Prije svega nekoliko dana naš izvrsni novinar Senad Pećanin podśetio je građane Crne Gore na riječi potonjega premijera SFRJ Anta Markovića izrečene uoči raspada Jugoslavije: „Zablude ćemo plaćati siromaštvom, trovanjem duha i položajem daleke periferije Evrope.“ Pokazalo se na predśedničkim izborima u Crnoj Gori da Senadovo upozorenje, baš kao ni Markovićevo koju deceniju ranije, većina građana Crne Gore nije htjela ili nije umjela da shvati. Zato smo danas, 3. aprila 2023. godine, ponovo onđe đe smo bili prije više od trideset godina. Na najboljem putu za siromaštvo, duhovnu bijedu i položaj „rak rane“ Evrope.
Crnogorsku zbilju u protekle tri decenije obilježile su dvije krupne istorijske ličnosti. Mračnu je silu za sve to vrijeme dostojno reprezentovao Amfilohije Radović, nesporno autoritativni i sposobni misionar čija je životna uloga bila da uništi kompletan legat višedecenijske emancipacije crnogorskoga društva, da posije śeme mržnje prema svemu što se ne uklapa u ideološki okvir krvi i tla te da Crnu Goru pretvori u (č)etnički čistu svetosavsku talibaniju, bodljikavom žicom ograđenu od „dekadentne“ i „Đavoljim prosvjetiteljstvom otrovane“ Evrope.
Za samo dva mjeseca politička prevara pod plagiranim imenom Evropa sad imaće u Crnoj Gori predśednika, premijera i gradonačelnika Glavnoga grada
Danas je Amfilohije zaboravljen, njegov autoritet drčnog oponenta prvo Miloševiću pa Vučiću – prezren, a za njim su ostali samo zasadi najdublje mržnje koju svojoj pastvi usađuje Beogradska patrijaršija – vrhovna ustanova izvršne, sudske i zakonodavne vlasti u Crnoj Gori. Nasuprot Amfilohiju od te 3 decenije makar potonje dvije i po stajao je Milo Đukanović, vješti tehnokrata koji je prerastao u ozbiljnog državnika, onoga koji je Crnoj Gori u najtežim vremenima osigurao mir, donio joj nezavisnost, obezbijedio ekonomsku održivost, uveo je u najmoćniju bezbjednosno-političku alijansu na svijetu, NATO, i doveo je pred vrata EU. Njegovim porazom na predśedničkim izborima završava se burna faza crnogorske trodecenijske istorije i otpočinje postđukanovićevska era.
91Ako ima nečega što bi se moglo smatrati dobrim iz ove izborne pobjede fašista i desnih populista u Crnoj Gori, to je odlazak u istoriju „bauka DPS-a“ i „bauka Đukanovića“. Ne sumnjam da će se tim baucima još neko vrijeme pravdati svi neuspjesi i namjerna destrukcija sistema onih kojima je ova pobjeda trebala kako bi ispunili zadatke koje su dobili iz Beograda, no njihova stvarna upotrebljivost sve će više hlapiti kako se građani budu suočavali s bijedom, društvenim propadanjem i siromaštvom.
Predśednički izbori u Crnoj Gori demaskirali su laži u kojima smo živjeli makar od referenduma 2006. godine. Istina, u Crnoj Gori danas vjerovatno još uvijek ne živi 51% fašista koji snijevaju da ove zemlje nestane, ali nesumnjivo živi dovoljan broj onih kojima nije stalo, onih koji s ravnodušnošću gledaju na to što će klerofašistička agenda započeta poslije izbora 2020. godine nastaviti da, po planu koji je davno izložila Vučićeva dvorska luda Aleksandar Raković, sistematično razara crnogorsku državu i organizovano razjeda crnogorsko društvo. Te je glasače, lišene ikakvoga ośećaja za svoju zemlju, decenijama privilegijama ili obećanjima kupovao DPS, a danas to rade Vučićeve falange, pažljivo postrojene u nekoliko kolona. Kredit od 750 miliona skrckan na potrošnju najefektniji je koruptivni mehanizam kupovine glasača zabilježen u savremenoj crnogorskoj povijesti. Paklena kombinacija Vučićeve administracije, tajnih službi, medija, ogromnih količina novca, Beogradske patrijaršije i propagandne platforme Vijesti, recept je za crnogorski civilizacijski salto mortale kojem svjedočimo.
Krvi žedni osvetnici kojima je zapalo da ovih dana ponište referendum iz 2006. godine, neće se zadovoljiti porazom protivnika
Demaskirali su ovi izbori još jedan mit. Onaj o našim tzv. zapadnim saveznicima, za koje smo vjerovali da dijelimo zajedničke vrijednosti. Kako lijepo reče istoričar Boban Batrićević – ova Crna Gora izučavaće se jednoga dana na zapadnim univerzitetima kao primjer kako je Rusija uz pomoć svojih proksija na Zapadnome Balkanu bez ispaljenoga metka uspjela da preuzme pod svoju kontrolu jednu NATO članicu, uz svakovrsnu asistenciju zapadnih ambasada. U tim će analizama mjesto u fusnoti pripasti Milošu Konataru, Filipu Adžiću, Boženi Jelušić i Suadi Zoronjić kao onima koji su Crnu Goru s puta u EU skrenuli pravo u bezdan Rusko-srpskoga svijeta.
