Čuvena je Borhesova ptica gufus, koja leti unatraške, jer joj nije važno kuda leti no otkud dolazi. Nešto je manje čuveno, ali jednako vrijedno, čitanje Marka Vešovića, koji kaže da je to zapravo realistična slika iz Crne Gore odakle su „vikend-četnici, među kojima je bilo i mojkovačkih profesora književnosti, išli u BiH da se svete za Kosovo, jer su lećeli unatraške, okrenuti ka 1389. godini“.
Andrija Mandić nije baš profesor književnosti, a i ne bavi se direktno fantastikom poput svojega kolege potpredśednika Vlade s Istorijskoga instituta, ali s Mojkovcem ima evidentne porodične i kapelarne veze i u svoje pohode leti unatraške. Na kraju svakoga puta pred njim blista kosovski zavjet ili realnije rečeno – kosovski poraz.
2Mandić ovih dana nije išao na BiH da sveti Kosovo, niti je zazivao svoje ratne drugove. Oružje je zamijenio diskursom, a fakticitet crnogorske nezavisnosti vidovdanskom mitologijom. I nije revizija i prevrednovanje crnogorske istorije i državnosti ništa novo u velikosrpskome svijetu, ali opet vrijedi stati pa gledati s kakvom lakoćom i samouvjerenošću iznosi obične budalaštine.
Postoje teorije prema kojima se ljudski jezik razvio upravo zbog čovječije potrebe da laže. Jer laganje podrazumijeva kreativnost. Pogledajte recimo lovačke priče, kojima poslovično fali ośećaja za realnost. Ili recimo vidovdanske fantazmagorije Andrije Mandića, (pro)srpskih političara, klerika i mitomana. I za jedne i za druge neophodna je ogromna samouvjerenost dok pričaju izmišljotine koje ni pas ne bi s maslom progutao. Razlika je ipak esencijalna, jer lovci teže da impresioniraju, a naš predśednik Skupštine da indoktrinira.
Dok lovac dodaje snagu i veličinu ulovu ili pak pogađa zeca preko sedam mora i sedamdeset gora, Mandić do događaja od prije 20 godina stiže putem od sedam stoljeća i u jedan protokolarni, a za državni status izrazito bitan, diplomatski čin upumpava izmaštani smisao.
Ta priča o simbolici Vidovdana povodom prijema Crne Gore u Ujedinjene nacije jednostavno je groteskna. Godinama nas je Mandić sa svojim lovačkim društvom ubjeđivao da „Srpski narod nema nikakvog razloga da slavi 21. maj, jer nećemo valjda da slavimo činjenicu da je toga dana kriminalna hobotnica na čelu sa Milom Đukanovićem odlučila da nam ukrade zajedničku državu i podijeli naš narod“. Prijem Crne Gore kao nezavisne i međunarodnopriznate države u Ujedinjene nacije posljedica je baš toga 21. maja 2006. godine.
Naš predśednik Skupštine imao je dužnost da tim povodom organizuje koktel. Riječ koktel inače potiče od engleskoga cock tail – kokotov rep, pa i ne ide da domaćin podvije rep i jadikuje nad političkim porazom koji je obilježio njegovu karijeru. Zato je lični poraz kao dobar lovac zabašurio pričom o porazu svojih predaka.
Ta dva velika srpska poraza povezuje 28. jun, dan kad se slavi Sv. Vid. Vid je slavizirano ime ranohrišćanskoga mučenika Vit(us)a sa Sicilije, koji je od 8. vijeka bio poštovan širom Zapadne Evrope. Nekoliko vjekova kasnije sa zapada je stigao do teritorije današnje Srbije, a tek u drugoj polovini 19. vijeka u crkveni kalendar Srpske crkve.
Vjerovatno je suvišno pojašnjavati kako se klerici odnose prema stvarnosti. Zato ću ovđe podśetiti samo na jedan primjer kako je Risto Radović prilagođavao stvarnost sopstvenome tumačenju. U svojoj beśedi povodom Vidovdana 2012. godine ustvrdio je da je sicilijanski mučenik Vit „bio odavde, iz naših krajeva, a postradao je u vrijeme onog prokletog cara Dukljanina, odnosno cara Dioklecijana“.
Izgleda je i za srpsku mitologiju previše da slavi svoj najveći poraz uz latinskoga mučenika. Zato je Sicilija morala biti ubačena u „naše krajeve“, jednako kao što su i „naši preci“ u Mandićevu izvođenju morali biti na Kosovu. Kad činjenice smetaju mitu, mit lagano redefiniše geografiju. Jezik je neośetljiv i na masno i na posno laganje. Njemu je svejedno. Mi pak odlučujemo u što ćemo vjerovati i hoćemo li slaviti istorijske pobjede ili ćemo porazima metati oreol. Mi biramo hoćemo li dozvoliti da se iz „tradicije“ bira ono što odgovara savremenoj hegemoniji.
Može se slaviti kao hrabrost onih koji su se borili, ali istorijski je bilans da nakon kosovskoga boja, njegoševskim jezikom govoreći, aravijsko more svu srpsku zemlju potopi. Može se govoriti da su nečiji preci bili tamo, ali činjenica je da su naši preci 1389. kao i Crnogorci danas ostali s ove strane Čakora. Kad se to sve uzme u obzir, iako to nije bila Mandićeva nakana, jedini način da se pristupanje Crne Gore Ujedinjenim nacijama 28. juna 2006. godine protumači kao vidovdanski znamen jeste onaj istorijski i faktografski: džaba krečite, ni tad ni sad Crna Gora nije bila dio srpskoga svijeta.
Mandićev koktel pokušaj je da se, kao u svakoj lovačkoj priči, od promašaja napravi trofej. No i ova vidovdanska, kao i sve lovačke priče, ostaje bez dokaza i bez logike. Čitav Mandićev revizionistički opus nameće naravoučenije da su njegovi preci u svakome pohodu bili gubitnici – od Kosova 1389. do Zidanoga Mosta 1945.
Neko možda i voli tradicionalno lećeti unatraške, ali nema potrebe vrata moderne Evrope otvarati stražnjicom.
