Nedavni odlazak jednog od najvećih teoretičara druge polovine XX i početka XXI vijeka Jirgena Habermasa (Jürgen Habermas 1929 - 2026) prilika je da se i mi u Crnoj Gori, danas kada smo u razmeđi između etnofederalizma i građanskog koncepta društa, podsjetimo na radove ovog izuzetnog intelektualca, posebno u kontekstu njegove terorije o ustavnom patriotizmu.
Alternativa nacionalizmu
U svijetu koji je, u trenutku nastajanja ove terorije, bio razoren nacizmom i totalitarizmima, a kasnije sve više obilježen migracijama, kulturnom raznolikošću i globalnim promjenama, njemački filozof i sociolog Jirgen Habermas, razvio je model kako građani, u podjeljenim zajednicama, mogu izgraditi zajednički politički identitet, zasnovan na univerzalnim vrijednostima.
Koncept ustavnog patriotizma nastao je kao težnja da se redefiniše politički identitet složenih i unutrašnjim konfliktima izloženih država nakon II svjetskog rata, te pronađe novi oblik identiteta, na kojem je moguće graditi stabilan poredak. Ovaj model stavlja naglasak na privrženost demokratskim principima, ustavu i pravnoj državi, pritom ne osporavajući tradicionalne identitete sadržane u naciji, vjeri ili drugim posebnostima.
Habermas, za koga je Axel Honneth izrekao da je „bez sumnje najuticajniji (tada) živi filozof u Njemačkoj”, nastojao je pokazati da se identitet i politička lojalnost građana ne mora zasnivati isključivo na etničkoj pripadnosti i zajedničkom porijeklu, već može biti izgrađena i na privrženosti demokratskim principima i ustavnom poretku. Na taj način ustavni patriotizam postavio je kao alternativu tradicionalnom nacionalizmu i isključivo etničkom shvatanju političke zajednice.
Porijeklo i razvoj koncepta
Habermasova treorija ustavnog patriotizma primarno je reakcija na traume koje je za svijet proizvela nacistička Njemačka i drugi totalitarizami zasnovani na konceptu “tla i krvi” i “velikih i malih naroda”. Stoga, ona je posebno aktuelna na području ex yug. koje je politikama zasnovanim na “velikim” nacionalnim državama i (polu) “svetovima” bilo poprište najtežih zločina i razaranja od Drugog svjetskog rata.
Šire filozofske koncepte, kao pobornik Frankfurtske škole (nastale 1923. godine na Institutu za društvena istraživanja), Habermas je zasnovao je na teoriji deliberativne demokratije, sadržane u njegovoj knjizi "The Theory of Communicative Action" u kojoj naglašava značaj racionalnog dijaloga i javne rasprave u formiranju političke volje/većine. Smatrao je da legitimnost demokratskih institucija proizilazi iz procesa u kojem građani slobodno raspravljaju o političkim pitanjima. Tako, ustavni patriotizam zasniva na uvjerenju da građani mogu razviti osjećaj pripadnosti zajednici upravo kroz učešće u procedurama koje im garantuju demokratska prava, slobode i pravnu jednakost.
Habermas je koncept ustavnog patriotizma vidio i kao dobru osnovu za proces evropske integracije. U svojim radovima o EU isticao je da se ona ne može izgraditi na osnovu tradicionalnog nacionalnog identiteta, jer države Evrope imaju različite jezike, kulture i istoriju. Umjesto toga ponudio je koncept evropskog ustavnog patriotizma, odnosno identifikacije građana sa zajedničkim demokratskim institucijama i vrijednostima Evropske unije.
Prema njegovom mišljenju, upravo takav model patriotizma mogao bi omogućiti stvaranje transnacionalne političke zajednice, u kojoj građani različitih država osjećaju političku solidarnost bez gubitka svojih nacionalnih identiteta.
Kritike koncepta
Koncept ustavnog patriotizma imao je veliki uticaj u savremenoj političkoj teoriji, ali takođe bio je i predmet brojnih osporavanja. Kritičari smatraju da je teško očekivati da građani razviju snažan osjećaj pripadnosti prema apstraktnim političkim principima, pritom osporavajući u njegovom nazivu i sam termin “patriotizam”. Drugi dodatno tvrde da politički identitet uvijek u određenoj mjeri zavisi od stečenih i naslijeđenih kulturnih i istorijskih elemenata, te da ustavni patriotizam stoga ne može zamijeniti tradicionalne oblike nacionalne identifikacije.
