Oteli su nam Cetinjski manastir, simbol duhovne vertikale Crne Gore. Danas, tiho i podmuklo, posežu za nečim još dubljim – za našom nacionalnom memorijom. Za Državnim arhivom na Cetinju. Jer je cilj i rukopis jasan – onaj ko kontroliše sjećanje, kontroliše i budućnost.
A ko izbriše tragove jednog naroda, taj pokušava da izbriše i sam narod
15
Državni arhiv na Cetinju nije zgrada, to je krvotok crnogorske istorije. U njegovim fondovima leže povelje, pisma, državni akti, tragovi borbi i pobjeda, jezika i identiteta. Tu su dokazi da smo postojali, trajali, odlučivali o sebi. Tu je Crna Gora – ne kao mit, nego kao dokument.
I zato je zabrinjavajuće – i s pravom sumnjivo – kada se građanima, civilima, mladim ljudima koji žele da volontiraju i pomognu toj instituciji, zatvaraju vrata. Kada se entuzijazam odbija, a patriotska svijest proglašava viškom. A istovremeno, vrata ostaju širom otvorena za popove i volontere povezane sa Crkvom Srbije.
Zašto? Zašto civili ne mogu da volontiraju u Državnom arhivu, a mogu oni koji pripadaju strukturi koja otvoreno negira crnogorski identitet? Zašto se istoričarima, lingvistima, istraživačima, pa i međunarodnim naučnicima, uskraćuje pristup neprocjenjivoj građi u posjedu arhiva Crkve Srbije na Cetinju, dok se pojedincima iz crkvenih krugova omogućava prisustvo i rad u Državnom arhivu?
Svaki detalj u aferi „Volonteri“ pali crvene lampice! Ako je riječ o volonterizmu – zašto delegirani crkveni „volonteri“ svoj volonterski staž ne odrade u sopstvenom arhivu Crkve Srbije na Cetinju? Čak su im arhivari iz nacionalnog arhiva ponudili sopstvenu obuku sa kompletnim stručnim kadrom u njihovom arhivu - odbijena je! Tamo gdje imaju punu nadležnost i odgovornost? Zašto baš u Državnom arhivu Crne Gore, po svaku cijenu!?
Tu počinje sumnja. Tu počinje suspens.
Ko je zapravo jedan od crkvenih volontera – doktorand koji već ima iskustvo u arhivistici u Moskvi, koji je stručan, koji zna sistem – i koji danas „pristaje“ da bude obični volonter? Zašto? Ko to pristaje da se formalno spusti pet stepenica niže, a da realno dobije pristup najosjetljivijim segmentima naše istorijske građe? Ko su ti ljudi? I šta hoće od našeg nacionalnog arhiva?
Jer ovo nije pitanje pojedinca. Ovo je pitanje sistema. Ovo je pitanje namjere.
I ne treba biti paranoičan da bi se postavila legitimna sumnja: da li je na djelu tiha operacija preuzimanja, reinterpretacije, selektivnog nestajanja dokumenata? Da li je cilj preuređivanje sjećanja, zamjena narativa, relativizacija državnosti? Obavještajne aktivnosti? Jer ono što se ne može vojno pokoriti, pokušava se arhivski prepraviti.
To je isti obrazac. Isti rukopis. Isti cilj.
Od Vojislavljevića, preko Balšića i Crnojevića, od vladike Danila do knjaza i kralja Nikole, od 13. jula do referenduma 2006. godine – sve su to niti jedne iste istorijske linije: crnogorske slobode. Ako presiječete dokument, presjekli ste kontinuitet. Ako izbrišete trag, izbrisali ste pravo na postojanje.
Zato Državni arhiv na Cetinju nije samo administrativna ustanova. On je linija odbrane. On je tvrđava papira, mastila i istine. A istina je najopasnija za svakog ko želi da prekraja identitet jednog naroda.
Ako danas budemo ćutali dok se selektivno otvaraju vrata, dok se stručnjaci odbijaju, a podobni primaju, sjutra ćemo se probuditi u zemlji bez dokaza o sebi. Bez papira koji svjedoče ko smo bili i zašto smo opstali.
Ovo nije borba protiv vjere. Ovo je borba za državu. Za institucije. Za integritet arhivske građe. Za pravo da naša istorija ostane u našim rukama – stručno, profesionalno i transparentno zaštićena.
Ova generacija ima dužnost. Ne da ruši, nego da čuva. Ne da pali, nego da brani dokument. Da stane ispred svake kutije, svakog fonda, svakog pergamenta koji svjedoči o crnogorskoj državnosti.Jer ako izgubimo arhiv – izgubili smo pamćenje. A narod bez pamćenja je narod bez budućnosti.
Zato je vrijeme da se glasno, jasno i masovno kaže: Državni arhiv na Cetinju je svetinja crnogorske državnosti. I tu svetinju moramo štititi – po svaku cijenu, legitimnim putem. A to nije političko pitanje, već zavjet ove generacije!
