I, taman kada smo pomisili da smo napokon onaj hladni januar zamijenili toplim majem i da je naše nacionalno lutanje završeno i da smo kroz greške iz prošlosti makar nešto naučili desila nam se postreferendumska depresija. Ponovo smo se podijelili među sobom i zaboravili jedino vrijedno što imamo. Možda je nismo ni bili dostojni?
Nakon proljeća mi smo umjesto ljeta direktno ušli u hladnu, prehladnu zimu. Zagovornici i nastavljači politika i pokreta koji su poraženi u Drugom svjetskom ratu, vođeni novim Macama i Šiljcima iz klero-šovinističke organizacije sakrivene pod mantijama i imenom pravoslavne crkve su nas 30. avgusta ne osvježili nego zaledili i poslali u duboki mrak i zaborav od modernog svijeta.
I, ponovo jedan novi Milošević u liku njegovog nekadašnjeg ministra i ponovo neki ovdašnji političari na posluh njemu i svemu što nije naše. Sada je pitanje da li nas ima? Da li ćemo dozvoliti da nas satru i zatru oni koje je još davno Evropa ispljunula? Jesmo li tu da se ponovo podignemo i saberemo ispod svoje zastave i pod svojim krovom?
A, vi kojima je udobno i koji bi da to, ponovo, neko drugi za vas učini se sjetite da je danas 6. januar i da je na današnji dan 1916. godine njih 500 pohitalo Crnoj Gori da joj živote položi.
Bilo je to pet stotina veličanstvenih, listom iseljenika koji su po rudnicima Sjeverne Amerike pokušavali zaraditi neki dolar kojim bi prehranili gladne porodice kod kuće.
I niko ih nije zvao. Nije ni trebalo jer oni su znali šta im je zadatak i đe im je sudbina. Njihova Crna Gora napadnuta je i oni su pohitali svi do jednog da urade jedino šta su znali i umjeli – da daju živote za njenu slobodu.
Jesmo li tu da se ponovo podignemo i saberemo ispod svoje zastave i pod svojim krovom?
Pišu hroničari, zapisujući sjećanja rijetkih koji su preživjeli, da su tog 6. januara u samo svitanje većina njih izašli na palubu ne bi li kroz maglu pokušali da nazru sniježne vrhove Rumije i da makar pogledom dodirnu svoju majku.
Neko je počeo pjesmu, svi su je prihvatili, prolamali su se stihovi upućeni onim brdima u daljini. Prolamali su se dok se nije prolomila eksplozija koja je prekinula sve.
Trista trideset četiri života, nečija sina i brata, nečijih očeva, je kod San Đovani di Medova pod brodskom minom ostavilo svoja nadanja, planove, svoju sreću i posljednje misli, a kažu da su im svima bile iste.
