Trinaesti jul je mentalitetska šifra i viteška zakletva crnogorskog naroda. To je ona civilizacijska odluka da se, kada nam oduzmu vazduh, ponovo rodimo u plamenu kao slobodni. Da ne pristanemo na pokornost kao normalno stanje. Da ne živimo kao tuđa metla i lopata.
Stiže još jedan ustanak. Stiže ustanak savjesti. Stiže 13. jul
Trinaesti jul je isti onaj kontinuitet „zažetosti slobode“ sa Tuđemila i sa Martinića, sa Grahovca i sa Belvedera. To je isti kod koji nas je držao onda kada je izgledalo da je sve izgubljeno. Kod po kojem je, uprkos masovnoj izdaji, poltronstvu, sluganstvu i trgovini obrazom, na kraju uvijek trijumfovao onaj vaspitni imperativ iz naših familija.
Da ne služimo onima koji nas ponižavaju. Da ne čistimo za onima koji bi da nas izbrišu. Da se za nama ne stide naši roditelji i naša đeca. To nije bila ideologija. To je bio kućni red!
Sjećam se ovog perioda od prije godinu dana. U metežu oko moga protjerivanja iz Srbije od strane tamošnje tajne policije, u Crnoj Gori me sačekalo nešto što ću tek kasnije razumjeti kao luču 13. jula, koja se putujući kroz DNK, istoriju i kroz decenije, opet zametnula među nama.
Tih prošlogodišnjih vrelih julskih dana, poput sijalice u mraku, aktivirao se crnogorski prkos poput uspavanog vulkana. I raspalio je pobunu!
Na barikadama ispod Gorice rodila se nada. Građani su poručili: No pasaran! Nekoliko dana kasnije, za 13. jul, plamen se proširio na Gorici. Podvučena je crvena linija između suštinskog antifašizma i protokolarnog foliranja. Između onih koji 13. jul nose kao zavjet i onih koji ga koriste kao dekor svojih političkih karijera.
Folirantima se zviždalo, a borcima aplaudiralo. Aktuelna vlast je zatim pokušala da uzvrati udarac.
Trideset pet građana sa protesta zbog dodjele Trinaestojulske nagrade - profesora, novinara, umjetnika, doktora, pravnika, arhitekata, glumaca - procesuirano je od strane policije kao da su huligani, a ne ljudi koji su ustali da odbrane smisao jednog od najvećih datuma crnogorske istorije.
Cilj je bio jasan: diskreditovati pobunu. Obilježiti ljude. Uplašiti građane. Poslati poruku da svako ko digne glas protiv poniženja mora biti spreman da plati cijenu.
Ista matrica po kojoj se vlast devedesetih obračunavala sa pojedincima iz antiratnog pokreta. Ista logika po kojoj se svaki glas savjesti proglašava problemom, a svako odbijanje poslušnosti opasnošću po poredak.
Međutim, ispostavilo se da su LOŠE BROJALI!
Jer svi su željeli da budu u tih 35. Niko nije htio da ostane sa druge strane spiska. Niko nije htio da se skloni, da ćuti i da posmatra. Postalo je poželjno biti ćlan kluba onih sa kičmom.
Kao reakcija, stvorio se davno željeni konsenzus normalne Crne Gore.
Simbol takve vizije društva postao je Miloš Karadaglić, koji je odbio nagradu iz ruku Andrije Mandića. Simbol protekcionističkog, klijentelističkog, nacionalističkog i anticrnogorskog društva postao je Bećir Vuković sa svojom „nepostojećom knjigom“.
Na jednoj strani stajala je Crna Gora dostojanstva, rada, talenta i odgovornosti. Na drugoj strani stajala je Crna Gora podobnosti, političkih kombinacija i ponižavanja svega onoga što 13. jul treba da predstavlja.
Nova energija u crnogorskom javnom prostoru tada se rodila, jasno artikulisala i zauzela važno mjesto u savremenom političko-društvenom kontekstu. Nijesu je stvorile političke partije. Stvorili su je građani.
Poslije dugo vremena, „crnogorska ideja“ izašla je iz partitokratskog, limitiranog i često banalnog okvira, doživljavajući svoju renesansu. Prestala je da bude samo izborni slogan, parola za kampanju ili zastava koju izvuku kada im zatreba glas.
Takva promjena paradigme danas je dovela do toga da sve češće sa partijskih adresa, čujemo koncepte „nadstranačkih“ i „integrativnih“ platformi.
Ipak, u tome je, za sada, u proteklih godinu dana uspjela samo STEGA.
Neformalna i za mnoge misteriozna organizacija, koja svoju ideološku inspiraciju crpi iz teksta originalnog dokumenta STEGE iz 1796. godine: „Drug drugu, brat bratu, pleme plemenu, nahija nahiji, tvrdu i čistu vjeru i riječi od časti i poštenja dodasmo da se izdati i prevariti među sobom nećemo“.
I da! Danas, čini se nikad snažnije, osjećamo nužnost te zakletve.
Previše puta prevareni. Previše puta izigrani. Previše puta ostavljeni na cjedilu od onih koji su se predstavljali kao naši. Previše puta pozivani na mir onda kada je trebalo pokazati kičmu.
STEGA je postala utočište onih koji su se zakleli da će biti posljednja linija odbrane. Posljednja linija odbrane Crne Gore koja neće pristati na trgovinu svojim identitetom. Posljednja linija odbrane ljudi koji nemaju namjeru da prave kompromise sa suštinskim vrijednostima.
Zato civilizacija nas ovog jula poziva na novu dužnost.
13
Ponovo se sprema Trinaestojulska nagrada iz iste političke kuhinje. Ponovo će datum 13. jula biti upakovan u ceremoniju koja nema nikakve veze ni sa ustankom, ni sa antifašizmom, ni sa slobodom.
Spremaju nam još jednu državnu nagradu sa imenom 13. jula koju će uručiti jedan četnički vojvoda! Kakav je to samo monstruozan, dijaboličan i perverzan čin.
Ali, neka znaju jedno. Crna Gora više nije ona ista, tiha i umorna Crna Gora kojoj se može podvaliti bilo što, pa očekivati da ćuti.
Stiže još jedan ustanak. Stiže ustanak savjesti. Stiže 13. jul. Stiže julska vatra!