Ipak, uprkos kritikama i osporavanjima, posebno od “desnice” i konzervativaca, Habermasova teorija i dalje ima značajnu ulogu. Posebno je zastupljena među liberalnim i mlađim teoretičarima u raspravama o multikulturalizmu, demokratiji i evropskoj integraciji. Njegovi zagovornici ipak upozoravaju da u državama bez političke kulture i tradicije, ovaj koncept je limitiran usljed nedovoljnog povjerenja građana u neizgrađene ili nefunkcionalne institucije. Tamo gdje se ustav i zakoni primjenjuju selektivno i neprofesionalno teško je očekivati da će građani razviti snažnu vezu sa ustavom definisanim vrijednostima.
Crna Gora - prednosti i dileme
Korelacija koncepta ustavnog patriotizma i stanja u današnjem crnogorskom društvu može se posmatrati u svijetlu aktuelnog “sukoba” dviju tendencija.
Prva tendencija je u naporu da se sačuva ustavno definisani građanski koncept zajednice i druga da se država etno-federalizuje, koja posebno u zadnjih pet godina ima ubrzanu esklaciju kroz sve veću dominaciju partija formiranih isključivo na nacionalnoj platformi.
Crna Gora, nažalost, svoje pluralno društvo nije razvila na ideološkoj diferencijaciji po modelu ljevica-desnica ili konzervativci-liberali. Umjesto ideološke ili programske diferencijacije, sve više je izražena tendencija da se politički proces odvija po nacionalnom “ključu”, što neminovno vodi razgradnji ukupne kohezije u svim segmentima zajednice i čini je latentno nestabilnim društvom.
Habermansov model, sa svoje strane, teži da smanji polarizaciju i ojača društvenu koheziju i stoga je posebno aktuelan u višenacionalnim i religijski složenim državama. Iskustvo Bosne i Hercegovine, ali i drugih prostora na kojima se vodila “etnocentristička” politika dovoljan su (traumatičan) dokaz da multinacionalna i višereligijska društva, posebno ona bez demokratske tradicije, moraju tražiti “tačke spajanja” i unutrašnjih integracija, kako bi obezbijedila sigurnost i unutrašnji progres.
Stoga, model ustavnog patriotizma aktuelan je i za Crnu Goru, koja sve više trpi i unutrašnje i vanjske pritiske u pravcu razaranja njenog građanskog koncepta. U kontekstu toga, danas je prilično jasna prepoznatljivost onih koji su zagovornici ustavnog patriotizma i onih koji ga javno osporavaju. U tom pravcu ide i “sufliranje” da i nacionalni Crnogorci prihvate “desni koncept” i formiraju svoju nacionalnu partiju i “ograde” svoj politički atar, odustajući od građanskog i prihvatajući etno/nacionalni koncept države.
Pritom vrijedi naglasiti da su oni koji promovišu ovaj koncept skloniji da traže odgovornost od institucija i političkih aktera, što doprinosi razvoju demokratije, za razliku od onih koji prednost daju etnofederalizmu i koji uglavnom spore sve što dolazi iz drugog korpusa i nekritički prihvataju skoro sve što dolazi iz njihovog. Dodatno, izgradnja društva na konceptu ustavnog patriotizma može olakšati integraciju Crne Gore u EU, a time ujedno dodatno osigurati zaštitu svih posebnosti (nacionalnih, vjerskih, rodnih, političkih …) i biti osnova za stabilno i inkluzivno crnogorsko društvo.
U konačnom, afirmacija ovog koncepta zavisi od jačanja institucija, razvoja političke kulture i spremnosti društva da građanske vrijednosti stavi ispred uskih identitetskih interesa, a jedan od prvih koraka u tom pravcu bio bi veća zastupljenost naučnog stvaralaštva Jirgena Habermasa na pravnim fakultetima u Crnoj Gori i njegova veća afirmacija na javnoj sceni.