Većinskom voljom naaaaaaroda novi predśednik Crne Gore biće Jakov Milatović. Tačnije rečeno – nakon pohare javnih finansija i ekonomskoga uništenja Crne Gore koji je izveo sa svojom ekipom u razoriteljskome projektu po kojem je njegova partija dobila ime, Milatoviću će preostati da bude tek stečajni upravnik teritorije koja klizi u grčki scenario i posvemašnju društvenu razgradnju.
Za samo dva mjeseca politička prevara pod plagiranim imenom Evropa sad imaće u Crnoj Gori predśednika, premijera i gradonačelnika Glavnoga grada. Postaće tako za kratko vrijeme novi DPS, ali ne čak ni onaj iz ranih devedesetih već više ideološki nalik onovremenoj Narodnoj stranci. Džabe javni nastupi Jakova Milatovića kod iole pristojne osobe izazivali transfer blama, njegovi glasači će vam kao njegov ključni kvalitet ispucati „argument“ da zna tri svjetska jezika. Kad su svojevremeno don Branka Sbutegu, čovjeka časne uspomene, pitali da prokomentariše jednu u to vrijeme uticajnu ličnost uz opasku da dotični zna 12 jezika, don Branko je lakonski odgovorio: „Kad si budala bolje je da si to na jednom nego na 12 jezika.“ Jakov Milatović dakako nije budala. Riječ je prepotentnom, ambicioznom, osvetoljubivom mediokritetu kojem su gazde dodijelile priliku da nastavi posao koji je započeo najmljeni asasin, slučaj kliničke sociopatije Dritan Abazović.
Naoružajmo se istrajnošću i vrlinom i odgovorimo beskompromisno i snažno
Ali, znate kako – ako je „volja naaaaaaroda“ – kako se u Crnoj Gori na novogovoru naziva većinski izraženo raspoloženje građanki i građana – neprikosnoveni demokratski autoritet, ništa manji demokratski autoritet je i pravo na pobunu. Jer budite sigurni da će sve ono čega smo se nagledali u proteklih dvije i po godine – fašizacija, progoni, segregacija, revanšizam, asimilacija, klerikalizacija, revizionizam, zloupotreba moći, obračun s građanskim snagama, kriminalizacija Crnogoraca – u novome pakovanju dobiti na intenzitetu. Pa nije Dritan tek tako usred izbornoga procesa protivzakonito smijenio direktora Uprave policije. Što je namjera viđeli smo već tokom samih izbora, a viđećemo uskoro i kad krenu nova hapšenja po Dritanovom nalogu. Jer njega ne zanima pravni osnov – o tome neka naknadno odluče sudovi, kao u slučaju smjene Brđanina...
Krvi žedni osvetnici kojima je zapalo da ovih dana ponište referendum iz 2006. godine, neće se zadovoljiti porazom protivnika. Zato će učiniti sve da ih i ponize. Uostalom, njima Đukanović suštinski nikad i nije bio meta zbog „korupcije i kriminala“ – taj su argument isturali kao mamac za određenu ciljnu grupu glasača – već kao političar koji simbolizuje obnovljenu crnogorsku državnost. Razračun s njim koji slijedi zanima ih samo kao razračun s idejom koju simbolizuje.
Ono što moramo znati je da će ovo biti duga borba i da nema više čekanja na pojavu neke nove građanske alternative i buđenje dezorijentisanih političkih snaga prozapadne opozicije. Njihovo tumaranje i sitne kalkulacije u proteklih dvije i po godine doveli su do gušenja građanskoga otpora.
Ako se danas trebamo priśetiti nečega iz naše prošlosti, to su ideali „slobode i voljnosti“ koji su i održali crnogorsku državotvornu ideju kroz vjekove. Ipak nas ima dovoljno koji bezrezervno i bezinteresno volimo ovu zemlju i njen ćemo integritet braniti svim dozvoljenim sredstvima. Zato moramo razmisliti o reorganizaciji pokreta otpora u novim uslovima, o izgradnji nove strategije i novih poruka te nepropuštanju ni jedne jedine prilike za reakciju na pritisak i represiju. Povežimo se u moćnu snagu za odbranu dostojanstva i opstanka Crne Gore kakvu znamo.
I u svijetu, baš kao i u regionu, za tu ćemo misiju naći dovoljno saveznika. Kad krenu da legalizuju dvojna državljanstva s ciljem etnoinženjeringa za neke sljedeće izbore ili pokušaju da nas i formalno uvedu u Srpski svet zaogrnut plaštom Otvorenog Balkana, kad krenu s hapšenjima, progonima i represijom, kad se zapute na Mauzolej ili započnu s izmjenama Ustava – naoružajmo se istrajnošću i vrlinom i odgovorimo beskompromisno i snažno. Jer kako gođ obrneš, naše je oružje nepobjedivo – kad braniš ono što voliš i što ti je jedino preostalo, nema te sile i mržnje koja će te poraziti.
