Multimedijalni umjetnik Ilija Gojović rođen je 1985. godine u Podgorici, gdje je završio fakultet i magistrirao.
Do sada je imao više od 350 grupnih izložbi, kao i 12 samostalnih. Dobitnik je nagrada iz domena umjetnosti, u Crnoj Gori i inostranstvu.
Kako otkriva našim čitaocima, poseban umjetnički dojam na njega je ostavila Amerika, naročito Njujork i Čikago, gdje je pored izložbi svojih umjetničkih radova imao i zapažene muzičke nastupe, koncerte.
Ilija godinama radi na svom muzičkom izrazu. Objavio je nekoliko kompozicija i spotova, a dobitnik je više evropskih nagrada, baš iz domena muzike.
Posebno ističe osvojeno prvo mjesto na muzičkom festivalu Evrofest, održanom u Skoplju, u čast preminulog kolege Tošeta Proeskog.
Kaže da mu je Makedonija druga zemlja, obzirom na to da je znatno više radio i stvarao van granica svoje zemlje.
BUĐENJE
Što Vam nedostaje iz vremena kada ste bili dijete?
- Osjećaj sigurnosti, određene doze ušuškanosti. Djetinjstvo posebno vezujem za divne mirise kuhinje moje majke za koje moram reći da mi ne nedostaju jer su još uvijek prisutni. Nedostaju mi dragi ljudi, posebno bake koje su obilježile moje odrastanje i sazrijevanje. Nedostaje mi period oslobođen obaveza, momenti dječje razdraganosti, jednom riječju - igra. Iako je moje djetinjstvo prošlo, u duši sam i dalje dječak.
Što najviše volite u tome što ste odrasli?
- Da li sam zaista odrastao, ili mislim da jesam… Vječita dilema… hehe… mala šala. Odrastanjem sam stekao osjećaj odgovornosti, zrelosti, samosvjesnosti i stabilnosti. To je bila dobra podloga za konstantan rad, rast, napredak uz dozu upornosti i želje da kroz život izgradim zamišljene puteve.
Za koji Vaš talenat smatrate da nije došao do izražaja?
- Mislio sam da sam dobar psihoanalitičar, a zapravo sam često znao da omanem vodeći se empatom u sebi. Kao umjetnik valjda vidim svijet ljepšim i nasmijanijim mjestom od onog kakav jeste. Generalno, sve je u nama, to što u sebi nosiš si zapravo ti.
Koju svoju osobinu smatrate najgorom?
- To što i pored realne situacije često istu bojam veselim tonovima, pa rezultat nekada bude dalek od istine. Nekada, nestrpljivost.
Što najviše cijenite kod drugih?
- Slobodu misli, humanost, empatičnost. Divno je kada su ljudi svjesni prolaznosti i iskonskih vrijednosti. Vodim se krilaticom da se - dobri dobrima raduju.
U OGLEDALU
Kako bi se zvala Vaša filmska biografija i ko biste voljeli da glumi Vas?
- “La vita e bella”; Roberto Beninji, naravno.
Kako biste nekome, preko telefona, u pet riječi opisali sebe?
- Teško je sebe komentarisati, Ali ono što je sigurno - empata i romantik.
Kako biste opisali sebe da ste hrana?
- Biber-čokolada.
Koju moć super-junaka biste voljeli da imate?
- Moć vječitog dječaka, Petra Pana… Let do Nedođije.
Sa kojom ličnošću, stvarnom ili izmišljenom, biste se zamijenili na jedan dan?
- Petrom Panom, s tim što bih poveo i moju ljepšu polovinu, suprugu Aleksandru, do Nedođije bez mogućnosti povratne karte, hehe… To bi bila savršena bajka.
SVAKODNEVICA
Što radite nedjeljom poslijepodne?
- Uživam u društvu supruge Aleksandre, njenim novim receptima… sa prijateljima i porodicom uz koje je život ljepši, ispunjeniji i topliji.
Koja pjesma Vam je uvijek u vrhu liste omiljenih?
- “Fly me to the moon”, Džuli London.
Koja knjiga/predstava/film je, u posljednje vrijeme, na Vas ostavila najsnažniji utisak?
- “The mountain between us”, sjajna Kejt Vinslet i Idriz Elba… Duboka, a vrlo jednostavna priča.
Gdje biste voljeli da otputujete?
- Puno sam putovao i putovanja me čine srećnim i ispunjenim… Tajland bi u ovim hladnjikavim danima bila odlična varijanta. Moja supruga, ja, par dobrih naslova, sunce, topla voda… I, to je to.
Koje prevozno sredstvo najmanje volite?
- Voz.
DA TI KAŽEM...
Kome sve ispričate?
- Bogu.
Čemu se uvijek obradujete?
- Uspjehu i sreći dragih ljudi, čupavcima i bajaderama.
Da li za nečim žalite?
- Što nijesam imao više slobodnog vremena da provedem uz ljude koji više nijesu tu, sa nama.
Bez čega ne možete?
- Slobode, slobodnog duha, misli. Sloboda je moja okosnica, vodilja i bit mog bića. Kao i naravno bez porodice, voljene žene.
Za što ste se posljednji put izvinili?
- Supruzi, zbog gaženja patikama preko svježe opranog tepiha.
SUMRAK
Koje tri želje biste tražili da Vam ispuni zlatna ribica?
- Da vidim sreću u očima dragih osoba, da nikada ne prestanem da stvaram i da se ostvarim u ulozi roditelja.
Što je najteže što ste do sada uradili?
- Teško pitanje, ali izazovi jesu prisutni.
Kada biste saznali da Vam je ostalo samo tri mjeseca života, kako biste ih proveli?
- Nemam strah od smrti. Vodim se time da je to samo prelazak iz oblika u oblik. Proveo bih ih uz svoju porodicu, tiho sa željom da ljubav bude i ostane njihova krilatica.
Kako biste voljeli da umrete?
- Tiho s osmijehom, sahranjen u Piperima uz dah šume, mirise poljskog cvijeća i parče nasmijanog neba i božji blagoslov.
Koji bi bio Vaš epitaf?
- ,,Životna tragedija je da ostarimo prerano i postanemo mudri prekasno”, Bendžamin Freklin.
Priredila: A. POPOVIĆ
